Piše: Milorad Durutović
Jedan, dva, tri, četiri – STOP – pet, šest, sedam, osam, devet, deset! „Netko bješe Strahiniću bane,/ bješe bane u malenoj Banjskoj,/ u malenoj Banjskoj kraj Kosova/ da takoga ne ima sokola.“. Sasvim je razumljiva, u izvjesnom smislu i opravdana „nervoza“ jednog srpskog modernističkog pjesnika i potonjeg kaplara Stanislava Vinavera u vezi sa epskim desetercem, to jest nevoljama koje proizvod taj metrički „kalup“.
Međutim, uzmimo da čitamo šta god hoćemo iz našeg epskog korpusa i brzo ćemo shvatiti da taj „kalup“ prati ritam našeg disanja. „Đevojka je svoje oči klela/ ‘Čarne oči, da bi ne gledale/ Sve gledate, danas ne viđeste/ đe prođoše Turci Lijevljani,/ povedoše iz gore hajduke/ Vujadina sa obadva sina“.
Neki su naši modernistički pjesnici uložili mnogo truda da uzmu koji udah više od deseterca. Tako se, na primjer, naš dragocjeni Jovan Dučić često gušio u dvanaestercu (aleksandrincu). Tražio je daha na evropskom metričkom horizontu. Pa ipak, po mom uvjerenju svoje najbolje pjesme Dučić će je napisao u osmercu, koji je samo nježnija, „ženska“, mjera našeg deseterca. Pogledajmo koliko mitskog odziva i narodne lirike ima u ovim Dučićevim stihovima: „Sve vojske noći jezde,/ zastave mraka vihore; vetar je razneo zvezde/ i zadnje lišće sa gore“ („Pesma mraka“).
Tijesan je bio deseterac i besmrtniku Njegošu u kosmološkom spjevu „Luča mikrokozma“, te se dosjetio da spjev „desetkuje“ u strofe po formuli 10 (slogova) h 10 (stihova). „S točke svake pogledaj čovjeka,/ kako hoćeš sudi o čovjeku – tajna čojku čovjek je najviša./ Tvar je tvorca čovjek izabrana!/ Ako istok sunce sv‘jetlo rađa,/ ako biće vri u luče sjajne,/ ako zemlja priviđenje nije,/ duša ljudska jeste besmrtna,/ mi smo iskra u smrtnu prašinu,/ mi smo luča tamom obuzeta“. Malo li je – za vječnost!