Piše: Akademik Igor Đurović
Časni oci, braćo i sestre, dame i gospodo, Pomaže Bog! Malo je reći da sam dirnut pozivom Organizatora da se obratim sa ove Katedre i ispred ovoga drevnoga Hrama u godini velikog jubileja. Sa druge strane oprostite mojoj nedostojnosti ako ovo predavanje bude mnogo lošije od onih koja ste slušali od eminentnih govornika prethodnih godina, posebno kada se ima na umu da nisam rječit kada treba da izađem iz onoga što je moja struka.
Lična sjećanja
Prije nego o značaju sjećanja kažem nekoliko riječi, reći ću nešto o mom ličnom sjećanju na Boku i Herceg Novi u periodu od kada sam se sa porodicom doselio u ovaj fjord i divni Novi grad negdje u jesen 1978., nekih 8 mjeseci prije zemljotresa. Boka je pokazala sposobnost da sačuva u sjećanju i nezaboravu mnogo toga što na drugim mjestima u Crnoj Gori i šire nije sačuvano ili se pokušalo potisnuti. Bio sam lijepo primljen od djece, a jednoga dana te jeseni me pita dječak iz klupe „hoćeš li doći kod nas na slavu?“ Nešto sam načuo o „slavama“ ali je meni to bilo nepoznato a eto Bokelji su to lijepo sačuvali i sjećali se za razliku od mnogih naših „brdskih“ krajeva koji su sjećanje potiskivali toliko da ni djeca o tim sjećanjima nisu ništa znala.
Godinu dvije kasnije zbio se u našem komšiluku sljedeći događaj. U Božićne blage dane, neko je u obližnjoj prodavnici (sve su prodavnice u to doba radile i to je bila sa bankom a samoposluga) ubo novčić, onu dosta veliku kovanicu od 10 dinara (koja je imala neku vrijednost), u pomorandžu. To je ponegdje bio običaj za vjerske praznike ili svadbe. Potiho su to nastavili i ostali kupci, bez velike larme, tako da se ta pomorandža brzo napunila novčića. Poslovođa prodavnice je završio u komitetu na „razgovor ugodni“ ali je i ovo bila slika da u Primorju ima sjećanja.
Kasnije tokom školovanja predavao mi je Srpsko(hrvatski) jezik i književnost profesor Vuko Velaš. Znalo je da zavarniči između nas i njega, na vrhuncu našeg pubertetskog doba. Međutim, sjećam se kada je tumačio književna djela, posebno poeziju. Sa kakvom je to toplinom radio i milinom se utapao u beskrajno more stihova. I svi znamo kako je on propatio i žrtvovao se za narodni jezik i uvjerenja i koji se predivni način našao da se sjećamo njegovog lika. Kada sam kao dijete pitao svoga tetka o čemu su ljudi pričali u doba kada nije bilo televizije, on je rekao da su ljudi pričali o onome od čega su živjeli i o precima. Kultura sjećanja je duboko ukorijenjena u našem narodu, samo da se sjetimo nabrajanja pasova predaka ili činjenice da nema crnogorskog plemena, sela ili porodice koja nije objavila nekakav rodoslov da bi se sjećali, i oni iz doba objavljivanja, a posebno oni iz budućnosti. Kako je sjećanje kvarljiva roba i kako se povremeno protiv sjećanja vode borbe onda su ljudi počeli još od davnina da zapisuju sjećanja.
Pisana sjećanja
Naši prvi sačuvani pisani spomenici stari su više od hiljadu godina. Neki od najinteresantnijih su glagoljski, pisani na srpskom jeziku, sačuvani u Manastiru Svete Katarine na Sinaju. Riječ je o Sinajskom psaltiru napisanog rukom „grešnog Dimitrija“ za koga eminentni naučnici, na osnovu određenih jezičkih karakteristika, smatraju da je iz naših južnih krajeva, odnosno, Zete, Primorja ili Hercegovine. Premda su naši vladari i plemići imali skriptorijume i pisarnice koji su služili za zvaničnu domaću i međunarodnu prepisku na raznim jezicima, malo je toga kod nas sačuvano, a ono što se nalazi na drugim adresama je uglavnom slabo proučeno. Odskora, zahvaljujući otvaranju, prije svega, Vatikanskog arhiva i dostupnosti srpskim istraživačima došlo se do korespodencije nekih naših vladara i plemića.
Očekujem da će se relativno skoro pojaviti značajna djela na temu sjećanja na te naše vladare i vlastelu, te na događaje u kojima su učestvovali (kako mi je najavio upravnik Biblioteke Srpske patrijaršije, gospodin Luka Nedeljković, prva knjiga vezana za korespodenciju Vatikana sa srpskim vladarima, koja pokriva više od četiri vijeka od IX do XIII, trebala bi da bude objavljena do kraja godine).
Najveći dio ranih pisanih dokumenata je religioznog karaktera. Svim istraživačima je jasno da je i prije i poslije Miroslavljevog jevanđelja morala postojati veoma bogata pisarska i iluminaciona aktivnost ali, nažalost, malo toga imamo danas sačuvano u odnosu na to koliko je bilo napisano. Kako kaže Njegoš: „dokumenata slabo se kod nas nalazi, jerbo po nedostatku hartije često puta i listovi svetijeh knjiga za fišeke su se upotrebljavali“. Iz tih religioznih knjiga veoma su značajne posvete ili predgovori, odnosno kratki autorski zapisi koji ne ostavljaju dilemu o tome ko smo i što smo. Gotovo svi ti uvodni djelovi, zaglavlja i napomene su i apeli za sjećanje i pominjanje u molitvama. Pomenuo bih osnivačku povelju
Cetinjskog manastira; zatim testament Đurđa Crnojevića koji je, kako piše u njegovom latinskom, sačuvanom, prevodu, pisan u originalu srpskim jezikom; pomenimo zavjetno pismo Svetog Vasilija Ostroškog, itd. Posebno je interesantna svojevrsna enciklopedija, Vrhbreznički ljetopis iz XVII vijeka, koga napisa monah Gavrilo iz Manastira Svete Trojice iz „Šćepan polja u međurječju Tarskom i Pivskom“ i koji se sjeća Nemanjića i propasti carstva srpskog na Kosovu. Zapisuje monah Gavrilo pamćenja na biblijsku istoriju, istoriju evropskih dinastija, opisuje udaljene narode, pa čak i Eskime. Udruženje Pivljana se sjetilo ovoga kapitalnog djela, koje se u originalu čuva u Pragu, i prije neku godinu ga je odštampalo prevedenu na savremeni jezik.
Oko 1300 pisanih rukopisa je nestalo u plamenu ondašnjih boraca protiv sjećanja tokom bombardovanja Beograda i Narodne biblioteke u aprilskom ratu 1941. godine. Sačuvano je samo ono što je bilo otuđeno, ili dato na revers i djelovi manastirskih biblioteka u zemlji ili inostranstvu. Malo se zna da je u istom aktu nove ikvizicije stradalo i 1700 otomanskih rukopisa koji daju drugu sliku istoga sjećanja. Komandant vazduhoplovnog napada na Beograd bio rođeni Banaćanin, Aleksandar fon Ler, kasnije kompandat njemačke grupe armija E. Napad koji je osmislio u prvom talasu je bacao na Beograd zapaljive bombe da bi vatra od požara bila orjentir bombarderima u drugom i trećem talasu. Navodno je naredio direktni napad na Biblioteku (mada nisam našao pouzdan istorijski izvor). Ovo ne bi moralo da bude iznenađenje jer je Ler izvanredno poznavao Srbiju gdje je završio i dio školovanja pa se čak za račun Austrougarske, kao mladić prije Prvog svjetskog rata, bavio obavještajnim radom.
Štampana sjećanja
Kako su pisanje i iluminacija mukotrpan posao i kako je sa padom srpske srednjevjekovne države pod Turke nestao sloj imućnih vladara i plemića koji su rukopisne knjige mogli finansirati to je sticajem srećnih istorijskih okolnosti ovaj nedostatak bilježenja sjećanja nadomjestio Gutembergov pronalazak štampane prese koja je mogla da umnoži mnoštvo knjiga odjednom. Jednu takvu presu kupio je i ljudstvo obučio gospodar Zete, Ivan Crnojević, i ona je naštampala u više primjeraka nekoliko bogoslužbenih knjiga koje su pomogle da se knjigama djelimično opsrkbe crkve i manastiri za vrijeme koje će doći, pa se kaže u uvodu:
„Vidjevši … crkve bez svetih knjiga što su ih agarenska čeda usljed grijehova naših razgrabila i pocijepala, uzrevnovnah uz pomoć svetog Duha i sastavih forme na kojima za godinu dana osmorica ljudi izradiše Oktoih prva četiri glasa, na slavoslov Bogu ukrepitelju našem …“
Prethodni citat je meni posebno interesantan zbog riječi „agaren“ ili „agarjani“. Bila se podigla medijska hajka na jednu upotrebu termina „agarjanin“ a nedugo zatim su naši gradovi bili prekriveni bilbordima u akciji koju su nazvali „Decenija obnove nezavisnosti i hiljadu godina državnosti“. Na jednom od tih bilborda nalazila se baš ova stranica Oktoiha sa riječju od koje su se nekoliko nedjelja ranije „ježili“. Jedino je hajkači nisu umjeli i pročitati.
Treba se sjetiti i Prvog srpski bukvara još iz XVI vijeka koga napraviše inok Sava Dečanac i jeromonah Stefan Davidović Paštrović iz Manastira Gradište i štampaše u Veneciji. O bukvaru se saznalo tek krajem XIX vijeka od tadašnjeg ruskog konzula u Skadru.
Poslije jeromonaha Makarija najznačajniji rani srpski štampar bio je Božidar Vuković Podgoričanin koji je sa svojim sinom Vićencom izdao veći broj knjiga. Koliko sam upoznat. najveća zbirka izdanja njih dvojice nalazi se danas, ne u Crnoj Gori, već u Pakracu, pri vladičanskom dvoru jer su knjige kupovali imućniji Srbi sa područja Mletaka i Austrougarske i poklanjali tamošnjim crkvama i manastirima. Sticajem okolnosti i svijesti nekoliko ljudi ova izdanja su uglavnom preživjela II Svjetski rat ali i najnovije ratove na području bivše Jugoslavije.
Dobra strana štamparstva je mogućnost kreiranja većeg broja kopija od kojih se jedna od tih knjiga Crnojevića štamparije čuva ovdje.
Ova i druga djela kao i drugi štamparski poduhvati na našem području u godinama i vjekovima koji su slijedili pomogli su da se sačuva makar kakva pismenost i crkveni život u teškim godinama turskog i drugog ropstva.
Srbokatolički pokret u Dubrovniku: Životna i naučna misija Petra Kolendića
U novije vrijeme štamparstvo donekle gubi na značaju, ali vrijedi pohvaliti posebno ono štamparstvo kakvo imamo u Boki u kojem se čuva sjećanje na važne događaje i pretke. Takva je bitna knjiga koja je nedavno izašla, u kojoj se sjećate novskih zadužbinara (govorim o knjizi „Srpske zadužbine Herceg Novog“ moga školskog druga Nebojše Raša).
Digitalno sjećanje
Danas štampu u znatnoj mjeri nadomještava digitalni sadržaj. Veći broj starih rukopisa je danas digitalizovan. Ovo se prije svega odnosi na Srbiju. I u Crnoj Gori postoje djelimični uslovi da se izvrši digitalizacija, a nešto od izdanja je i digitalizovano, ali je to daleko od sistematičnog i kompletnog. Mislim da je neophodno digitalizovati najveći dio arhiva, crkvenih dokumenata, ukljućujući matične knjige, freske i ikone, ali i unutrašnjost i spoljni izgled crkava, bitne predmete, i ostatak kulturnog nasljeđa. Za sve ovo danas postoje uslovi i tehnička sredstva koja i nisu preskupa, a koja pod nadzorom stručnjaka mogu adekvatno upotrijebiti. Digitalizaciju treba pratiti sistematična kategorizacija, pravljene tzv. meta-podataka, koji sadrže opis onoga što je snimljeno, odgovarajuće baze podataka, i kvalitetna digitalna prezentacija.
Često se čuje da je ono što je digitalizovano vječno. Nažalost, ili na sreću, to i ne mora biti tako. Poznati ekonomista Branko Milanović je nedavno pobrojao brojne slučajeve u svijetu kada je kombinacijom nemara i tehničkih grešaka došlo do nestanka važne digitalne građe i podataka. Postoje brojni slučajevi u svijetu da digitalni sistemi napravljeni davno (ponekad prije 50 godina) su takvi da sa umiranjem ili penzionisanjem kreatora niko ne zna kako rade i koje podatke zapravo čuvaju. Treći problem je kada je građa nesistematična pa novim sadržajima koji se kreiraju u ogromnim količinama „prekrijemo“ i učinimo (gotovo) nedostupnom ono staro. Uradite jednostavni eksperiment. Sjetite se nekoga događaja ili slike sa litija iz 2020. godine. Često, ili nećete moći naći na internetu, ma koliko bili vični, ili ćete teško naći podatak ili sliku koju tražite. Da ne govorimo o drugim vijestima i događajima. Čak i u nauci danas novi tekstovi i radovi u digitalnim repozitorijumima često pokriju fundamentalnije, generalnije, pa i bolje, starije, radove. Stoga bi valjalo napraviti napor da se za događaje, kao što su bile litije u Crnoj Gori, koji su nam posebno bitni i dragi, izvrši rekonstrukcija, trajno pohranjivanje uz odgovajuću katalogizaciju, opisivanje koje bi pojednostavilo pretragu.
Tehnička sredstva imaju mogućnost da ponekad otkriju mnogo toga što i ne vidimo. Često se pominju stećci. Njihova obrada je gotovo po pravilu, uz neke izuzetke, vizuelna ali postoje sredstva, kao što su laserski skeneri koji mogu na njima da pronađu mnogo više detalja nego što je do sada obrađeno a da ih ne oštete. Čudi me da na tome nije više rađeno.
Jovan Markuš: Koji su se svetitelji slavili u vrijeme Crnojevića?
Hvale je vrijedan projekat Rastko kojim je digitalizovan tekst brojnih veoma bitnih izdanja knjiga i dokumenata (na primjer, Istorija Crne Gore vladike Vasilija Petrovića, Njegoševa i djela Svetog Petra Cetinjskoga a u skorije može se naći i beletristika).
Kompjutersko sjećanje
Kompjutersko sjećanje naziva se memorijama. To je nekako najbliže onome što ja radim od do sada pomenutog. Ona je i stabilna i nije stabilna. Prije koju godinu je otkriveno da kada se u jednom redu (riječi) takvog sjećanja vrše brze promjene (a računari su sve brži i brži) da dolazi do neželjenih promjena u okolnim redovima memorije (efekat se naziva „čekićanje“ memorije). Samo kratka ilustracija koliko to može biti opasno. Danas gotovo sva prevozna sredstva su pogonjena kako gorivima tako i kompjuterskim programima. Zamislite da se tokom vožnje ili leta desi neželjena ili netačna promjena podataka koji su bitni za stabilnost kretanja prevoznog sredstva. Druga opasnost za memorije je elektromagnetno zračenje mobilnih telefona i drugih uređaja, koje nekim nesrećnim okolnostima takođe može da izvrši oštećivanje memorije/sjećanja. Kako radi ljudski mozak? On pamti i obrađuje informacije. Kompjutersko sjećanje samo pamti. Drugi dio računar obrađuje informacije (procesor). Pa što današnji super-brzi procesori rade? Uglavnom ništa, odnosno, veliku većinu vremena čekaju da im podaci stignu iz sjećanja/memorije. To se danas pokušava preduprijediti da se veći dio jednostavnih operacija zapravo vrši u memoriju ugradnjom malih procesora u samu memoriju, tako da bi ona mogla više ličiti na ljudski mozak. Sjećanje, pa i ovo kompjutersko, je oružje savremenog svijeta. Preko 90% radne memorije računara i drugih uređaja se proizvodi u samo tri fabrike u Južnoj Koreji. Zamislite probleme koji bi nastali kada bi se reprolanac, proizvodnja ili distribucija ove robe narušila. Malo upućeniji znaju da podatke sa naših računarskih diskova nije lako izbrisati. To što mi mislimo da je izbrisano daleko od toga da je tako. Međutim, neke inostrane instutucije, koje rade kod nas, kada rashoduju računare i prodaju ih kao polovne ne samo da skidaju diskove već i radnu memoriju jer, suprotno od onoga što mi učimo na fakultetu, i ta memorija ima neku sposobnost perzistencije (pamćenja i kada se izbriše gašenjem napajanja) da zapamti neke često upisivane podatke, odnosno, da se iz memorije ti podaci mogu nekako rekonstruisati. Ma kako bila sitna po konstrukciji a moćna po kapacitetu kompjuterska memorija nije ni približno dovoljna za svijet gladan sjećanja. Stoga se danas, a nije naučna fantastika, razmatraju tehnologije da se izdvoje molekuli DNK ili RNK (genetski materijal) i da se sjećanje smiještaju u te molekule.
Kapacitet takve memorije bi bio skoro neograničen u poređenju sa današnjim, uz sve etičke dileme (i ja se pitam ako su živi organizmi karakterizovani sa DNK ili RNK što je onda takva vještački stvorena memorija). Trenutno su pristup i čuvanje podataka u toj memoriji skupi što sprečava masovnu upotrebu (ostali tehnički detalji su zapravo riješeni).
Manipulacije sjećanjem
Uništavanje građe je jedan od najtežih napada na sjećanje. Međutim, mnogo problematičnija je manipulacija sjećanjem. Vidjeli smo argumente kojima je branjen „bezakon o slobodi vjeroispovjesti“. Dobro je što je u sjećanju zapisan popis najvažnijih (kvazi)„argumenata“ koji dobrim dijelom predstavljaju kopiju argumenata sa jedne od prvih sjednice endehazijskog sabora na kojoj su donošene uredbe o „slobodi bogoštovlja“. Ko ne vjeruje ili je zaboravio (izgubio sjećanje), lako je porediti ono što piše u kapitalnom djelu Viktora Novaka „Magnum Crimen“ poglavlje XVII sa onim što je opisano u knjižici Nebojše Raša „Argumenti, Kako i čime se branio Zakon o slobodi vjeroispovjesti u Skupštini Crne Gore 26. decembra 2019.“. Čak se, po mom mišljenju, može naći i analogija i uloga koje su govornici imali na ta dva skupa.
Već smo se nagledali grubih falsifikata i prenamjene pojedinih akata i materijalne baštine. Mnogo puta su kojekakvi političari vapili „Crna Gora izgub da namiri“, valjda je po njima najteži „izgub“ fotelje a nikako da dovrše te stihove vladike Rada sa „… da mi svijetli kruna Lazareva, e sletio Miloš, među Srbe…“. Slično su „obrađivani“ i „nagrđivani“ pojedini stihovi Hadži Radovana Bećirovića. Nije teško naći te „prepjeve“ koje su citirali čak i neki aktuelni državni funkcioneri, od kojih je meni najinteresantnije bilo izvlačenje djelova pjesme „Mojkovačka bitka“, koju je Hadži Radovan Bećirović ispjevao kao neposredni učesnik, uz zamjenu pozivanja na „Dušanovo carstvo“ sa nekim drugim oblikom državnog uređenja. Matica Srpska društvo članova u Crnoj Gori upozorava da se u zvaničnim bazama podataka autorima mijenja oznaka jezika kojim su stvarali i za života autora a posebno nakon smrti.
Nažalost, još je gora situacija sa mogućnošću manipulacije digitalnim podacima. Razvoj vještačke inteligencije je posebno problematičan za autentikaciju podataka. Zaštitom i autentikacijom multimedijalnih podataka (audio i video) od izmjena i manipulisanja se bavim u svom naučnom i stručnom radu. Borba je baš komplikovana, jer aktuelni tokovi omogućavaju sve veći i veći broj alata za manipulaciju, a broj tehnika zaštite ni približno ne napreduje tako brzo.
Martovsko (Kosovsko) sjećanje
Postoji još jedan vid udara na sjećanje. Čim se nečega podsjetimo, to izazove napad na našu zaostalost, kako smo se usudili, da rušimo integracije, dobre odnose, jer eto i dalje pamtimo po neku jamu, pogrom, zbjeg i logor. Kao najgori vid mučenja određeno nam je „da nas biju a da nam ne daju da plačemo“ odnosno da pamtimo. Ove godine, kada se navršava 20 godina od Martovskog pogroma i 25 godina NATO bombardovanja, Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka podržale su humanitarnu i memorijalnu akciju „Martovsko sjećanje“ na događaje kada je, kako piše u pozivu, „u sred civilizovane Evrope pred očima modernog društva, uz učešće NATO vojnika, protjeran jedan narod; raseljeno 200.000 ljudi, preko 2.000 ubijenih, i uništeno na desetine spomenika kulture“. Akciju je trajala od marta-do Vidovdana sa distribucijom i nošenjem malih broševa – božura i sjećanju na te stravične dane. Mnoge poznate ličnosti su podržale ili učestvovale u ovoj akciji koja će se nastaviti i u godinama koje dolaze. Nije to ništa novo, i ovo je ponavljanje sjećanja kakvo imamo i ovdje u Boki. Sjetimo se samo Crkve Lazarice koju 1889., kako piše, „u doba njegovog c.k.apos. veličanstva Franja Josifa I, … obnoviše Svrčužani i Donje-Mokrinjani … za spomen 500 godišnjice propasti carstva srpskog na Kosovu“. Narod dubokih korjena pamtio je i u doba petovjekovnog ropstva pa će valjda pamtiti i u doba globalizma, i računarskih memorija kada polako samo telefoni ostadoše pametni (ili kako se danas kaže smart).
Sjećanje na litije
Ponekad je sjećanje na skorije događaj, premda svježe, emotivnije i stoga teže za objektivan i obuhvatan pregled nego sjećanja na događaje od kojih je prošla određena vremenska distanca. Jedan od takvih događaja su i litije u Crnoj Gori iz 2019-2020. godine, prouzrokovane donošenjem anti-crkvenog bezakona o slobodi vjeroispovjesti, a zapravo akta o otimanju imovine Srpske pravoslavne crkve. Vjerujem da će proći dosta vremena da se litije kao svojevrsan fenomen adekvatno obrade. Kao neka vrsta osvrta na te događaje iznijeću teze u onom obliku koji možda nije dovoljno do sada istican.
Četvrta godišnjica litije “U imenu Božijem je sud i pravda!”
Prva teza je da su litije bile građanska grass root kampanja uz kojoj su doprinos dali pojedinci, svi slojevi društva i svi esnafi (ljekari, umjetnici, prosvetni radnici, sportisti itd). Društvena obuhvatnost, mogućnost svakoga pojedinca da učestvuje i da uzme inicijativu, izvanredno miran karakter skupova su bili recept sa stanovišta političkog i građanskog uspjeha otpora Zakonu. U jednom medijskom istupu nakon donošenja Zakona rekao sam „Sa druge strane sam optimističan da se aparthejd održati ne može i da će završiti na isti način kao i u slučaju borbe za prava žena, protiv segragacije u SAD-u ili samog aparthejda u Južnoj Africu, itd. Grupa ljudi koja zna šta hoće, mirnim, Gandijevskim metodama će, prije ili kasnije, ostvariti svoja prava bez obzira na sve“. Uspješnost ovoga događaja je u suprotnosti sa gotovo svim drugim nedavnim pokušajima da se masovnim protestima utiče na društvene politike u Evropi i šire. Reklo bi se da autoritet Crkve, uključenost svih slojeva društva, mirni karakter su bili recept za uspjeh iz ugla gledanja socioloških i političkih shvatanja.
Druga teza mi se čini nešto važnijom. U litijama smo uočili i našu braću drugih vjera, ateiste i agnostike ali je u jezgru litijskog pokreta bio vjerni narod i to pričešćeni vijerni narod. Najveći plod arhipastirskog djelovanja blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija bile su kolone vjernog naroda koje su obilazile i osveštavale Crnu Goru dok nisu pale zidine savremenog „oholog“ Jerihona.
Sjećanje na Majku Božju
Najljepši dio našega sjećanja je zasigurno zadužbinarkog karaktera kada se preko zadužbina sjećamo svetitelja i događaja iz istorije spasenja, vapijući u molitvama kao pokajani razbojnik „sjeti me se Gospode u Carstvu tvome“. Posebna su sjećanja i podsjećanja na Majku Božju čije su brojne svete crkve i manastiri u Boki i Crnoj Gori. Od Vavedenjske crkve u kojoj počivanju netruležne mošti zaštitnika našega naroda Svetog Vasilija ili Vavedenjske crkve na Hilandaru kojega za vječnu zadužbinu srpskom rodu sagradiše Sveti Sava i Sveti Simeon Mirotičivi; preko Cetinjskog polja i manastira kojega je gospodar Zete, Ivan Crnojević, posvetio Roždestvu Majke božije (Maloj Gospojini) sa drugim crkvama u Cetinjskom polju i okolini posvećenih istom prazniku; do Manastira Savinskog posvećenog Uspenju Majke Božje (Velikoj Gospojini) sa čudotvornom ikonom Majke Božje, ali i drugih crkava i manastira posvećenih ovom prazniku, Pive, Morače itd. Tako sve do ove drevne svetinje posvećene Polaganju Rize Presvete Bogorodice čija dva vijeka danas proslavljamo, odnosno, sjećamo se datuma početka izgradnje. A preci koji to sagradiše sjećali su se bogomolje stare skoro osam vjekova. Naš narod rado ide na poklonjenje manastirima u kojima se čuvaju čudotvorne ikone Majke Božje u okruženju (od Čajniča pa do Hilandara i dalje), a kolone i kolone ljudi su pristizale na poklonjenje kada su Crnu Goru pohodile ikone Majke Božje iz drugih krajeva.
Nadam se da će se i u buduće naći ktitori da ukrase postojeće Bogorodičine hramove i sagrade nove za sjećanje na Nju ali i na svoje pretke i na podsjećanje potomstvu, jer samo tako možemo opstati i trajati!
Besjeda na navečerje praznika Polaganja rize presvete Bogorodice u porti hrama u Bijeloj 14. jula 2024.
