Piše: Srđa Trifković
Standardna verzija Meštrovićeve biografije, koju je titoistički režim servirao javnosti u vrijeme rušenja Njegoševe kapele i izgradnje mauzoleja, navodi da je autor tog projekta bio u mladosti pobornik stvaranja Jugoslavije, ali da se u periodu između dva svjetska rata u nju razočarao usljed „velikosrpske politike nenarodnih režima“.
Meštrovićev sin Mate, međutim, u intervjuu zagrebačkom Večernjem listu (sedmi mart 2021. godine), otvoreno tvrdi da je Meštrovićevo jugoslovenstvo vazda bilo rukovođeno hrvatskim nacionalnim interesima. Već sam naslov teksta na to jasno ukazuje: „Moj otac jedan je od ideologa Jugoslavije, bez nje Hrvatska ne bi opstala nakon Prvog svjetskog rata“. [1]
Po riječima umjetnikovog sina: „Ja smatram da su Hrvati dobro prošli i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu uzevši u obzir da su bili na poraženoj strani. Hrvatska bi bila poražena da nije spašena nakon Prvog svjetskog rata. Budući da je bila uključena u Jugoslaviju, Srbija nije uzela Bosnu i dio Dalmacije, a Talijani drugi dio Dalmacije. Hrvatska bi u suprotnom bila svedena na amputiranu zemlju koja ne bi bila mogla opstati.“
Jugoslovenstvo ili hrvatstvo
Ova konstatacija Mate Meštrovića savršeno je tačna. Ona vjerno odražava motivaciju njegovog oca tokom angažmana u Jugoslovenskom odboru prije ujedinjenja i njegovanje ličnih veza sa kraljem Aleksandrom nakon njega. Hrvatski članovi Odbora su podstrek za djelovanje dobili viješću o zaključenju Londonskog ugovora u proljeće 1915, kojim je veći deo Dalmacije obećan Italiji kao nagrada za ulazak u rat na strani sila Antante.
Jadranska preokupacija Odbora i njegovi strateški ciljevi ogledaju se u njegovom sastavu: činila su ga dvanaestorica Hrvata (čak osam njih iz Dalmacije!), tri Srbina i jedan Slovenac. Težeći iznalaženju pravno-političke formule za spasavanje Dalmacije od Italijana, Jugoslovenski odbor je uspostavio kontakt sa srpskom vladom na Krfu. Krfska deklaracija iz 1917, kojom se srpska vlada obavezala da stvori Jugoslaviju, predstavljala je veliku pobjedu Odbora.
Saveznici nisu bili skloni ovom okviru. Varijanta proširenja Srbije koja bi se ujedinila sa Crnom Gorom i priključila Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu i Dalmaciju južno od Splita ostavljala je mogućnost da se sprovede Londonski ugovor. Ovim bi Hrvati bili srubljeni na najužu Hrvatsku i Slavoniju, stiješnjeni između dva ratna pobjednika, vjerovatno bez izlaza na more i sigurno bez moćnih spoljnih sponzora.
Odluka srpske vlade da potpiše Krfsku deklaraciju i da je podnese Saveznicima kao svoj zvanični program – iako joj je bila nuđena tzv. Velika Srbija na tanjiru – jedna je od prelomnih tačaka srpske istorije. Za Hrvate ova je odluka predstavljala strateški trijumf. Meštrovićev saborac, svojevremeni tvrdi pravaš Ante Trumbić, odao je priznanje Srbiji na “žrtvi koju podnosi jedinstvu našeg troimenog naroda”.
Strah od italijanskih težnji na istočnoj obali Jadrana naveo je i hrvatske političare izrazito nacionalističke orijentacije da se priklone jugoslovenskom rešenju kao sredstvu zaštite hrvatskih nacionalnih interesa. Glasanje u zagrebačkom Saboru o raskidu svih veza sa Mađarskom i Austrijom, 29. oktobra 1918. godine, obavljeno je u atmosferi opšte euforije. Čak su i notorni srbomrsci, frankovci, glasali „za“, iako je tekst rezolucije pročitao njima mrski Svetozar Pribićević.
Srpsko pitanje u NDH
Kako je konstatovao umjetnikov sin Mate Meštrović u navedenom intervjuu iz 2021. godine, „u Drugom svjetskom ratu opet je Hrvatska bila poražena država, dio nacističkog poretka, i izbor je bio između partizana i četnika… Za Hrvate je bilo mnogo bolje da su pobijedili partizani jer oni nisu bili protiv Hrvata kao naroda, već protiv svojih ideoloških protivnika.“
I opet se Ivan Meštrović politički angažovao, ne samo u odbrani nekih načelnih hrvatskih nacionalnih ciljeva, već i u direktnom promovisanju interesa ustaškog režima NDH. Prije svega treba istaći činjenicu da je on prihvatio ključnu ustašku tezu da Srbi u Hrvatskoj zapravo i nisu istinski „Srbi“, premda sebe takvima smatraju.
Nakon što je na kratko bio pritvoren kao politički nepouzdan mason, Meštrovića je primio ustaški poglavnik Ante Pavelić lično. Tom prilikom, kako u svojim sjećanjima piše Meštrović, on je Pavelića upitao: „Kakva Hrvatska može postojati bez Dalmacije i bez trećine pučanstva, koje se smatra srpskim i koje se trijebi?“ [2]
Na to mu je Pavelić navodno odgovorio: „Ne idem ja za istrebljenjem tobožnjih Srba, nego srbijanske pete kolone, s kojom su nas mislili vječno u podređenom položaju držati, kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu lojalni građani.“
Meštrović je ovu frapantnu Pavelićevu tvrdnju ostavio bez komentara. Daleko je značajnije, međutim, što Meštrović upadljivo ne pominje „Srbe“ već „pučanstvo koje se smatra srpskim“ – što je samo varijanta Pavelićevog termina „tobožnji Srbi“. Obojica takvim diskursom jasno poriču autentično srpski identitet Srbima u NDH.
Ovo je savršeno u skladu sa jednom od bitnih ideoloških postavki ustaškog pokreta i države. Tako je Ćiro Truhelka (1865-1942), hrvatski arheolog češkog porekla i dugogodišnji kustos Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, tvrdio da Srba zapadno od Drine nije bilo prije „srbizacije“ vlaškog elementa pod uticajem pravoslavne crkve, koja je navodno okončana tek u 19. vijeku. [3]
„Takozvani Srbi“ su po njemu „pravoslavni živalj“ tijesnih grudi, niskog indeksa razvijenosti lobanje,“crnomanjasti, pretežno tamni, fizično slabije razvijeni tipus“, potomci manje vrijednih Vlaha koji su se razmileli Balkanom uoči i u vreme turskih osvajanja do Jadrana. Degenerisani su, njih karakteriše „endemičnost tuberkuloze i sterilnosti, mlitavost fizičke i psihičke konstitucije“, a njihovi današnji potomci su inferiorna pasmina „Vlahosrba“.
Ivo Pilar (1874-1933.) detaljno se bavio etnogenetskim aspekatima “rasne supstance tzv. Srba” u Hrvatskoj i Bosni. Po njemu ti “barbarski nomadi-pastiri” vijekovima su pustošili hrvatsku zemlju, vukući se za turskom vojskom kao maroderi i kolonizujući hrvatski etnički prostor. [4] Kod tih „alias Srba“ izražen je balkansko-nomadski tip „crnih Latina u licima koja nalikuju na ptice grabljivice i u tamnim sjevajućim očima”. Oni su mješavina Bugara, Albanaca, Grka, Cigana, Vlaha i Aromuna „jaka mirisa, mutne boje i otrovnog, razjedajućeg dejstva”. Nasuprot njima Hrvati su narod „čistog arijevskog tipa, svijetle kose, plavih očiju, visoki i dolihokefalnih lobanja“.
Pilarov opus je zadobio komplimente Ante Pavelića, koji je njegovo Južnoslovensko pitanje nazvao neophodnim tekstom za razumijevanje Srba, zahvaljujući kome je jasno da je nemoguće živjeti u zajedničkoj državi sa njima. [5] U potpuno istom duhu je pisao prvi ministar spoljnih poslova NDH, Mladen Lorković. Za njega, „tobožnji Srbi“ (termin koji koristi i Pavelić) su „ostaci balkansko-romanskih i ciganskih mješanaca, koji su se izmičući pred Turcima sklonili u hrvatske zemlje i tako spasli od uništenja”. [6]
Da, „tobožnji Srbi“! Ili kako bi rekao Meštrović, „pučanstvo koje se smatra srpskim“.
Meštrović u NDH
Ivan Meštrović je nakon sastanka sa Pavelićem zadobio povjerenje i drugih visoko rangiranih ustaša. On piše kako je, u kontekstu predaje Dalmacije Italiji, prebacio Mili Budaku da su ustaše „talijanska i njemačka igračka“. Kada je Budak uvrijeđeno uzvratio pitanjem „Pa nećete, valjda, reći, da smo mi njemački i talijanski agenti?“ Meštrović je ustaškom ministru odgovorio : „To nisam rekao, i kako bih mogao, ali se može biti nesvjesno, naime, može tako ispasti.“ [7] (Kurziv dodat S. T.)
Ustaški pukovnik Tomislav Sertić (pred kraj rata general i načelnik glavnog štaba hrvatskih oružanih snaga, pogubljen u Beogradu septembra 1945) takođe je sa Ivanom Meštrovićem imao odnos zasnovan na punom uzajamnom povjerenju On mu je jednom prilikom rekao: „Mi (ustaše) nismo ni germanofili, ni italofili, kao ni Vi, a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa drugo ne vodi nego sloboda Hrvatske, i zato smo spremni da dademo glave… Recite svoje mišljenje, ma kakvo ono bilo; mi ga nećemo uzeti ni s trunkom sumnje da manje osjećate za Hrvatsku nego mi sami.“ [8]
Nemajući „ni trunke sumnje“ u Meštrovićeva osjećanja i opredjeljenja, Pavelić lično mu je 1942. godine potpisao pasoš za odlazak na 23. Bijenale u Veneciju. Učešće jednog svjetski poznatog umjetnika kao zastupnika Nezavisne Države Hrvatske na jednom tako uglednom umjetničkom skupu predstavljalo je veliki propagandni adut ustaške štampe, premda su na njemu tada učestvovale samo osovinske i neutralne zemlje, 11 njih.
O Meštrovićevom nastupu su iscrpno izvještavale i ustaške filmske novosti koje su se u bioskopima prikazivale prije igranih filmova.
Na Bijenale je iz zagrebačke crkve sv. Marka dovezena Meštrovićeva velika bronzana „Pijeta“, bronzane statue jevanđelista Jovana i Luke, kao i šest bareljefa koji su po riječima italijanskog kritičara Pipa Rica „kreacije isklesane poput stranica u velikoj svetoj knjizi“. Rico je najavio da će Meštrović „sljedeće sezone prirediti veliku samostalnu izložbu u Rimu“. [9] Premda izložba nije održana usljed pada Musolinija, sama najava ukazuje da je Meštrović uživao podršku njegovog režima.
Meštrovićevo sudjelovanje na XXIII bijenalnoj izložbi, koja je imala izrazito fašističko obilježje, negativno je odjeknulo u svijetu. Posebno mu je zamjereno to što je on lično kroz hrvatsku izložbu proveo italijanskog kralja, kojega je poznavao od ranije. U Zagrebu, gdje je proveo rat, Miroslav Krleža zajedljivo je prokomentarisao taj njegov postupak u svom dnevniku: „Dogodilo se da se Ivan Meštrović pojavio u pratnji Njegovog Veličanstva Kralja Italije i Cara Etiopije na venecijanskom Bienaleu i to je objavila štampa kao naročitu pobjedu naše kulture u svijetu“. [10]
U srcu pacovskih kanala
Meštrović je poslije bijenala prešao u Rim, gdje se nastanio u hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Prema hrvatskim izvorima, Meštrović je „naročito prijateljevao sa učenim franjevcem Dominikom Mandićem, koji mu je osigurao i kredit za daljnji boravak i rad u Rimu 1942. i 1943“. [11] Zavod sv. Jeronima i sâm Mandić igrali su presudnu ulogu poslije rata u uspostavljanju tzv. pacovskih kanala, složenog mehanizma za privremeno utočište i izdavanje lažnih dokumenata sa kojima su vodeće ustaše – uključujući samog Pavelića i druge zločince – prebacivani u Južnu Ameriku.
Dominik Mandić je poznat i kao teoretičar rasnog porijekla Srba, na besprijekorno ustaškom tragu Truhelke, Pilara i Lorkovića. On tvrdnju o učestalosti tamne puti kod većine Srba tumači tezom da su oni potomci sjevernoafričkih negroida, „vojničkih veterana iz Mauritanije, koje su Rimljani naselili uz svoje granice“.[12] Početkom V veka tih afro-negroidnih pridošlica, po Mandićevoj procjeni za koju ne navodi izvore, bilo je na stotine hiljada. Njihovi posrbljeni potomci pate od kompleksa niže vrijednosti uslijed „crnačkih osobina, koje su kod mnogih još uvijek primjetljive“:
„Otuda naklonost na prolijevanje ljudske krvi, ubistva i zavjere. Tim nam postaje razumljiv pokolj muslimana na početku Prvoga srpskoga ustanka… te pokolji Hrvata katolika i muslimana za Drugoga svjetskoga rata i neposredno iza njega“.
Po ocu Dominiku Mandiću, navodni pokolji Hrvata od strane Srba jedini su vrijedni pomena na hrvatskom tlu u II svjetskom ratu. Toliko o liku i djelu učenog franjevca sa kojim je Meštrović „naročito prijateljevao“ tokom svojih ratnih godina u Rimu.
O Stepincu
U nekrologu preminulom kardinalu, koji je Hrvatska revija iz Buenos Airesa objavila marta 1960. godine, Meštrović piše da ga je vijest o smrti Stepinca bolno pogodila, „koliko zbog našeg dugogodišnjeg prijateljstva, toliko još više zbog njegovog junačkog držanja i trpljenja na braniku svoga naroda“:
„Neću ovom prilikom iznositi razne momente o Stepinčevu držanju, otkako je postao zagrebačkim nadbiskupom, a zbog kojega je kod nas sviju rastao njegov veliki duhovni lik svećenika i čovjeka… Pretposljednji put smo se vidjeli u Rimu 1943, kad je bio došao avionom i zadržao se svega dan i pol te donio Papi dokumente o zlodjelima, koja su Talijani počinili ili dirigirali u našoj nesretnoj zemlji…“
Meštrović je prećutao jednu značajnu činjenicu: u Rim je Stepinac doleteo vojnim transporterom NDH. Njegova misija imala je za cilj da italijansku vojsku ocrni kod pape, prvenstveno zbog njene uloge u sprečavanju ustaškog konačnog rješenja srpskog pitanja i zbog naoružavanja i snabdijevanja srpskih ustanika. Predao je Piju XII memorandum koji je zapravo sastavila vlada NDH, a on ga je samo doterao i potpisao.
Meštrović je takođe prećutao da se u finalu rata Stepinac angažovao na pokušaju spasavanja NDH u vidu Poslanice hrvatskog katoličkog episkopata hrvatskom narodu od 24. marta 1945. godine. [13] Neumerena apologetika ustaške države koja izvire iz slova i duha te poslanice, a pogotovu poziv spoljnim faktorima da očuvaju NDH, ukazuju na konačno opredeljenje Stepinca, klirika koji nije posjedovao intelektualne i moralne kvalitete koje je zahtijevao izazov vremena. Inicijativa za biskupsku poslanicu bila je Pavelićeva, logistika takođe, a preostali resursi ustaške države bili su napregnuti do kraja da bi se sa područja još uvijek pod njenom kontrolom biskupi doveli u Zagreb.
„Kad sam prošloga ljeta pošao u domovinu“, piše dalje Meštrović, „jedna od mojih prvih želja bila je da se vidim sa Stepincem, što mi je i uspjelo i on je bio prvi kojeg sam posjetio“. Meštrović svoj odlazak u Krašić 10. jula 1959. godine opisuje kao svoj jedinstveno hrabri potez koji je napravio bez ikakvog prethodnog dogovora sa vlastima.
Međutim, kako je hrvatskom novinaru Darku Hudelistu prije 16 godina saopštio sin Ivana Meštrovića Mate, početkom 1959. tadašnji generalni konzul Jugoslavije u Njujorku Lazar Lilić (inače Srbin) Meštroviću mlađem je rekao da je „ovlašćen sa najvišeg mjesta da saopšti da vaš otac može da posjeti Stepinca kad god hoće, i da ide po Hrvatskoj i Jugoslaviji kada dođe, kud god hoće!“
Titov režim je Meštrovićev nekrolog prećutao kada je objavljen u proustaškom časopisu, kao i kasnije. Bilo bi zanimljivo makar zamisliti kako bi taj režim reagovao na jednako pohvalan nekrolog mitropolitu Joanikiju Lipovcu iz pera Petra Lubarde…
Si Džej Polikroniu: Izbor između neoliberalnog fašizma i neoliberalnog statusa kvo
Meštrović i Tito
Ivan Meštrović je stigao vozom u Zagreb trećeg jula 1959. Bio je dočekan kao visoki gost. Veličan je u štampi FNRJ ništa manje laskavo nego u štampi NDH tokom bijenala 17 godina ranije. Punih sedam dana proveo je na Brionima. Tom prilikom, po svjedočanstvu Mate Meštrovića, Tito je hrvatskom umjetniku povjerio u četiri oka „da su Srbi nemoguć narod, da je s njima jako teško“:
„Rekao mu je, između ostalog: ’Znate li zašto sam ja ovdje na Brionima? Jer se osjećam sigurnije nego u Beogradu!‘ I onda mu je govorio da sa Srbima ima stalno poteškoće, da su teški i da se stalno s njima mora boriti… Rekao mu je također: ’Vjerujte mi, nisam ništa manje Hrvat nego vi!‘…“ [14]
Meštrović se u SAD vraćao preko Pariza, gdje se sastao sa urednikom emigrantskog lista Nova Hrvatska Jakšom Kušanom i dao mu intervju o svojim utiscima sa puta. Po riječima Kušana, iz Zagreba je Meštrović ponio krajnje sumorne utiske. Opširno je pričao o infiltraciji Srba u Hrvatskoj, koja je po njemu dio ukorjenjene tradicije:
„U razgovoru s visokim hrvatskim komunistima, prof. Meštrović je čuo da su Srbi komunisti ’pod kožom‘ gotovo svi četnici. Oni znaju samo to da su ustaše klale Srbe, a to što su Srbi klali Hrvate smatra se dozvoljenim ’zbog odbrane države‘… Zaključio je ovo zanimljivo izlaganje uvjeravanjem da Hrvati i Srbi nikada neće moći da žive zajedno“ [15].
Pada u oči da je režimska štampa u Jugoslaviji i ovaj Meštrovićev medijski nastup prećutala, bez obzira na sadržaj te njegove izjave i na činjenicu da je ona objavljena u glasilu koje je nesumnjivo spadalo u kategoriju „neprijateljske emigracije“. Nije potrebno isticati kakav bi bio režimski tretman slično intoniranog teksta nekog srpskog umjetnika da je bio objavljen u čikaškoj Slobodi ili londonskoj Našoj reči…
Pitanje mauzoleja
I prije svoga puta u Jugoslaviju, Ivan Meštrović je dobijao prostor u emigrantskim publikacijama nesumnjivo proustaškog profila. Juna 1953. godine njega je u SAD posjetio emigrantski hrvatski publicista Karlo Mirt. Meštrović je Mirtu objasnio „što, zapravo, želi postići i poručiti svojim monumentalnim spomenikom Njegošu na Lovćenu“:
„Ako dođe do podizanja Meštrovićevog spomenika u Crnoj Gori, on će u isti čas ostati i spomenik hrvatskog kulturnog poslanja. Nama [Hrvatima] neće trebati bolje svjedočbe pred kulturnim svijetom od ove, da smo mi Hrvati izgradili i Srbima i Crnogorcima njihove najbolje nacionalne spomenike, usrpkos toga, što su nas oni ugnjetavali, ubijali i nastojali nas izbrisati kao narod.“[16]
Ovaj tekst je objavljen u Hrvatskoj reviji, u kojoj su svoje članke redovno objavljivali maltene svi viđeniji pripadnici ustaške emigracije. Jedan od redovnih saradnika bio je zloglasni Eugen-Dido Kvaternik, ratni zločinac uistinu prvog reda. [17]
Mate Meštrović je istakao još jedan, ništa manje značajan motiv – možda i primarni: da je njegov otac „osmislio Njegošev mauzolej da bi razdvojio Srbe i Crnogorce”. On je ovo saopštio petog aprila 2018. hrvatskom novinaru Darku Hudelistu, koji je taj razgovor doslovno prenio u Nedeljniku. [18] Mate Meštrović je posebno istakao sljedeće:
“Kad sam pitao svog oca: ‘Zašto to radiš za Crnogorce?’, rekao mi je: ‘Da im dignem nacionalnu samosvjest, da znaju da su oni Crnogorci, da imaju Njegoša kao simbol svoje prošlosti i nezavisnosti, odnosno samobitnosti…’“
Pomenimo još da je u izradi arhitektonskih rješenja Meštroviću pomagao arhitekta Harold Bilinić, a u vajarskoj obradi Andrija Krstulović, obojica Hrvati. Iz navedenih, autentičnih izvora, sada jasno proizilazi da su na projektu desrbizacije Crne Gore i samog Njegoša udruženim snagama radili komunisti na čelu sa Titom sa jedne strane i hrvatski nacionalisti, poput autora mauzoleja, sa druge.
Ustaški apologeta
Godine 1950. on je Adamu Pribićeviću uputio odgovor povodom Memoranduma o zločinima genocida počinjenih protiv srpskog naroda od strane Vlade NDH koji je Pribićević 1950. poslao Ujedinjenim Nacijama. [19]
Taj Meštrovićev dopis ukazuje da je on relativizovao ustaške zločine do apsurda, ne identifikujući ni krivce („ubijalo se“), ni glavne žrtve. Ideologiju Ante Starčevića, temelj ustaštva, opisao je kao „slobodarsku“ i na ravni svetosavlja. Rat je, po Meštroviću, bio užasan za cijeli svijet, Hrvate posebno:
„Od njegova početka u našoj se zemlji ubijalo bez milosrđa u borbama s osvajačima, i međusobno Hrvati i Srbi. Razlozi tome bili su mnogostruki… Dopao mi je ovih dana u ruke jedna pamflet protiv Hrvata koga su potpisnici nazvali memorandum i kao takav poslali UN… Optužuje se čak i Antu Starčevića da je od prije 80 godina formulirao težnje za neovisnošću i slobodom hrvatskoga naroda, da se ta slobodarska ideologija smatra zločinom koju su Hrvati usvojili kao svoj program, a Pavelić htio provesti u djelo.“
Ante Starčević je 1860-tih pretočio je svoju opsesivnu, uistinu patološku mržnju prema Srbima u grubi ideološki okvir. On je bio za suverenu, nezavisnu Hrvatsku kao branu varvarskom Istoku. Srbi su problem jer su “dvostruko ropska”, slavoserbska, podljudska, vlaško-ciganska pasmina. Ti pripadnici “vlaškog nakota” zlo čine i za zlo su rođeni. Negirajući Srbima pravo ne samo na ime nego i na ljudskost, Starčević je udario temelje ustaštva. [20]
Oni su „smeće naroda po svojoj naravi bez uma i poštenja, proti slobodi i proti svakom dobru”. „Srbe treba staviti van zakona“, po Starčeviću, „ta pasmina treba da bude iz naroda istrebljena”. Riječ “genocid” nastala je sedam decenija nakon što je Starčević ponavljao da “Srbe valja sjekirom utući“.
Takvo zagovaranje “konačnog rješenja” srpskog pitanja ustaški vrh je hvalio kao temelj svog učenja. Mladen Lorković je u Starčeviću vidio ne samo oca nacije nego i preteču „naučnog“ rasizma. [21] Ante Pavelić ga je hvalio kao preteču: „Ja vam kažem, da nije bilo Ante Starčevića, ne bi bilo danas hrvatske države.“ [22]
Meštrović u Anti Starčeviću takođe vidi svijetlu ličnost i uzor svih Hrvata, bez obzira na politička opredjeljenja. On u nastavku svog teksta izjednačuje, u moralnom smislu, „tzv. ustaše“ sa srpskim ustanicima protiv Turaka iz ranijih vremena, a Starčevića stavlja u istu ravan sa Svetim Savom. U citatu koji možemo nazvati ključnim za razumijevanje Meštrovićevih pogleda on poručuje Srbima:
„Vi znadete da su Srbi dizali ustanke za svoju slobodu i da su se ponosili i da se ponose svojim ustašama. Prema tome, ni Hrvati koji su se digli protiv ugnjetača [tj. Srba, prim. autora] nisu ni bolji ni gori od srpskih ustaša [sic!] koji su se borili za slobodu… Ako je po Vašem hrvatskom nacionalizmu kriv Starčević, onda bi po toj logici srpskome nacionalizmu bio kriv sv. Sava, bar kako ga Vaši četnici i popovi tumače… Starčevića se nijedan Hrvat ne stidi… Naprotiv, svi u njemu gledaju željezan, neustrašiv i nesebičan karakter, iskrena rodoljuba, recimo otvoreno: svoga naroda predstavnika koji se borio za svoje i ne traži tuđe.“
Svaki je komentar izlišan.
Ovog je čovjeka devet godina kasnije Tito dočekao kao dragog i uglednog gosta. Ovo je autor faraonskog mauzoleja za koji branitelji Brozovog nasljeđa – a samim time i te zlokobne građevine i njenog autora – do dana današnjeg tvrde da predstavlja „simbol tradicije i crnogorskog duha… Mjesto gdje se susreću istorija, poezija i narodna memorija“. [23]
Kako bi rekli stari Grci, kada bogovi žele da nekog unište prvo mu uzmu pamet.
Dodajmo na samom kraju da nije namjera autora ovih redova da vrednuje Meštrovićeva djela shodno moralnom liku i ličnosti njega samoga. Problem razdvajanja lika umjetnika od njegovog djela postoji kod vrhunskih stvaralaca poput kompozitora Riharda Vagnera, slikara Karavađa ili pjesnika Pola Verlena. Taj problem rješava sama snaga i vrijednost djela. Umjetnička kreacija prvorazrednog kvaliteta baca u zasjenak sve mane i sve primjedbe koje se mogu uputiti njenom tvorcu. Čak i Izraelci izvode i slušaju Vagnera, notornog antisemitu i omiljenog Hitlerovog kompozitora.
Ovaj problem ne postoji kod autora monstruoznog masonskog hrama na Lovćenu, međutim, jer i on i to njegovo djelo smrde nečovještvom.
Tekst je prvobitno objavljen u časopisu „Svetigora“
Izvor: Novi Standard
[1] <https://www.vecernji.hr/vijesti/moj-otac-jedan-je-od-ideologa-jugoslavije-bez-nje-hrvatska-ne-bi-opstala-nakon-1-svjetskog-rata-1474373> pristupljeno 7. avgusta 2025.
[2] Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje. Zagreb: Matica Hrvatska, 1993, str. 321.
[3] Ćiro Truhelka, Hrvatska Bosna. Mi i “oni tamo”. Sarajevo: Tiskara Vogler i drugovi, 1907.
[4] L. von Südland. Die südslawische Frage und der Weltkrieg. Beč: sopstveno izdanje Iva Pilara, 1918.
[5] A. Pavelić: „Uzpostava hrvatske države, trajni mir na Balkanu”; Petar Požar (urednik). Ustaša: Dokumenti o ustaškom pokretu (reprint). Zagreb: Zagrebačka stvarnost, 1995.
[6] Neue Ordnung (zagrebački nedeljnik na nemačkom jeziku), 7. septembar 1941.
[7] Uspomene na političke ljude i događaje, str. 279.
[8] Isti izvor, str. 284.
[9] Pippo Rizzo, “Alla Biennale di Venezia – Ivan Mestrovic”. Quadrivio, Rim, 12. jula 1942.
[10] Prof. dr Duško Kečkemet, „Ivan Meštrović u Italiji“. <https://www.skop.hr/MestrovicWeb/KONGRES.htm> pristupljeno 7. avgusta 2025.
[11] Isti izvor.
[12] Dr o. Dominik Mandić. Hrvati i Srbi dva stara različita naroda. Barcelona: Knjižnica Hrvatske Revije, 1971.
[13]Katolički list, 12.-13. i 29. mart 1945, str. 99-100.
[14] <https://lat.sputnikportal.rs/20180512/tito-mestrovic-srbi-hrvati-stepinac-1115584752.html> Citat iz Nedeljnika koji je preneo Sputnjik Srbija; pristupljeno 7. avgusta 2025.
[15] Intervju je prenio povjerljivi „crveni bilten“ Tanjuga 22. oktobra 1959. godine.
[16] Karlo Mirth, „Susret s Meštrovićem“. Hrvatska Revija, br. 3 (1953.), str. 332-337.
[17] Videti npr. njegove članke “Ustaška emigracija u Italiji i 10 travnja 1941: jedan prilog našoj najnovijoj povijesti”. Hrvatska revija, 3 (1952), ili “Još nešto o Rimskim ugovorima”. Hrvatska revija, 3 (1953).
[18] <https://www.standard.co.me/drustvo/mestrovic-moj-otac-osmislio-njegosev-mauzolej-da-bi-razdvojio-srbe-i-crnogorce> pristupljeno 7. avgusta 2025.
[19] List katoličke crkve u Hrvatskoj Glas Koncila je Meštrovićev odgovor objavio 2010 godine. Objavljen je i na portalu <https://www.hrvatski-fokus.hr/2024/06/58935> pristupljeno 7. avgusta 2025.
[20] Njegovi članci u Hervatskoj i spisi Ime Serb (1868) i Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj (1876), odakle dolaze ovi citati, reprintovani su u NDH u velikim tiražima.
[21] Dr. Mladen Lorković. Hrvatska u borbi proti boljševizma. Zagreb: Velebit, 1944, str. 39.
[22] Ivo Bogdan, Otac Domovine Ante Starčević, Zagreb: Izdanje Glavnog ustaškog stana, 1942.
[23] „Njegošev mauzolej na Lovćenu: Simbol tradicije i crnogorskog duha“. RTV Cetinje, 28.07.2025. <https://cetinjskilist.com/mauzolej-na-lovcenu-hram-iznad-oblaka-i-simbol-crnogorskog-identiteta> pristupljeno 7. avgusta 2025.
