Piše: Filip Dragović
Za razliku od lako rimovanih navijačkih lozinki srpskih navijača „Srbija do Rija“ i „Srbija do Tokija“ uoči olimpijskih igara 2016. i 2021., uoči ovih Igara u Parizu nijesam vidio u javnosti, niti lično mogao da smislim ništa slično. Sve dok se košarkaški turnir Olimpijskih igara 2024. nije preselio iz Lila u pariški kvart Bersi.
Odmah mi je palo na pamet da se ime Srbije rimuje sa genitivom ovog topnima, ali je neizvjesnost nokaut-faze košarkaškog takmičenja nalagala pristojno ćutanje. Zadovoljstvo mahanja ovom trivijalnom rimom umanjivao je očigledno dirigovani žrijeb koji je „orlove“ slao na Amerikance prije finala. Sve je to umanjivalo šanse da Srbija u Bersiju dođe do maksimuma. Kao da su joj, u startu ukradena dva najsjajnija odličja. Lično sam razmišljao: šta će kome od Srba – košarkaška bronzana medalja? I vjerujem da je, najiskrenije, svak razmišljao na taj način.
A onda je srpski duh, srpsko navijanje, srpska očekivanja, ona Srbija duha, emocija i zajedništva (ona Njegoševa „od Dunava do mora sinjega“) počela da se širi prema sportskoj dvorani u Bersiju u očekivanju „nemogućeg“.
Prvo su nadskočeni „kenguri“, što je, ispostavilo se, bilo tantalovski mučno i teško. A onda odigran epski meč protiv „druge galaksije“ američkog „tima snova“, u kom su se „dva svijeta“ pokazala toliko poravnatim, toliko ravnopravnim…. da je pitanje krajnjeg rezultata i konačnog pobjednika postalo izlišno. Na svim dosadašnjim olimpijskim učešćima ozbiljnih NBA reprezentacija, bilo je pitanje do kog minuta će se držati njihovi protivnici da ovi odu na + 20 ili + 30 razlike. U meču protiv Srbije, američki NBA tim je do pred kraj meča strahovao kako da smanji dvocifreni zaostatak.
I posljednji dio sage: kako poslije dramatičnog i bolnog poraza, bolje reći nestvarno ispuštene istorijske pobjede – ući u borbu za bronzu u subotu prijepodne? Revanš Njemcima za finale Mundobasketa preksinoć je ličio na premali motiv za tako utješnu utakmicu. Da se tim već viđen kao prvi do najboljih – bori za bronzu.
A onda je još jednom viđena, (da se poslužim još jednom izanđalom krilaticom, i da joj dam malo duha i neke sportske vitalnosti) „Velika Srbija“. Ne velika po političkim apetitima i lokalnom imperijalizmu koji joj se ideološki i propagandno pripisuje sa drugih adresa, nego velika, baš velika po viteškoj borbenoj etici. Počerupali su se Jokićevi „beli orlovi“ sa njemačkim „crnim pticama“ od iste sorte, i pokazali još jednom ko ovdje u Parizu, ljeta 2024. igra najhrabriju i najraznovrsniju košarku. I ne manje važno: u toj najtežoj utakmici za motivaciju (bronza poslije očekivane borbe za zlato) Nikola Jokić, dugo osporavani i neshvaćeni čovjek na temu patriotizma, odigrao je na nivou „tripl- dabl“ učinka, i ako se to u kolektivnom sportu može i smije reći, lično on prelomio da Srbija ne ostane bez medalje.
Šta drugo reći osim da je u ovoj multinacionalnoj manifestaciji zvanoj Olimpijske igre, ako ne u cijelom Parizu, a onda bar u Bersiju, najprisutnija i najdominantnija bila Srbija.
