Piše: prof. mr. Veljo Stanišić, sudski procjenitelj likovne i primijenjene umjetnosti
Osvrt na izložbu nagrađenih radova na konkursu za spomenik Petru II Petroviću Njegošu (26. 1. 2026. Godine, opština Nikšić)
Prvonagrađeni rad nije interpretacija ni kompilacija, već prvenstveno rješenje koje u potpunosti slijedi već postojeći uzor. Naime, riječ je o dva i po metra visokom spomeniku ljekaru Parcelzusu iz 1943. godine u Salcburgu (Austrija), autora Jozefa Toraka (1889 – 1952). Torak je bio jedan od najistaknutijih vajara Trećeg rajha i jedan od omiljenih Hitlerovih umjetnika (Vikipedija).
Sami koncept idejnog rješenja, sa sistemskom strukturom rada (sjedeća ili polusjedeća figura sa refleksom na misaoni kontekst, kompozicija, anatomija, gest, pokret, stav i modelovanje uprošćene forme), preuzet je u potpunosti. To je više nego očigledno, što su uočili i građani, o čemu svjedoče brojne objave na društvenim mrežama.
Takav utisak dodatno potvrđuje i obrazloženje stručne komisije od 15. 6. 2026. godine, koje se uglavnom zasniva na uopštenim vrijednosnim ocjenama, bez konkretnog obrazloženja ključnih ocjena. Navešću ključni segment: ‚‚…umjesto monumentalnosti zasnovane na portretu i prostornom širenju forme, autor se opredjeljuje za zatvorenu i sabranu kompoziciju koja prostor aktivira suptilno podstičući posmatrača na promišljanje univerzalnih pitanja ljudskog postojanja …” (Pitanje sličnosti ove formulacije sa drugim tekstovima ovdje neće biti predmet razmatranja.) Logično se nameće pitanje: na kojeg se autora i na koje djelo ova formulacija odnosi – na spomenik Paracelzusu ili na spomenik Njegošu? (RTV Nikšić, 24. jun 2026.)
Najbolje idejno rješenje spomenika Njegošu u Nikšiću osmislio Igor Đorđević
I neposrednim vizuelnim zapažanjem i teorijskom analizom potvrđuje se identičnost ova dva rješenja. Moglo bi se govoriti o svega deset odsto autorske invencije, koja se ogleda u destruisanoj anatomiji figure, nabačenoj crnogorskoj nošnji, promijenjenom položaju ruke i uprošćenoj interpretaciji lika preuzetoj sa Meštrovićevih portreta. Ukoliko su navedene izmjene rezultat autorske invencije ili upotrebe vještačke inteligencije, one ni u kom slučaju ne mijenjaju suštinsku podudarnost ova dva rješenja.
Svi navedeni elementi nijesu mogli da prikriju činjenicu da je rješenje preuzeto, niti da radu obezbijede autorski integritet ili osnov za njegovo ocjenjivanje kao autentičnog autorskog ostvarenja. Da je mogućnost podudaranja umjetničkih iskaza ispod 0,1%, potvrđuje dosadašnje umjetničko iskustvo. Da je u rješenju makar zadržana kugla, a u drugu ruku dodat bilijarski štap, moglo bi se govoriti o obradi teme prema postojećem uzoru, koji bi autor trebalo da imenuje. To bi otvorilo mogućnost da se o radu formira narativ o kontemplaciji prije bilijarskog poentiranja… Kad je riječ o vještačkoj inteligenciji, svaki građanin može da unese odgovarajući upit na osnovu odabranog uzora i generiše idejno rješenje. Primjera radi, može zatražiti da Njegoš bude predstavljen kao u ovom slučaju ili, recimo, kao kosmonaut, pastir ili ratnik.
Paradoksalno, ‚‚stručna komisija – žiri”, je u konkursnom uputstvu od 26. 1. 2026. godine potencijalnim autorima naglasila da decidno prenošenje nije prihvatljivo, a uprkos tom uputstvu i drugonagrađeno i trećenagrađeno rešenje karakteriše doslovno prenošenje lika sa date izvorne građe (sindrom riblje pameti).
U odnosu na ovaj fijasko, može se reći da je spomenik Ljubu Čupiću u Nikšiću korektniji od ovog Njegošu, iako je diletantski izmodelovan, naivni prikaz, ali, ipak, sa potencijalom da budi neku emociju. Sve u svemu, nagrađena anahrona rješenja predstavljaju emanaciju kulturne inferiornosti, provincijske svijesti i lopovskog duha.
Takođe, kontinuirano istrajavanje na prikazivanju Njegoševog lika sa facijalnim grimasama, karakterističnim za pojedine umjetnike secesije iz prve polovine 20. vijeka, više je nego neuvjerljivo. Opšte je poznato da mišljenje produhovljuje čovjekovo lice, a ne da na njemu proizvodi grimase. One su prije karakteristične za druge vidove tjelesnog naprezanja. Recimo, za glupost se kaže da ‚‚boli“, pa se, metaforično govoreći, može prepoznati i na nečijem licu u vidu grimase.
Srećno, Nikšiću! Srećno, Crna Goro!



