Piše: Redakcija
Prošle sedmice komisija Opštine Nikšić za izbor idejnog rješenja za spomenik Njegošu za prvonagrađeni rad je proglasila rad beogradskog vajara Igora Đorđevića. Njegov će spomenik biti podignut na platou ispred nikšićkog Doma revolucije.
Komisija, mora se priznati, nije imala laganu zadaću. Drugoplasirani rad vajarke Sare Nikolić ostaje, možda i više nego što je pristojno i dopušteno, na tragu spomenika Njegošu na beogradskom Platou, kog potpisuje Sreten Stojanović, pa je vjerovatno i to doprinijelo da se Đorđevićevo rješenje nametne kao pobjedničko.
Stvarni problem, međutim, leži u obrazloženju komisije koja je ocijenila da Đorđevićevo rješenje predstavlja „najcjelovitiji i umjetnički najuspjeliji odgovor na zadatak konkursa, ostvarujući skladan odnos između memorijalne funkcije spomenika, savremenog skulptorskog izraza i karaktera ličnosti kojoj je posvećen.“
Prema obrazloženju Komisije, „Đorđević Njegoša prikazuje kroz sjedeću, kontemplativnu figuru snažnog unutrašnjeg naboja, stavljajući u prvi plan njegovu misaonu, filozofsku i stvaralačku dimenziju. Takvim pristupom pažnja posmatrača usmjerena je na duhovnu snagu i univerzalnost Njegoševog djela, bez oslanjanja na patetiku, narativnost ili doslovnu interpretaciju“, a posebno je istaknut i „savremeni autorski pristup i odmak od dominantnih modela prisutnih u dosadašnjim spomeničkim interpretacijama Njegoša. Umjesto monumentalnosti zasnovane na pokretu i prostornom širenju forme, autor se opredijelio za zatvorenu i sabranu kompoziciju koja prostor aktivira suptilno, podstičući posmatrača na promišljanje univerzalnih pitanja ljudskog postojanja.“
Najbolje idejno rješenje spomenika Njegošu u Nikšiću osmislio Igor Đorđević
Vješto sročeno obrazloženje, nažalost, nema svoje uporište u stvarnosti. Đorđevićeva skulptura ne reflektuje nijedan od tri bitna aspekta Njegoševe ličnosti: vjerski dostojanstvenik, svjetovni vladar i umjetnik. Premda je očigledna autorova namjera da referiše na Rodenovog Mislioca, Đorđevićev Njegoš izgleda kao sapleteni gorštak i kao sporedni lik iz filmova Živka Nikolića.
Ne postoji, dakle, ništa savremeno niti moderno u ovom spomeniku koji je umjetnički mrtav jer je anahron i konzervativan te populistički na način koji ne priliči ovom vijeku i njegovoj umjetnosti. Da nije odjeven u crnogorsku narodnu nošnju, Njegoš u Đorđevićevoj vizuri mogao bi sasvim komotno biti i Eleazar iz pripovjetke Leonida Andrejeva, ali posmatrač bi i dalje osjećao nelagodu, jer Eleazara iz groba diže Hrist, a Njegoša Đorđević svojom likovnom pretencioznošću, u kojoj su uzori prisutniji nego što bi to bilo pristojno, i oportunom utilitarnošću.
Premda klasičan u izvedbi, na neki način je Rosandićev spomenik Njegošu u Trebinju, prvi koji je podignut u svijetu, življi i moderniji od Đorđevićevog. Nikšiću i Crnoj Gori potreban je spomenik Njegošu, ali ne sterilan i kompromiserski, već spomenik koji će posmatrača podsjetiti da je Njegoš bio i vladika i svjetovni vladar i vojskovođa, ali i umjetnik i mislilac koji je u svojim djelima vodio dijaloge sa Platonom, Danteom, Miltonom… Oponašanje uzora iz prethodnih epoha nije put kojim likovna i spomenička kultura treba da idu ako žele da takvog Njegoša predstave Crnoj Gori.
