Umjetnička djela su i zapisivala istoriju i prolazila kroz njene dramatične periode. Pogotovo knjige. Knjige su spaljivane. Knjige su protjerivane. Knjige su raseljavane. Knjige su se vraćale kući da pamte i svjedoče. Umjetnička djela su fizički krhka i bespomoćna. Knjige naročito. Na njima je najlakše iskaliti bijes. Dio Evrope je u ratu. Rat unosi haos i neizvjesnost mnogo dalje od linije fronta. Ratne posledice treba na vrijeme preduprijediti.

Imajući to u vidu Evropa će tokom sledećih 5 godina sprovesti strategiju energetske nezavisnosti. Na svojoj teriotorijii zatvoriće ruske gasovode i naftovode. Zabraniće pristajanje brodovima sa ruskim tečnim gasom i naftom u svojim lukama. Prekinuće dovod struje s Istoka. Evropu će do pune energetske nezavisnosti spašavati neka od rezervnih energija bilo da je na vrijeme uskladištena bilo da je kupljena izvan ruskog tržišta. Što će se desiti kada Evropa potpuno presječe i zatvori kulturno-naučno-obrazovne tokove, iz istog razloga iz kojeg su se počeli zatvarati energetski tokovi od Rusije ka Evropi. Kako i čime nadoknaditi kulturu. I kultura je energent. Bistri um, grije dušu, širi vidike, čini život prijatnim i smislenim. Što uraditi kada se skladišta kulture – biblioteke, fonoteke, kinoteke stave pod strogi režim sankcija i postavi rampa kulturi koja dolazi s Istoka. Čime će se nadoknaditi kultura koja pripada zajedničkom nasleđu ne samo Evrope već i ukupnog čovječanstva. Niko o tome nije razmišljao dok Zapad nije počeo da uvodi sankcije ruskoj kulturi i stvaralaštvu. Na polju kulture i obrazovanja Zapad se odlučio za još strožije mjere od onih koje se sprovode na polju energetike.
Uvoz ruskog gasa i nafte će se smanjivati postepeno u sledećih pet-šest godina ali su se zato ruska kultura i obrazovanje počeli ekspresno uklanjati iz Evrope. Čajkovski je već izbačen iz koncertnih sala. Tolstoj, Dostojevski, Čehov iz biblioteka. Ruski balet i opera sa Evropskih podijuma. Po inerciji na red je došao i sport jer je i sport dio kulture, fizičke naravno.
Ruskim fudbalerima, teniserima, košarkašima, gimnastičarima, hokejašima, plivačima zabranjeno je da dotaknu Evropsku travu, zemljanu i betonsku podlogu, parkete, tartan staze, vodu u bazenima. Režim sankcija je obuhvatio i naučno- obrazovnu saradnju. Ruske studente već izbacuju, primoravaju ih da napuste ili im ne dozvoljavaju pristup Američkim i Evropskim univerzitetima. Nije prvi put da se na tlu Evrope sprovode takve zabrane za ljude drugog porijekla, jezika, vjere, rase, boje kose i kože…Kao i ranije, po toj osnovi sankcionisani umjetnici i naučnici će se sa svojim djelima i dostignućima sklanjati od takvih režima i društvenih nepogoda. Jedan dio će im se prilagođavati ili strpljivo i nijemo čekati da prođe ideološko ludilo kažnjavanja po porijeklu. Prolazilo je. Proći će i ovog puta.
I u mirnom dobu Evropa je imala cijepanje i dijeljenje jezičkih kultura zapisanih u knjigama. Nije prvi put da Dostojevski ima probleme sa Braćom Karamazovima. Kada su Belgijske vlasti šezdesetih godina prošlog vijeka odlučile da udovolje Valoncima i formiraju im na istom rastojanju od Brisela Univerzitet na francuskom jeziku Novi Luven (Leven), donijeta je odluka da se biblioteka Katoličkog Univerziteta Luven podijeli po pola.
Pola knjiga je ostalo u starom Luvenu koji su držali Flamanci a nastava bila pretežno na holandskom a pola biblioteke je preseljeno u Novi Luven koji su držali Valonci sa nastavom na francuskom jeziku. Podjela bibilioteke izvršena je po principu par-nepar. Neparne knjige su ostale Flamancima a parne poslate Valoncima. “Braća Karamozovi” su raspareni. Drugi i četvrti tom je otputovao u Novi Luven, prvi i treći tom su ostali u starom Luvenu. Sličnu sudbinu je doživjela i “Porodica Tibo” Rože Martin de Gara, te “Budenbrokovi” Tomasa Mana. Možete zamisliti što se tada dogodilo sa “Ljudskom komedijom” Onore de Balzaka koja je brojila desetak tomova. Odluka katoličkog Univeziteta u Luvenu bila je brza, efikasna, pravedna i šarmantno glupa. Dala se lako ispraviti.
Odluka Evropskih institucija kulture da zbog Ukrajinske krize eliminišu davno preminule ruske klasike sa svojih Univerziteta, iz pozorišta, koncertnih sala i podijuma je inkvizitorska, s tom razlikom što iza nje ne stoji moć i odanost vjeri već crv i poriv najprimitivnije osvete. To se teško ispravlja.
Kada su se nacionalizmi u Belgiji smirili došlo je do spajanja porodica. Karamazovi, Budenbrokovi, Tiboovi su sastavili svoje porodične krugove. Svi su se našli na svom prirodnom mjestu da u kompletu, kako i priliči, dočekaju čitaoce. Da li je to uspjelo i Balzakovim društvenim klasama, porodicama, individuama iz “Ljudske komedije” povezanim razuđenim događajima, ljudskom prirodom, sviješću, voljom i pitanjima koja se vjekovima postavljaju, dati će odgovor budući istraživači aktuelnih Evropskih događaja, možda i u nekoj novoj vrsti “Ljudske komedije”. Za ljubitelje umjetnosti i književnosti u ovom trenutku važno je da su knjige kao opšte kulturno dobro iako sankcionisane od Evrope ipak spašene. Dobra je vijest da zbog svoje slabe kalorične moći knjige ruske kulture i civilizacije neće nadoknađivati energetske deficite ruske nafte i ruskog gasa. Neće biti korišćene kao energetska sirovina. Knjige neće gorjeti.
Ranko Rajković
