Piše: Filip Dragović
Predsjednik Crne Gore javno je podržao podizanje spomenika mitropolitu Amfilohju, dajući obrazloženje da je riječ o istorijskoj ličnosti, dok istovremeno kreće u pravcu postizborne koalicije sa DPS-om u Podgorici. Ovo drugo pravda iskazima da je on predsjednih svih građana, i relativizacijom da nova vlast ponavlja loše prakse „DPS“, što sugeriše da su njemu „svi isti“.
Pretpostavljam da g. Milatović i na DPS i na Amfilohija gleda kao na istorijske pojave, na fenomene prošlosti, koji zaslužuju spomenik. Samo što bi on bio spreman da DPS-u podigne spomenik tako što će ga smatrati „reformisanim“ i što će ih prigrliti kao budućeg partnera.
Da podsjetimo: uz činjenicu da su u pradavnoj prošlosti DPS i Amfilohije znali da sarađuju (doduše, presudno više dok su tu partiju personalizovali Marović i Vujanović) moramo istaći istinu da je trenutni DPS neosporeni baštinik teze da je „SPC okupator Crne Gore“ i sopstvenih kongresnih odluka da treba „obnoviti crnogorsku crkvu“. Hoću reći, kako se DPS niti jednim svojim iskazom poslije 2020. godine nije odrekao „agresivnog svetosavlja“, tj. sintagme i ideologije koja predstavlja direktan atak na ličnost i djelo mitropolita Amfilohija.
Lično nijesam impresioniran tim što je nekome palo na pamet da sjećanje na Mitropolita vezuje za jedan spomenik. Ali, evo, kada se Jakov, ničim izazvan, našao između „dva plasta sijena“: pomenutog spomenika i koalicije sa partijom koja je sušta suprotnost takvom spomeniku, zanima me kako će se opredijeliti, jer spojiti i jedno i drugo – ne ide.
Ne ide, upravo zato što nijesu bitna imena i to „kako se ko zove“ nego „loše prakse“ kojima treba oduzeti a ne dodavati snagu.
