Piše: Aleksandar Živković
U sjenci političkih zbivanja, koja kako pokazuju relevantne analize, nijesu, za sada, napravile veću ekonomsku štetu, u Srbiji se dozirano, na kašičicu, saopštavaju crne mjere ekonomske politike u predstojećem periodu. Za njihovo saopštavanje zadužen je čuveni MMF; poskupljenje struje i putarina, ograničavanje rasta penzija i plata u javnom sektoru. Vlada Srbije obavezala se svjetskom finansijskom policajcu da će ukupan nivo izdvajanja za javni sektor da svede na deset odsto BDP-a. Sve to, navodno, zbog toga da bi se smanjio pritisak potrošnje, iako je inflacija, po zvaničnicima, pod kontrolom. I to se sve predviđa u uslovima ionako devastiranih javnih službi, niskih penzija i opšteg standarda.
Aleksandar Živković: Kako je Vučić upoznao patrijarha Pavla?
Sprovodi se u Srbiji klasičan MMF recept koji mnogi pacijenti, znamo, nijesu preživjeli. Nema sumnje da će mnogi „ekonomisti opšte prakse“ podržati mjere MMF-a. Govoriće se da su u interesu reformi, restruktuiranja, itd. Još od vremena završne decenije SFRJ mi imamo, u svijetu rijetku pojavu, da gotovo svi mediji i većina ekonomista navijaju za MMF a ne za svoju vladu i zemlju. Kada se uzme u obzir, da je i većina vladinih eksperata vaspitana da bezrezervno podržava očekivanja internacionalnih bankara, zemlja se lako dovede u unaprijed izgubljenu partiju.
Cilj finansijskog policajca nije da napravi razvijenu zemlju, nego da zaštiti interese onih koji pozajmljuju kapital. A u Srbiji se narkomanski pozajmljuje već duže vrijeme da bi se održao privid da se „radi i gradi“ nasuprot zloj opoziciji, sada i studentima.
Kada se SFRJ najviše zaduživala, u drugoj polovini sedamdesetih godina, novac je na finansijskim tržištima bio najjeftiniji u istoriji. Govorilo se „bio bi lud ko se sada ne zaduži“. Ipak, ni tako jeftin novac nije uspio da podmiri tadašnje apetite zaokruživanja republičkih i pokrajinskih ekonomija.
Sada novac nije tako jeftin, naprotiv, ali narkomani u finansijskoj politici Srbije i dalje se zadužuju. Ionako će račun da se ispostavi građanima. Zašto je to sve bitno za Crnu Goru? Ne samo zbog onog „što vidiš u selu nadaj se u kući“, i ne samo zbog, sa nekim izuzecima, slične ekonomske strukture. Crna Gora je sa neortodoksnim ekonomistima na čelu ministarstva finansija a potom i Vlade, Milojkom Spajićem, uspjela da popravi standard stanovništva. Da su se koristili recepti MMF-a, zemlja sada ne bi mogla da bude na pragu, ne evropske politike, već evropskog standarda.
Aleksandar Živković: Kako je Vučić upoznao patrijarha Pavla?
To ne znači da Crnom Gorom teku med i mlijeko, ali jeste pozicija koja bi se mogla iskoristiti za dalju ekonomsku emancipaciju. Problemi su mnogi od nezajažljive partiokratije, smanjene, ali i dalje visoke stope nezaposlenosti, infrastrukturnog siromaštva, do u poslijednje vrijeme naraslih ambicija lokalnih glavara da prave „zaokružene“ opštinske ekonomije. Čini mi se, da je „iz glave cijela naroda“ zahtjev da Spajić od singapurskog modela, što prije primjeni njihovu disciplinu. Ako se to nazove „Evropa sad 3“ ne bih imao ništa protiv.
