Jučerašnji, sedmi dan Olimpijskih igara u Parizu, obilježila su tri herojska lica srpskog sporta: Novakovo, Angelinino i Miličino. Ova tri hrabra ljudska bića uhvatila su se u koštac sa svojim izazovima i svako je na svoj način donio svom narodu i svojim navijačima razlog za radost i ushićenje.
Novak Đoković će svoju bogatu sportsku karijeru i nezvaničnu GOAT titulu, ukrasiti olimijskim finalom za kojim je toliko čeznuo. Osvojiće medalju sjajniju od one u Pekingu prije 16 godina, i gotovo da nam nije toliko važno hoće li biti srebrna ili zlatna. Novak je dao sve od sebe, pa bi i srebro iz Pariza moglo, mirne duše (svih nas njegovih navijača) da bude i savršen (ali sa – vrh -šen) kraj njegove, gotovo mitske ili bajkovite karijere. Sve su ovo razlozi da u nedjelju, meč za zlato odigra najrasterećenije moguće. Novače, hvala. Brate.
Mistični grom koga se Srbi plaše na Svetog Iliju, neočekivano je pogodio u stopalo možda i najnježnijeg bića u srpskom olimpijskom timu. Predivna, vaspitana, umjetna i hrabra Anglelina Topić umjesto očekivanog i laganog ulaska u finale skoka u vis (gdje smo joj već vidjeli bar srebro oko vrata) povrijedila se prilikom zagrijavanja. Besmisleniji i bizarniji događaj od onog kada je Ivana Španović u Tokiju 2021 u kvalifikacijama preskočila 7 metara, a dva dana potom iz šest pokušaja u finalu nije mogla da skoči ni blizu te dužine koja je drugoj djevojci donijela zlato. Međutim taj najluđi mogući peh, ovu malu slamčicu na vjetru svjetskih takmičenja nije oduvao, nego je razgoropadio u takmičarku, u olimpijku koja je sa napuklim stopalom preskočila toliko i tako da se plasirala u finale. U finale u kome neće moći da nastupi. Jer je povreda veća od očekivanog. Angelina, anđele, hvala ti. Srpski olimpijski tim u tebi je dobio heroinu veću i jaču od bilo koje osvajačice medalje. Ne znam je li baš važno tek onako – učestvovati? Ali učestvovati ovako kao ti juče, to je za nauk i podstrek svima nama. I taj odnos prema ocu, i prema grbu, i to zasluženo poštovanje protivnika…. Svaka čast!
I u agoniji srpskih sportskih nastupa na tatamiju džudo takmičenja, poslije fijaska onih od kojih smo očekivali medalje, pravo niotkuda pojavila se dostojanstvena, hrabra i lijepa Milica Žabić, koja je sa tri pobjede i jednim porazom uspjela da se dokopa direktne borbe za medalju. Nije uspjela. Njena grupa je bila prepuna svjetskih i olimpijskih prvakinja i vicešampionki. Ali njena upornost, želja i vjera da može, da je moguće…. prostrujala je venama svih navijača srpske reprezentacije kao blagi povjetarac optimizma, da ljudi sa ovih prostora, da članovi ovdašnjih klubova, da momci i djevojke iz naših ulica i komšiluka – mogu sve! Milice, naklon do poda. Ne onaj džudo naklon sa kraja borbe, nego onaj ljudski, bratski i navijački!
