Čovjek je sveden na biološko postojanje, njegov moralni dignitet je razoren, svetost ljudske ličnosti degradirana na nivo animalnog načina postojanja
Piše: Sonja Tomović Šundić
Kriza logocentrizma zapadnoevropske episteme otpočinje sa ničeanskim otkrićem razbijenog subjekta i pluralizmu istine, koja zavisi od perspektive tumačenja. Istina je postala relativna i zavisna od postupka interpretacije, što je istovremeno postalo osnov za sumnju u dublji razlog postojanja. Smisao niti je dat niti za-dat. Čovjek je prepušten samom sebi da ga sam stvara, ali je ova beskrajna sloboda razorila u osnovi ideju smisla, uništila moralnu odgovornost u svijetu u kome su sve vrijednosti ujednačene u nekoj vtrsti nihilističkog poricanja svakog duhovnog uporišta kao lažnog. Mitovi novog doba (Umberto Galimberti, IK Zorana Stojanovića, Novi Sad, 1998) su materijalne stvari, površnost i zadovoljenje tjelesnih prohtjeva, tehnika postaje esencija čovjeka, lažne ideje nas zaposjedaju kroz reklame, masovna sredstva komunikacije nameću kao vrijednost, uz pomoć mehanizama manipulacije koji su psihološki i time duboko ukorijenjeni u našoj duši. Zato bivati u svijetu bez razmijevanja je siguran put u propast, gubitak svega što čovjeka čini čovjekom.
U svijetu u kome mediji, vlast tehnologije iz sjenke proizvode virtuelnu stvarnost, svedozvoljivost, dezorjentisanost i otuđenje karakteristične su pojave savremene civilizacije (Pol Virilio, FMK knjige – Fakultet za medije i komunikacije, Beograd 2012). Sizif, sve više se nameće kao junak našeg doba, bez stvaralačkog agensa koji je nadahnjivao Prometeja, postavši simbol beskorisnosti života, prema čemu život nije izgubio smisao samo u nekim aspektima, već je život cjelovito doveden u pitanje. U distopijskim vizijama kojima smo prepušteni od kraja dvadesetog vijeka u evropskom načinu mišljenja, ređaju se ideje o kraju istorije, smrti boga, naposljetku i smrti čovjeka, beznadežnost, pasivnost, regresija, relativizam svih vrijednosti u svijetu u kome tehnologije i mediji, te industrija zabave, određuju/nameću smisao, mitove našeg doba, označavaju moć tehnike, medija, vizuelnosti, tjelesnosti, čulnog uživanja kao idole našeg posrnulog vremena. Pa ipak nema ništa tragičnijeg u ljudskom životu od zaborava, gubitka memorije, tradicije, istorije, prošlosti, svega onoga u čemu treba da smo ukorijenjeni, ali ne da bi smo živjeli od prošlosti već onog što dolazi. Živimo u dobu post-smisla. Čovjek je otuđen od svijeta, drugog čovjeka i sebe sama, izgubivši vjeru u neki uzvišeniji razlog postojanja. Krah povjerenja u smisao, odražava se na psihičku ravnotežu, pa je pojava melanholije i depresivnog raspoloženja niminovnost, jer ne postoji nikakav regulator duhovnog tipa koji bi subjektivno ili objektivno uređivao svrhu ličnog života, smisao društvenih odnosa, upućivao na značenje političko-istorijskih procesa. Svaka moguća filozofija smisla kao povjerenje u smislenost svijeta i njegov umni uzrok koji određuje njegovu unutrašnju harmoniju, narušava se surovim scenama nasilja u dvadesetom i još očiglednije na pragu dvadeset prvog vijeka ratovima i primjerima nečovječnog postupanja ogromnih razmjera koje prijete da ugroze čovječanstvo. Pojedinac je sve više dio mase, nesposoban da pruži otpor zasnovan na slobodnom – kritičnom mišljenju, niti da na individualnom planu suprotstavi smisao sve-prisutnom besmislu. Nemoćan da kao dio u-masovljene gomile preispituje svoje postojanje u svijetu, (o)smisli sopstvenu egzistenciju na jednom čvrstom konceptu univerzalnih vrijednosti, postao je dio medijskog spektakla, senzacija koja u biziranim postupcima ispunjava medijski prostor, u nekoj vrsti virtuelnog i lažnog predstavljanja. Mediji plasiraju informacije ispražnjene od moralne komponente. Super – informisanost u hiper – medijskoj civilizaciji, i brzina u smjenjivanja medijskih poruka kojima smo izloženi u kontaminiranom prostoru dovodi do zasićenosti, iluzija koje su postale zavodljivi simulakrumi, u svijetu populizma, konzumerizma, materijalizma, lišavanja značenja i osjećanja, otuđenja u svijetu u kome ne postoji više ništa vrijedno za šta se stvarno treba založiti. Živimo u doba umnožavanja materijalnih dobara, okruženi ne drugim ljudima, nego predmetima, i sami postajemo predmeti (Žan Bordijar, Potrošačko društvo, Drama books, Beograd, 2019).
Sonja Tomović Šundić: Pred ambisom ništavila gasi se ideja smisla
Ukoliko nema ničeg iznad čovjeka, ima li čovjeka? Ko je čovjek? Predmet? Stvar? Odsutan u vremenu u kome predmetnost preovlađuje, postaje suverena moć nad čovjekom kojim vlada potrošnja i duh konzumerizma. Čim se čovjek posveti matrijalnom nema čovjeka, njegovog slobodnog duha, preporoda. Sve duhovne vrijednosti na kojima je počivala evropska kultura vjekovima se prilagođavaju estetskom ukusu prosjeka, povlađuje se najnižim sklonostima i nagonskoj strani ljudske prirode. Čovjek je sveden na biološko postojanje, njegov moralni dignitet je razoren, svetost ljudske ličnosti degradirana na nivo animalnog načina postojanja. Kultura kao svijet čovjekov, koji djeluje na oplemenjivanje naših duševnih svojstava, poništava se pred najezdom homo barbarusa, pa je neovarvarizam koji se rađa pred našim očima u suštini opasan za sve domete klasične umjetnosti, na kojima se može vaspitavati duhovnost ljudskog bića. U antropološkom značenju sloboda više nije slobodno otkrivanje dubljeg značenja ličnosti koja se posvećuje uzvišenijim zadacima i stvaralaštvu. Sva naša znanja, i vjerovanja, postali su porozni i nestabilni, podložni skepticizmu, ali ne kao intelektualnom preispitivanju, već više zamijenjeni površnim sadržajima iz medijskih centara, u kojima se kao glavni kriterijum postulira fizičko zadovoljenje tijela. Sveden na tjelesnost bez duha, čovjek je pogubio ljudske atribute, ostavši bez smisla vlastite egzistencije. Smisao je kategorija duha, izgubiti dušu znači izgubiti smisao kao u paraboli o Jovu u Starom Zavjetu. U dobu fluidnog identiteta, u kome je sloboda izbora praktično neograničeno kreće se čovjek bez lica, bez suštine, bez individualnosti, bez smisla, usamljen i nezadovoljan, zloupotrebljavajući sopstvenu slobodu, kao sredstvo uništenja sopstvene ličnosti (Robert Muzil, Čovjek bez osobina, Laguna, Beograd, 2021).To nas dovodi do potrebe novog oživljavanja ideje humanizma, ali i preispitivanja što znači odsustvo humanosti, plemenitosti, saosjećajnosti, normalnih osjećaja. To podrazumijeva i nastojanje oko toga da čovjek bude slobodan za svoju čovječnost, da humanitas homo humanusa, koji se istorijski utvrđivao uvijek prema nekom izlaganju čovjeka, povijesti, svjeta, svjetskog osnova, bića u cjelini se uspostavi kako suštinski ne bi bio doveden u pitanje. (U svom pismu o humanizmu, Martin Hajdeger je izložio kako se humanitas homo humanisa, određuje sobzirom na neko već utvrđeno izlaganje čovjeka, povijesti, svijeta, svjetskog osnova i to jest bića u cjelini.) Inače dolazimo u situaciju da taj najdublji raskorak između esencije i egzistencije, koji živimo neposredno, izrasta u totalno beznađe naše civilizacije, apsurdnu svijest koja pokušava da se navikavanjem na paradokse odupre ne-logici svijeta (Alber Kami, Mit o Sizifu, Nova knjiga, 2018). Možemo se takođe odbraniti smijehom koji prerasta u ironijsko sagledavanje, sarkastičan komentar ili ravnodušnost, pošto je svijet besmislen i uzaludan, pa buđenje cinične svijesti, preostaje kao posljednja linija odbrane sve više uniženog pojedinca.
Izvor: Vijesti
