U kripti sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici večeras je, u sklopu manifestacije “Dani Mitropolita Amfilohija” održana filozofska tribina o životu i djelu ovog velikog savremenog jerarha Crkve Hristove.
Protojerej-stavrofor prof. dr Boris Brajović podsjetio je u uvodnom slovu na riječi Mitropolita Amfilohija da je veliki i čudesni dar od Boga i jedina prava utjeha da konačni sud o ljudima i istorijskim zbivanjima pripada Hristu Bogu.
“Ovo su riječi Mitropolita Amfilohija iz jedne od njegovih četrdeset do sada objavljenih knjiga. I ne možemo da budemo više spokojniji i uvjereni u očekivanju toga Božjeg suda ni za jednu ličnost našega doba kao što je to slučaj sa Mitropolitom Amfilohijem. I ma šta rekli, i noćas i svih ovih dana, i svih dana naših života o njemu, nećemo moći tom sudu ni dodati ni oduzeti ni atom ni strunu, jer će taj njegov duhovni legat pravednog Božjeg suda obasjati i osvijetliti put po kojem mi koračamo”, rekao je on.
Dodao je da je govor o Mitropolitu Amfilohiju zapravo govor o nama: o našim životima i borbi da ne damo svetinje, od kojih je najvoljenija i najomiljenija ličnost tih svetinja bio upravo Mitropolit Amfilohije.
“Večeras je ovdje riječ o onoj najstarijoj filozofskoj priči, i to u ličnosti i djelu jednog bogoslova – našeg Mitropolita. A ta pitanja o filozofskim vezama hrišćana dio su one duge hermenautičke tradicije od prvih vjekova u koje se teološka misao procjenjivala posebno kroz njenu bliskost i srodnost sa njoj najbliskijom filozofijom”, kazao je otac Boris Brajović.
Prof. dr Filip Ivanović je govorio o savremenom i istorijskom značenju pojma filozofija.
Da bismo, naglasio je on, identifikovali konkretne filozofsjke ideje ili poznavanje filozofije u djelima Mitropolita Amfilohija, za to bi nam vjerovatno bio potreban jedan naučni skup.
“Ono što je sasvim sigurno jeste da je za identifikovanje filozofije u naprijed rečenom smislu nije ni nužno detaljno analizirati njegove spise, već je dovoljno sagledati njegov život i odnos prema životu. Nije li ispitivanje života i tajni kosmosa, Boga i čovjeka obilježilo životni, akademski i arhipastirski put Mitropolita Amfilohija? Nije li život duhovnika, kome je, kako jednom sam reče i vaseljena mala i uska najbolji primjer filozofskoga života, odnosno cjeloživotne duhovne vježbe”, zapitao se profesor Ivanović.
Prof. dr Bogoljub Šijaković rekao je da se Mitropolitova misao nikako ne može strpati u neki sholasticizam bilo kog tipa.
“On je razbio sve prepreke i sve ograde svakog sholasticizma, kada je u pitanju njegova misao i njegov život. Misao Mitropolita Amfilohija sadrži izobilje impulsa za filosofiju”, smatra on.
Šijaković naglašava da je Mitropolit Amfilohije dao nedvosmislen odgovor, jer je i život i djelo posvetio osnovnim dvama filosofskim pitanjima: šta je biće, odnosno šta postoji i kako treba živjeti.
“Ono što postoji iskonski postoji – to je Bog Sveta Trojica. A kako treba živjeti, to slijedi iz ovog prethodnog: tako što treba da se upodobimo Hristu. I na taj način onda imamo odgovor na pitanje kako treba živjeti”, objasnio je Šijaković.
Kad se suočimo s tako velikim djelom kakvo je Mitropolitovo, kome, smatra Šijaković, može u naše vrijeme uz rame da stane još jedino i djelo Vladike Atanasija Jevtića, onda moramo postaviti zabrinjavajuće pitanje: Da li vidimo na horizontu, da li uopšte možemo naslutiti da će se kod Srba ponovo pojaviti još neko tako veliko djelo.
“A oni su imali na koga da se naslone – na Justina Popovića, na Nikolaja Velimirovića. Pa onda, prosto, to je poziv i onima koji će danas i sjutra misliti teološki, filosofski da i oni imaju na koga da se oslone”, kazao je profesor Šijaković.
Tribini su prisustvovali Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije i Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički g. Kirilo, a njen moderator je bio protojerej-stavrofor Gojko Perović.
Sjutra, 29. oktobra, u okviru manifestacije “Dani Mitropolita Amfilohija”, biće održano “Književno veče” na kojem će govoriti: Episkop diselfdorski i njemački Grigorije, dr Milo Lompar, Dragan Lakićević, Budimir Dubak i Milutin Mićović.
Prof. dr o. Boris Brajović: Stara pamet se sva sabrala u filosofiji Mitropolita Amfilohija
Otac Gojko je sinoć na kraju prve večeri posvećene teologiji mitropolita Amfilohija ljudima koji su već odlazili i ustajali rekao: „Ovo nije ništa teško, vidjećete kako će tek filosofi govoriti“, pa sam ja poslušao taj njegov pedagoški nalog, i govoriću u ovom uvodnom dijelu više u slikama, a imajući u vidu još jednu činjenicu. Mitropolit nije nikad volio da se govori o njemu u njegovom prisustvu i počeću sa jednom ličnom istorijom. Naime, 4. januara 2020. bila je četvrta podgorička litija, koju je predvodio Mitropolit Amfilohije i krenula je, kako je to uobičajno, ispred Hrama Hristvog Vaskrsenja, od donjeg platoa, a završila se kod crkve svetog Dimitrija. Mitroplit je blagoslovio da kažem i da pozdravim taj narod. Negdje na sredini moje besjede ja sam rekao: „Pozdravlja Vas ova crkva i pozdravlja najdostojnijeg među nama, svetog Amfilohija, vladiku našega. Prolomio se dug, gromoglasan, intiman i topao aplauz i kada smo završili besjedu, ja sam ga ispratio do oltara. Dok smo ulazili u oltar, on mi je šapnuo i rekao: „Lijepo si besjedio, ali nisi trebao mene da pominješ.“
Ja sam već bio uzbuđen i potrešen od te noći, od susreta sa njim, od onih silnih ljudi koji su kao svetogorsk kiparisi iznikli u perivoju dvorca Kralja Nikole, pa sam zaplakao, a on me je stisnuo na sredini podlaktice i umirio. I sada kad treba da govorim pred njim, o njemu, moje zečije srce, drhturavo treperi kao jasika na mladom djevojačkom vjetru, pa bih i sada najradije umjesto ovih riječi zaplakao i plakao sve dok on ne bi došao pa me stisnuo za ruku. Ali odrastanje je čudna i bolna priča i nema odrastanja bez razdvajanja, a to znamo svi mi hrišćani da je cio naš život zapravo to odvajanje i čekanje kada će doći naš Roditelj, Onaj Nebeski, da nas stisne za ruku i odvede kod naših najbližih. Veliki je i čudesni dar od Boga i jedina prava utjeha da konačni sud o ljudima i istorijskim zbivanjima pripada Hristu Bogu. Ovo su riječi mitropolita Amfilohija, iz jedne od njegovih četrdeset do sada objavljenih knjiga. I ne možemo da budemo više spokojniji i uvjereniji u očekivanju toga Božijega Suda ni za jednu ličnost našega doba, kao što je to slučaj sa mitropolitom Amfilohijem. I ma šta rekli i noćas i svih ovih dana i svih dana naših života o njemu, nećemo moći tom sudu ni dodati ni oduzeti ni atom ni strunu, jer će taj njegov duhovni legat pravednog Božijeg Suda obasjati i osvijetliti put po kojem mi koračamo.
Govor o mitropolitu je zapravo govor i priča o nama, o našim životima i borbi da ne damo svetinje, od kojih je najomiljenija i najvoljenija ličnost tih svetinja bio upravo mitropolit Amfilohije. Večeras je ovdje riječ, kako je to i otac Gojko najavio, o onoj najstarijoj filosofskoj priči, i to u ličnosti i djelu jednog bogoslova, našeg mitropolita. A ta pitanja o filosofskim vezama hrišćana dio su one duge hermenutičke tradicije od prvih vjekova u kojoj se teološka misao procjenjivala posebno kroz njenu bliskost i srodnost sa njoj najbliskijom filosofijom. Odmah na početku da navedem jedan više nego insipirativan iskaz mitropolita, ne samo za ovaj večerašnji naš razgovor, koji je u razgovoru iz 1998. dao za „Prosvjetni rad“, pa će tamo reći, citiram:„ Sve sam zadivljeniji čudom ljudskog bića i prirode, a i ovom grdnom mješavinom u nama i oko nas. Sve manje vjerujem u Boga, a sve više znam da ga ima.“ Na samom kraju ovog razgovora, on će reći: „Bogoslovlje, književnost, umjetnost i filosofija oduvijek pa i danas bili su mi hrana i hljeb svagdašnji“. Ovaj lični iskaz, nije samo lični misaoni red mitropolita Amfilohija, niti samo katalog njegovog duhovnog senzibiliteta, već ovako iznesen čini konstituciju evolucije evropskog mišljenja. Cjelokupno polje humanitasa je ovdje izneseno i izrečeno, orjentišući time ne samo ličnu istoriju jedne ličnosti, u ovom slučaju mitropolita Amfilohija, već upućuje i na kolektivno pamćenje koje nas povezuje sa zajednicom ljudskoga znanja. Svaka od ovih duhovnih cjelina prenesena je u ove četiri večeri o ličnosti i djelu mitropolita ad litteram.
Dozvolite mi da krenem jednom drugačijom narativnom strategijom, koja je žanrovski smještena u ona granična polja koja se nalaze ne samo na granici između činjenice i fikcije, između istorije i protivistorije, između filosofije i teologije, već se nalazi na granici između logosa i mitosa, a koja je od antike pa do danas pratila živote velikih ljudi, a posebno čuvenih filosofa. Riječ je o anegdoti, a pošto je riječ o asketi, anegdoti-apoftegmi. Anegdota se konvencijalno shvata da ima približno isti odnos prema biografiji kao alhemija prema hemiji i ona uključuje nešto više od neke prednaučne pripovjesti. Sama riječ na grčkom znači jednostavno „stvari koje nisu objavljene“, i oblik anegdote je neodređen. Dakle, ona označava jedno prelazno stanje prenosa i prenošenja, pa mi se čini da bi ovaj moj govor o mitropolitu Amfilohiju mogao biti priča ili slovo između anegdote-apoftegme i hagiografije. Između onoga što još nije objavljeno i što je sakriveno i čeka na svoje otkrivenje i onoga što je potvrđeno i proživljeno, pa zajedno konstituišu jednu intimizovanu teološku apokaliptiku ličnosti mitropolita Amfilohija. A taj doksografski karakter već otkriva ne samo ličnost mitropolita, već i karakter ličnosti koja nije mogla da stane u ono objavljeno, zabilježeno, zapisano, već se prelila u priču, iskustvo, ono neizrecivo, u osjećanje, u mitsku barku kojom se jedino može prenijeti na drugu obalu ono što se sklonilo i sakrilo u zbjegu života, i to filosofije života jednog istinskog mudraca čiji se život mogao smjestiti samo u onim graničnim predjelima svjetova. Sam je govorio: „Meni je uska vasiona, idem negdje dublje i dalje od vasione“ i to je prva slika koju svi nosimo o mitropolitu i koja je, ako hoćete, filosofski bremenita, a koja je sažeta u onom narodnom osjećanju, u onoj litijskoj anegdoti-apoftegmi, a koja se ovaplotila u hipokoristiku Đedo, koji je eponim mudraca. Lik mudraca u ličnosti Đeda je slika pravog i istinskog filosofa.
Ta slika Đeda, ponikla na mitološkoj izviiskri, lika onog mudrog starca, pretka svih naših predaka i svjedoka svih duhovnih generacija, a ne samo jedne, a u kome se sažima kolektivno iskustvo onog vidovitog znanja jednog predstavnika onostranog na zemlji, koji razmiče granice svog i ljudskog vijeka, kidajući lance prokletoga Dukljanina, premještajući nas u područje vanvremenosti, vječnosti, besmrtnosti, i u sebi objedinjujući dvije referentne tačke, sveštenika ili duhovnika, i narodnog vođe ili vidara i ljekara, ali i istinskog, mudrog starca ili filosofa. Drugi narodi su u svojem dobu imali po sedam i više mudraca, a mi smo u ličnosti Đeda imali jednog, Epsku starinu koji je vojvoda od tristo tri ljeta, koji u svojoj ličnosti ovaploćuje i starinu Novaka, Jug- Bogdana, staroga Vujadina, ali i Svetoga Petra Cetinjskoga i Svetoga Petra Lovćenskog Tajnovidca i Jasnovidca, i one askete i podvižnike čija imena znamo, ali se njihovih lica ne sjećamo, i ujednom licu, ličnosti mitropolitovoj, lako ih prepoznamo. Ovdje je riječ o trostrukoj onomastici jedne ličnosti našeg mitropolita koja nije rijetka u legendama o velikim ljudima i istinskim mudracima. Prvo ime Risto dobio je po rođenju, Amfilohije je dobio po monaškom posvećenju, a Đedo po onom sabornom, litijskom krštenju. Ima jedan izraz koji sam našao u njegovim knjigama, kada je posjetio Radovana Bećirovića u Straševini, negdje pred kraj njegovog života, pa ga je pitao o raznim stvarima, pa mu je Radovan rekao za jednog čovjeka, koji je dostojan potomak svojih predaka: „On je stara pamet“. E ta stara pamet se u mitropolitu sva sabrala u njegovoj filosofiji života.
Diodor Sicilijski, antički pisac, u svojoj istorijskoj Biblioteci, u četvrtoj knjizi, koji prvi pominje ovih sedam mudraca, će zapisati šta označava pravog filozofa, pa će reći da je Pitagora odredio počela, po kojima je određena filosofija, razlikujući je od mudrosti, govoreći kako nijedan čovjek nije mudar, misleći na slabost ljudske prirode, ma koliko bio čovjek, nego je mudrac samo onaj koji slijedeći načine i način života jednoga mudraca može se nazvati filozofom. A ova priča zapravo potvrđuje osnovnu misao koja je već uvriježena u ovom stavu Pitagorinom, da način na koji živite određuje pravog mudraca a ne ono što govorite, i da su za pravog filozofa potrebni etos i patos. A prije svega potrebna je ona simpatetička veza, ona filia. Dakle pravi mudrac bio bi onaj koji ima etos i patos, a ovdje bi me Mitropolit upotpunio da je za pravog filosofa potreban Hristos, etos i patos. Eto to je prva filozofska abrevijacija mitropolita Amfilohija“
Besjedništvo kao filosofska disciplina
Ja mislim da ta veza filosofije i teologije u djelu i ličnosti mitropolita Amfilohija nije nigdje izraženija nego u njegovom besjedništvu i besjedama. Mnogi od nas su prvi put čuli i o Bogu i o mnogim stvarima koje nisu mogli nigdje naći upravo iz njegovih besjeda. Prva besjeda poslije njegovog ustoličenja za mitropolita na Cetinju 30. decembra 1990. na stepenicama ispred Cetinjskog manastira i poslednja njegova besjeda iz oktobra 2020. iz bolničke postelje čine onaj duhovni luk kojim možemo povezati sve one silne besjede koje se nalaze u ovih do sada četrdeset knjiga. Otac Radomir kaže da će ih biti sto dvadeset. Možete li vjerovati? Dakle, što je naš pokojni Peđa Vukić govorio, da mitropolit nekad po pet besjeda u toku jedne Liturgije održi, ali je imao onaj svetopavlovski metod da se upodobljavao onome kome govori. I njegova prva riječ ispred Cetinjskog manastira kada se obratio narodu, rekao je: „ Evo mene i evo vas“ i ona uspostavlja onaj neophodni antropološki zahtjev dostojan delfskih proročkih zapovijesti, koje su u temelju čovječanskog najvažnijeg zadatka, a to je susret čovjeka sa čovjekom, a taj će susret popločati one ulice kojima će prohoditi naše litije. I nastavio je riječima u istoj besjedi: „Spremno je srce moje, kaže prorok, i moje srce je spremno da zajedno sa vama obnavljam svoju dušu“. On nije rekao: „Ja sam došao da obnavljam vašu dušu“, već svoju, jer je već u početnoj invokaciji sebe intimizovao sa drugima, a onda je nastavio sa riječima, kako je on rekao velikoga Njegoša: „ Sloboda nas je rodila, šta ima da se bojimo slobode“. Dakle, sloboda i svetinja.
To je njegovo poslanje bilo, jer se prvo moramo osloboditi straha i osvojiti slobodu. A on je poput apostola Pavla na Areopagu tako i na onom cetinjskom Areopagu govorio kao i apostol Pavle o nepoznatom Bogu, pošto su ljudi ne samo potisnuli u svojoj podsvijesti Boga, nego su i zaboravili na njega. Pa im je zato rekao: „Da obnavljam svoju dušu“ , jer duša se može obnoviti tek kad se oslobodimo straha. Zarobljen čovjek ne misli na svoju dušu. Dakle sloboda i svetinja bile su njegovo poslanje koje je od prve besjede 1990., a pričali su mi i kada je bio vladika u Banatu, da se peo na krovove kuća, pa je sa krova besjedio. A besjedio je na takav način, a to je i temelj one poslednje njegove besjede koju je otac Nikola Pejović iz bolničke postelje snimio, gdje on kaže negdje na sredini, a zajedničko prvoj i poslednjoj besjedi je Njegoš, ali on u toj poslednjoj besjedi iz bolničke postelje kaže: „Ljubav je načelo života“. To je zapravo ono što je porodilo sve one naše litije, ne samo one od prošle godine, već sve one litije koje su bile u susretanju svaki put na službama Božijim sa njim. Dakle, ja sam tada rekao na jednoj litiji: „Kad se vole dva bića kažemo da je ljubav, ali kad se voli među sobom cijeli narod, kažemo to su litije. To nije moja pamet, to je iskustvo kojim smo svi mi zadojeni od mitropolita, zato što je on susrećući nas preko riječi, preko pogleda, preko Liturgijskih Darova, besjedio na različite načine. Samo da podsjetim da su sa mitropolitom Amfilohijem zapravo počele te prave filosofske besjede, susreti filosofije i teologije, preko Kirilometodijevskih dana, koje je on mnogo volio i pazio. I to je zapravo taj susret filosofije i teologije, preko pitanja o filosofiji rata, o svetosti , o odgovornosti, pa sve do poslednjih. To je ono što je ostavilo dubok trag u nama.
Mitropolit kao učitelj
Ja bih se naslonio na ono što je profesor Šijaković rekao i on je dobro detektovao to jedno bjekstvo u manastir i drugo bjekstvo iz manastira, odnosno tu žeravičnu tačku koja spaja, ali i razdvaja svetog Savu i Dositeja Obradovića. Mitropolit je osoben po dvije tačke pedagoškoga rukovodnika, odnosno lika, ličnosti učitelja, koja nije nepoznata u istoriji našega monaštva. Najbliža može da bude kod svetog Vasilija Velikog, a osnov čini da čovjekoljublje nije djelo samoće, već se mora provjeriti i prepustiti u izloženosti drugome, a nju može dostići samo onaj ko svoj život i svoju ličnost prenese u rizigijalnosti. To bi bila neka politička teologija. Zato je mitropolit vidio evropsku kulturu u dubokoj krizi, samozatvorenu i samozaljubljenu, budući da taj jednostrani koncept razuma, upravo je to promovisano još od prosvjetiteljstva, dakle da je previše ograničio shvatanje cijelog ljudskog bića. A ljudskog bića nema bez te otvorenosti bez ostatka drugome. Govorio je mitropolit da se zapadna demokratija, i to često, transformiše u demonokratiju, koja rječnikom, to su njegove riječi, mazne a prazne političke korektnosti nameće model mišljenja i življenja, opet njegove riječi, bez duše i ljudskovine.
I zbog toga je smatrao hitnom potrebom da se podrži i ovaploti u svakom trenutku života onaj Hristov um, koji u jednoj filosofiji života razvija hristocentrične poglede na svijet. One simbolične oblike koji se koriste za prevazilaženje kontigencije i složenosti života u perspektivi vječnosti. Nije zato slučajno da je svoje najznačajnije teološke studije i uvide posvetio isihazmu, jer se odlika isihazma nalazi u otvorenosti prema svijetu, u jednoj kenotičkoj želji za samožrtvovanjem, u jednoj neiscrpnoj spremnosti da se ljubav prihvati u dijalogu, u interpersonalnoj komunikaciji, da se uvede u isihastički život u Bogu svaki čovjek koji je blizu i koji strada. Mitropolit je zapravo i obnovio u našoj kulturi onaj filokalijski ideal ličnosti duhovnika koji je u ruskom pravoživlju poznat kao starčestvo. I tu je on jedinstven, jer je u svojoj ličnosti spojio i grčki, odnosno antički tip vjere, i ruski, odnosno slovenski, tip vjere. A srž ovog pedagoškog učiteljevanja ili stračestva, ako hoćete ideala učitelja, je dijalog asketskog predanja sa svijetom i ljudima, da strogost ličnog asketskog načina života koji je mitropolit praktikovao cijeloga života mora biti osvjedočena u dijalogu sa svakim čovjekom koga je sretao, od onih cetinjskih stopera preko karnevalskih pjesnika do onih blagočestivih bakica, jer je njegova služba bila služba duhovnog učitelja, savjetnika, sastradalnika. On je tako uvodio svijet u manastir, a ne manastir u svijet. I to je ono razlikovanje između svetosavskog i dositejevskog puta koje je mitropolit tako oštro u onoj knjizi o Dositeju napisao.
Prof. dr Filip Ivanović: Ispitivanje života i tajni kosmosa, Boga i čovjeka, obilježilo životni, akademski i arhipastirski put Mitropolita Amfilohija
Savremenom čovjeku, a pogotovo onom koji nosi titulu profesora filosofije, nije lako govoriti o filosofiji. U poslednjih par decenija filosofija postoji i u svakodnevnom govoru ovakvih ili onakvih principa po kojima neko živi pa često kažemo „on ima neku svoju folosofiju“ do onih podrugljivih, u smislu nerazgovjetnoga, besmislenoga govora ili mišljenja, i to je nešto što je našem jeziku prilično svojstveno, kad kažemo za nekoga da filosofira znači da ga ne ne razumijemo. U akademskom kontekstu, s druge strane, savremena mejnstrim filozofija daleko je od svojih antičkih izvora kako po formi tako i po predmetima interesovanja, što filozofiju često svodi na minucioznu, jasno ustrojenu analizu pitanja, koja za čovjeka, nažalost, imaju malo ili nemaju uopšte interesa. I zato je ovo dobra prilika koju treba iskoristiti za podsjećanje na one prave originalne izvore filosofije kao ljubavi prema mudrosti, što je njena etimološka i na kraju krajeva najjednostavnija definicija. Kao ljubav prema mudrosti, kao čuđenje, što Aristotel i Platon vide kao začetak filozofije i kao treperenje duha nad tajnama kosmosa, dakle filozofija nije ili nije samo rigorozno ređanje iskaza već je prije svega i nakon svega način života. Nakon predsokratovaca stupa na istorijsku scenu filosofije Sokrat koji u centar svoga interesovanja stavlja čovjeka, njegov život, odnosno dobar život, odnosno etiku. Zato Sokrata i pamtimo po maksimama kao što je na primjer “neispitan život nije vrijedan življenja” ili onoj pomalo začuđujućoj, odnosno paradoksalnoj, “znam da ništa ne znam”. Sokratov život, još više njegova smrt utrli su put razumijevanju filosofije kao načina življenja, što je koncepcija koja neće nestati sa starogrčkom filosofijom već će naći svoje mjesto u hrišćanstvu, a naročito u Vizantiji. Ono što je jedan poznati istoričar filozofije Pier Ado nazvao “duhovnim vježbama” nastaviće da živi pogotovu u monaškom pokretu kroz praktikovanje askeze i molitve, odnosno kroz jednu specifičnu, ali priličnu vjeru, u svojim korijenima, filozofiju života.
Da bi smo identifikovali konkretne filozofske ideje ili poznavanje filozofije u djelima Mitropolita Amfilohija bio bi nam, vjerovatno, potreban jedan poseban naučni skup, što ne znači da se on neće desiti. Ali ono što je sasvim sigurno jeste da za identifikovanje filosofije unaprijed rečenog u smislu, nije ni nužno detaljno analizirati njegove spise već je dovoljno sagledati njegov život i odnos prema životu. Nije li ispitivanje života i tajni kosmosa, Boga i čovjeka obilježilo životni, akademski i arhipastirski put Mitropolita Amfilohija!? Nije li život duhovnika najbolji primjer filosofskog života, odnosno cjeloživotne duhovne vježbe. Već pomenuti Pjer Ado smatra u jednom svom delu koji nosi naslov “Filozofija kao način života”, da je za razne filosofske škole u antici postojao prethodni egzistencijalni izbor. Neki kritičari su rekli da nije potrebno da taj egzistencijalni izbor prethodi odabiru filosofske škole kojom će neko pripadati već da su antički učenici filozofskih škola prosto usvajali određene skupove ideja i načina života pa i opredeljivanje na osnovu toga kojoj će školi da pripadaju. Mislim da je dobro za razmišljanje da u kontekstu filozofije kao načina života egzistencijalnog izbora pojedinca promislimo, recimo o nekom Ristu Radoviću, koji pravi izbor da studira Bogoslovski fakultet iako mu je obećana stipendija da studira bilo koji drugi, ali on pravi izbor da studira Bogoslovski fakultet. Pa razmislimo o tom izboru da se nakon fakulteta uputi na dalje studije u Bern i u Rim pa u Atini da počne svoju doktorsku tezu i da je tamo odbrani.
Pa zašto baš ta doktorska teza? Zašto baš palamizam? Zašto baš Grigorije Palama? Pa zašto u toku tog svog boravka u Grčkoj odlazi na Svetu Goru? Zašto postaje monah? Zašto bira ime Amfilohije? Zašto dolazi na Cetinje, postaje mitropolit crnogorsko-primorski i na neki način zapostavlja svoju akademsku karijeru da bi razvio svoju pastirsku, graditeljsku, očinsku i na kraju đedovsku dužnost? Zapitajmo se kakva je na kraju krajeva bila ovozemaljska končina Mitropolita Amfilohija, u kakvoj situaciji i u kom kontekstu, i da li je i to bila neka vrsta egzistencijalnog izbora. Ono što je dakle suština jeste da osim te neke akademske ili pisane produkcije Mitropolita Amfilohija sasvim sigurno možemo da, u kontekstu filozofije kao načina života i filozofije kao egzistencijalnog izbora, zaključujemo da Mitropolit Amfilohije nije bio ništa više teolog nego što je bio i filozof.
Sama figura Sokrata je obilježila istoriju filozofije. I dan danas se ona izučava kao nešto što je jedno od pečata ne samo antičke filozofije nego filozofije uopšte, ne samo zato što je Sokrat osuđen na smrt i što je tu svoju osudu prihvatio ispivši otrov, već i zbog toga što je bio čovjek, odnosno filozof koji je umro u skladu sa onim kako je živio. Za ovu moju poentu smrti u skladu sa životom, palo mi je na pamet i da kažem bukvalno nekoliko riječi i o tome kako Sokrat u Fedonu govori o filozofiji. Upravo u Fedonu Sokrat kaže, on objašnjava, da je filosofija priprema za smrt, i da ovozemaljska smrt filosofima pada mnogo lakše nego drugim ljudima, zato što oni znaju da odlaze tamo gdje postoji nada da dostignu ono za čim cijelog života čeznu. Drugim riječima, smrt ovozemaljska za Sokrata je samo početak, odnosno prva tačka puta ka nebu koji je čovjekova istinska otadžbina. Dakle, to je jedna antička slika istinskog filosofa koji umire isto onako kako i živi, odnosno umire u skladu sa onim što je živio. I u tom kontekstu sam rekao da je Mitropolit Amfilohije ako ne akademski filosof, onda je bio filosof po načinu na koji je živio.
Filozofski časopis “Teorija” 1981. godine izdaje posebnih broj pod naslovom “Filozofija i teološko mišljenje” i taj je broj bio zamišljen tako da nekoliko teologa i filozofa, i pravoslavnih i rimokatoličkih, odgovore na određeni broj pitanja u vidu ankete, a Amfilohije Radović ne odgovara na anketu konkretno na postavljena pitanja već šalje jedan svoj kraći rad, koji biva objavljen u tom broju na temu “Suočavanja ljudske i Božanske egzistencije” gdje je Mitropolit zapisao: “tražiti vječnu punoću svoje ličnosti u onome što je nema samo po sebi, a to su čovjek i priroda uzeti sami za sebe, uslovljeni svojom tvarnošću i promenljivosti, znači da čovjek pristaje na konačno ništavilo sebe i svojih odnosa, to jest na smrt. Otkrivali lični odnos sa vječnim drugim kroz svoje opštenje sa njim i kroz svoj neponovljivi način postojanja u odnosu na prirodnu opštost i isto tako neponovljivu različitost drugih bića, čovjek time otkriva slovesnost odnosno Logosnost sebe i svega postojećeg”. Meni je to bila jedna vrlo bremenita ideja, odnosno rečenica u kojoj mi se nekako čini da se sublimiraju znanja istraživanja i filozofa i bogoslova, uopšte mislilaca, od antike preko srednjeg vijeka, naročito Vizantije, pa sve do 20 vijeka, i recimo egzistencijalizma i drugih misaonih tokova toga doba.
Ima jedna rečenica u njegovom doktoratu koja kaže: “nijedna druga epoha nije imala toliku žeđ za zajedništvom i za beskrajnim koliko naša epoha. Istovremeno nijedna druga epoha nije imala toliki osjećaj odsustva neraskidivog zajedništva i ontološkog ličnog beskraja kao naša”. Ovo je rečenica inače u zaključku doktorata koja govori koliko je Mitropolit Amfilohije bio svjestan svijeta. On je živio u svijetu i bio svjestan njegovog konteksta, bio je svjestan stvari i svega onoga što se dešava oko njega i mislim da je ova rečenica uzrokovana nekim posmatranjem svijeta koji je bio oko njega. A on u jednoj rečenici sve to sublimira, tako što prepoznaje želju za zajedništvom i beskrajem, dakle prepoznaje potrebu da budemo u zajednici, ali takođe da ta zajednica ne bude samo zajednica nas od krvi i mesa i zajednica ovoga svijeta, već i zajednica za beskrajem. A ta potreba čovjekova za beskrajem je nešto što nije do kraja zadovoljeno i nešto šta nam treba i dan danas, a što bi inače trebalo na neki način da usmjeravamo ka pravom zadovoljenju i ne tražeći neke supstitute za to.
Prof. dr Bogoljub Šijaković: Mitropolit je rehabilitovao izvorni smisao politike, a to je briga za zajednicu
O odnosu filosofije i teologije
Zahvaljujem i hvala kolegama što su mi omogućili da odmah direktno krenem u samu stvar. Nije to samo novija pojava da je filosofija često na zlom glasu i da se, onako malo pejorativno, govori o takozvanoj profesorskoj filosofiji. Ona je postala jedno zanimanje, jedna čudna razuđena disciplina, koja je čak neuhvatljiva i nebranjiva. Još davno, u antičko doba, Aristofan je u svojim komedijama ismijao filosofe, pa među njima i Sokrata, govoreći da su oni ,,ni na nebu ni na zemlji” i da se bave nečim što ,,nikog ne zanima niti se bilo ko u to razabira”. Ima, naravno, tih devijacija ne samo u filosofiji, ima ih i u teologiji. Znamo na kom ispitu je pala sholastika. Sholastika je bila, logički i metodološki, izuzetno razvijeno mišljenje, ali ona se otuđila od samog života i više niko nije mogao da shvati kakve veze ima uopšte sa životom, dakle postajala je neko beživotno znanje.
Mitropolitova misao, da odmah kažem, nikako se ne može trpati u neki sholasticizam bilo kog tipa. On je razbio sve prepreke i sve ograde svakog sholasticizma kad je u pitanju njegova misao i njegov život. Misao Mitropolita Amfilohija sadrži izobilje impulsa za filosofiju. Ako se okrenemo izvornim filosofskim pitanjima, ne onome u šta se sve filosofija može izmetnuti, a to su u osnovi dva pitanja: šta je biće, šta postoji, i drugo pitanje: kako treba živjeti. Mitropolit je na oba pitanja dao jasan i nedvosmislen odgovor, posvetio i život i djelo tim pitanjima. Ono što istinski i iskonsko postoji, to je Bog, Sveta Trojica i Hristos. A kako treba živjeti? Pa to slijedi iz ovog prethodnog pitanja: tako što treba da se upodobimo Hristu. I na taj način imamo odgovor na oba pitanja. Naravno, Mitropolitovo stvaralaštvo je izuzetno obimno: tu je desetine knjiga i stotine članaka. I prirodno je da ne možemo o svemu tome govoriti, nego o onim akcentima i najvažnijim momentima. Njegovo djelo će sigurno biti u budućnosti predmet istraživanja, jer kada se suočimo sa tako velikim djelom, kome u našem vremenu može uz rame da stane samo djelo vladike Atanasija, onda moramo postaviti jedno zabrinjavajuće pitanje: da li vidimo na horizontu? Da li možemo uopšte naslutiti da će se kod Srba ponovo pojaviti tako veliko djelo? A oni su imali na koga da se naslone: na Justina Popovića, na Nikolaja Velimirovića, pa onda je i tu prosto poziv i onima koji će danas i sjutra misliti, teološki i filosofski, da i oni imaju na koga da se oslone.
Ako bismo hipotetički mislili da nema drugih knjiga o teologiji osim Mitropolitovih, to bi nam bilo dovoljno da se uputimo u sve važnije teološke probleme i teološke discipline. On je, o tome je i sinoć bilo riječi, izbjegavao to i nije prihvatao da se teologija raspadne na neki niz samostalnih disciplina i struka, da to bude znanje rezervisano za uzak krug ljudi, ma koliko njegova misao znala da bude i verbalno tako artikulisana da nije jednostavno prodrijeti u nju, jer su bile takve teme kojima se bavio. On je, hoću da kažem, držao u integralnom jedinstvo cjelokupno teološko znanje. Ali, pored toga, on je držao u jedinstvu teologiju sa filosofijom, istorijom, kulturom, sa političkim životom. Ne samo da se, dakle, protivio razgradnji teologije na zasebne i otuđene discipline, nego se protivio i samodovoljnosti teologije i njenom distanciranju od stvarnosti života. On je, dakle, tragao za univerzalnom i životnom istinom i tu životnu istinu je potvrđivao svojim životom.
Ako bismo postavili pitanje, da upotrijebim jedan stručni izraz koji odmah zaboravite, fundacionalizam, a to znači: kako je jedno mišljenje fundirano, utemeljeno, gdje ono nalazi svoje saznajno utemeljenje i opravdanje. Onda bi se, kada je Mitropolit Amfilohije u pitanju, mogla izdvojiti tri temeljna polazišta njegovog mišljenja: prvo je, naravno, lično iskustvo vjere, a to znači iskustvo ličnosnog Boga u životu i u istoriji. Kad kažem lično, to pretpostavljam da znamo, ali ipak da istaknemo, to ne znači privatno ili personalno, jer ličnost je, kako nas je nebrojeno puta učio Mitropolit Amfilohije, relaciona, odnosna kategorija, jer ne postoji jedna ličnost, Postoji samo ličnost u zajednici, pa je prema tome duboko iskustvo jedne ličnosti zapravo iskustvo čitave zajednice. To je saborno iskustvo, kako bi se reklo inter-subjektivno iskustvo, koje važi među svim subjektima u toj zajednici. Drugo važno polazište, i to je pomenuto bilo sinoć, Mitropolit u duhu antropološkog uvjerenja čitavog savremenog evropskog mišljenja, razvija teološku misao, polazeći od triadologije, a tome je posvećen njegov doktorat, iz toga proishodi hristologija, a iz hristologije antropologija ili teantropologija. Tako da kod Mitropolita antropologija ne dobija samo svoje utemeljenje, nego i određenu svrhu kao disciplinu. Ona je disciplina sa posebnom svrhom.
Naravno, nemamo sad vremena i nije ni prilika da naširoko pokazujemo čitav kontekst evropskog mišljenja unutar kog Mitropolit razvija ovaj teantropološki stav. Ali, samo da podsjetim, on se uvijek rukovodio slikom čovjeka kao Božijim podobijom, slikom čovjeka kao bića slobode i dostojanstva, i onda nas ta tema vraća na renesansnu rehabilitaciju teme De hominis dignitate – O ljudskom dostojanstvu, a ta tema u Renesansi je nezamisliva bez njenih hrišćanskih izvora, a ti hrišćanski izvori su ukorijenjeni u helenskoj antici, i onda tu dolazimo do onog gnōthi seauton – poznaj samoga sebe. Dakle, u tom njegovom antropološkom okretu, koji karakteriše savremenu filosofiju, vidimo sintezu čitavog evropskog mišljenja, od početaka do danas. To je jedna, zaista, toliko ozbiljna tema.
Treće temeljno polazište se sastoji u sljedećem: kroz prizmu hristološki utemeljene antropologije, Mitropolit Amfilohije pristupa problemima savremenosti i onda, poražavajući položaj čovjekov danas, kontrastivno tumači u odnosu na čovjekovo naznačenje, na ono šta bi čovjek mogao da bude. Iz tog pitanja: ,,Šta bi mogli da budemo?” proishodi njegova briga za zajednicu. ,,Šta bismo kao zajednica mogli da budemo?” Vidite, odatle proishodi jedna normativnost. Dakle, moramo živjeti u skladu sa određenim normama. On nas je stalno opominjao, kao pravi vaspitač, na to. Njegova misao se okreće u kontekstu evropske humanističke kulture, koja se, nakon Velikog rata, obrušila u jednu krizu i nakon Velikog rata kriza je postala osnovno svojstvo ljudske civilizacije i trajno svojstvo. Mi smo konstantno u nekakvoj krizi i stalno rješavamo neke krize zbog toga što smo zalutali na putu istorije.
Posebno taj kontekst označava u njegovom životu dominacija komunističke ideologije i banalizovanog anti-teističkog prosvetiteljstva. Takođe, kad je teologija u pitanju, za njega je relevantan kontekst teoloških strujanja njegovog vremena, kao što je to patristička sinteza, a takođe i razni problemi, kao što je odnos teologije prema filosofiji, kulturi i istoriji. I sve se to moglo vidjeti ’70-ih godina, kada se Mitropolit vratio u Beograd i počeo da učestvuje na javno-intelektualnoj sceni i na akademskoj sceni, koja je dugo, već prije toga decenijama, bila uskraćena za takvu misao kakvu je on nosio, jedno takvo uvjerenje. To su bile fascinantne diskusije, rasprave i predavanja, gdje su sale bile prepune po čitavom Beogradu.
Naročito kada je u pitanju odnos filosofije i teologije vjere i znanja, a posebno kada je u pitanju status hrišćanske filosofije, a unutar nje problem nesaznatljivosti, izgradnja jedne agnosiologije. To je poseban akcenat Mitropolitove misli. Odnos teologije i filosofije je Mitropolit posmatrao nipošto kao odnos međusobno isključivih disciplina, već kao odnos produktivnog preplitanja. I to ne samo kako se ono realno događalo u duhovnoj istoriji, već kako to preplitanje može da nam da podsticaje i u teologiji i u filosofiji. I tu imamo posla kod njega sa jednom sintezom, čovjek nevjerovatno širokih zamaha i sinteza: to da je istinsko znanje dar od Boga, Mitropolit je detaljno razmatrao u svojoj doktorskoj disertaciji i u kasnijim radovima na slične teme. Neću sad da rekapitulišem, bilo je sinoć riječi o tome, ali da istaknem da njegov doktorat pokazuje toliko ubjedljivo i jasno kakva je važnost religioznog iskustva i šta znači znanje kao dar.
Svi mi znamo da su vjera, nada i ljubav osnovne hrišćanske vrline, ali one su, kako se to kaže, božanske vrline! Božanske jer nisu naš proizvod, jer ih dobijamo na dar. I vjeru, koju Bog otkriva nama, i nadu, koju nam Bog daje, jer je to Bog obećanja, koji to Svoje obećanje jemči, i to zakletvom, i mi vjerujemo u spasenje jer je ta nada zajemčena, i ljubav, jer Bog prvi zavolje nas i mi samo uzvraćamo. Tako i ovo znanje koje dobijamo od Boga ne možemo mi proizvesti i tu želim da istaknem jedan važan moment načelnog tipa za filosofsko mišljenje danas, a to je epistemički status religioznog iskustva, saznajodavni status religioznog iskustva. Dakle, postoji ona vrsta saznanja koju ne možemo ni na koji način steći osim kroz vjeru! I to je, dakle, pokazano u ovome gradu.
Sad bismo mogli tu razvijati jednu temu odnosa filosofije, teologije i nauke: šta je uopšte znanje? Otac Gojko je načeo jednu interesantnu stvar kad je pomenuo tu problematizaciju u nauci svakog drugog oblika znanja. A vi ćete svakog dana na prvom dnevniku da vidite kako ljudi govore: ,,Mi vjerujemo nauci!” oni ne kažu: ,,Mi znamo nauku.” nego: ,,Mi vjerujemo nauci.” Dakle, u toj situaciji i nauka je objekt vjerovanja. Da ne govorimo o tome što smo mi davno upali u zamku, u doba pozitivizma i prosvetiteljstva, da naučni pojmovi treba da budu prihvaćeni kao sama realnost. Naučni pojmovi su jedan opis realnosti. To nije realnost, nego su naučni pojmovi.
O svetosavskoj misli Mitropolita Amfilohija
Kao uvod u tu temu samo da ponovim to da je misao Mitropolitova duboko Hristo-centrična, i njegov život i njegovo djelo. On insistira na tom susretu Boga i čovjeka, koji se već dogodio u Hristovom ovaploćenju. Bog se, dakle, ne ustručava da se spusti na naš nivo, da tako kažem. Prema tome, on je odatle izvodio zaključak da je Bog koji je postao čovjek temelj i Bogopoznanja i antropologije, u njihovom unutrašnjem jedinstvu. Jer samosaznanje je zapravo Bogopoznanje i obrnuto, Bogopoznanje je samosaznanje. U tom kontekstu on govori da je Hristos takođe Bogoslov. Da sad ne razvijamo tu ideju Boga Logosa, s početka Jevanđelja Jovanovog.
E, sad samo kratko da se iz tog ugla vratimo na Sokrata. Vidite, ako iz te Hristo-centrične perspektive posmatramo Sokrata, onda Sokrat jeste taj koji jeste u istoriji ljudskoga duha, filosofije i kulture. To je tako u istoriji i bilo. Tek stradanje Hristovo bacilo je novu svjetlost na Sokratovu sudbinu. I kad mi danas tumačimo ovako, kao što kolege relevantno i govore o Sokratovoj sudbini, onda mi zapravo njegov život i njegovu končinu posmatramo kao Hristovo stradanje. Prema tome, bez toga nama Sokrat ne bi bio toliko važan i toliko prisutan u našoj kulturi. To vidimo i u Renesansi kada je jedan čuveni autor, Erazmo Roterdamski, u 16. vijeku, govorio: ,,Socrates, ora pro nobis.” ,,Sokrate, moli Boga za nas.” Dakle, on se obraćao Sokratu kao hrišćanskom svetitelju, upravo posmatrajući ga iz ovog Hristo-centričnog ugla. I sad vidite koliko mi imamo plodan teren da iz ugla Mitropolitove filosofije razumijemo i antičku misao.
Naravno, Mitropolitova misao je često bila reakcija na vladajuću ideologiju i na vladajuću stvarnost. Čak načelno kada govorimo o njemu kao filosofu u ovom izvornom smislu, on je čak i svojim životom demonstrirao da je hrišćanska filosofija zapravo jedna evidencija, da je ona evidentna. Postoji ogromna rasprava u istoriji filosofije o statusu hrišćanske filosofije i nećemo se time zamarati, ali prosto treba da znamo da je biti hrišćanski filosof nešto evidentno i da to ne treba dokazivati, jer naša egzistencija prethodi svakom našem predmetnom mišljenju. O čemu god da mislimo, uslov je da postojimo. Ne možemo misliti ni o čemu ako ne postojimo. Prema tome, mi egzistiramo već kao duhovno biće. Moj duhovni život je stvarnost i ako postojim kao hrišćanin, ako postojim u kontekstu vjere, onda mogu da mislim o raznim filosofskim problemima i temama kao hrišćanin. I onda je to hrišćanska filosofija iz iskustva vjere.
Kažem, Mitropolit je u tom smislu konstantno demonstrirao impulse za filosofiju i potencijal filosofa, ne samo onda kada je pisao o filosofsko relevantnim temama. Njegova reakcija na postojeće stanje je i njegova poznata studija o svetosavlju. To je jedna tema koja je bila dosta zapostavljena u našoj kulturi, odnosno nakon čuvenog teksta Justina Popovića ,,Svetosavlje kao filosofija života”, to su njegova ratna predavanja omladini u okupiranom Beogradu, nije bilo nekog bitnog rada o tome. Između dva rata o tome se vodila velika diskusija i velika rasprava i, nažalost, prosto, Svetosavlje je toliki jedan potencijal kao tema za našu kulturu, za našu duhovnost. Učeni i obrazovani ljudi, Nikolaj Velimirović, Justin Popović, Dimitrije Najdanović, Vujić, Miloš Đurić i tako dalje, oni su između dva rata govorili o Svetosavlju da bi iskristalisali jednu teo-humanističku misao koja bi se suprotstavila propalom zapadnom humanizmu. Nakon Prvog svjetskog rata niko više nije vjerovao da se može govoriti o bilo kakvom humanizmu. Nakon Drugog svjetskog rata, Adorno je rekao: ,,Pa čemu pjesnici i filosofi nakon Aušvica i Jasenovca.” O čemu imamo mi da pričamo nakon Jasenovca? To je kraj ljudske misli, to je poraz ljudske misli.
U tom kontekstu, Mitropolit se vraća ovim temama na jedan izuzetno ozbiljan i danas veoma inspirativan način i on nam pokazuje kako djelo Svetog Save ne možemo shvatati i tumačiti kao neko prosvetiteljstvo zapadnog tipa, kakvog je zastupao Dositej. I on tu proizvodi jedan antagonizam između Dositeja i djela Svetog Save. Toliko impulsa ima u tom njegovom radu. On počinje onom čuvenom rečenicom da ,,jedno bjekstvo u manastir” bjekstvo Svetog Save, i ,,drugo bjekstvo iz manastira” bjekstvo Dositeja Obradovića, opredjeljuje životni put ne samo te dvije ličnosti, nego čitave naše kulture. On dokazuje da je polazište Svetoga Save istina primana vjerom, to jest Bogočovjeka u vječnost, kojom se mjeri svako vrijeme.
I on povezuje svetosavsko predanje sa isihastičkom duhovnošću i to sa isihastičkom duhovnošću u jednom sabornom smislu. Kao što je Sveti Sava izbjegao u tu zamku o kojoj se u to doba govorilo, postojao je jedan izraz ,,sveti egoizam”, kada neko ode u keliju i sam spašava sebe, nije ga briga za svijet. Sveti Sava je ne samo bježao u manastir nego je bježao i iz manastira da spašava narod, da spašava druge. Dakle, to je velika stvar i to su veliki Mitropolitovi uvodi. I on govori o tragičnosti naše dositejevske moderne kulture i prosvjete, jer se ona odrekla sopstvenog istorijskog kontinuiteta i identiteta. I u kasnijim radovima o duhovnom i u kulturnom značenju manastira Studenica, o duhovnom smislu hrama Svetog Save i tako dalje.
On, recimo, u tom tekstu punoću Svetosavlja vidi u Kosovskom zavjetu, i to moramo pomenuti kao nešto što je on stalno držao na umu i na šta nas je opominjao. On je uvijek držao u jedinstvu Kosovo, Lovćen i Jasenovac. Kosovo kao našu zavjetnu misao, i tu mi vidimo koliko je njegovo shvatanje nacionalnih problema zapravo univerzalno. On je premostio taj problem i to pitanje nacionalnog i univerzalnog. On je sa univerzalnog stanovišta govorio o nacionalnom. Njemu nije moglo promaći da smo mi zavjetni narod, a to znači narod utemeljen u vjeri i u normativnosti, obećanju da sm se zavjetovali, da nešto jemčimo i da garantujemo nešto, a to znači da imamo šta da branimo, jer tako rade ljudi koji imaju normativni sistem. Oni imaju šta da brane i to su pokazale litije: da mi, kao narod, imamo šta da branimo. On je na tome stalno insistirao. Lovćen i kapela, to je takođe bio njegov zavjet koji je primio od Njegoša i prinio ga nama kao naš zavjet, i Njegošu i Mitropolitu Amfilohiju. I Jasenovac, to je naša velika istorijska žrtva, sve žrtve od Kosova, koje moramo ubrajati u žive i na njima temeljiti naš život, jer žrtva je u temelju vjere, žrtva bi trebalo da je u temelju kulture!
Dakle, jedan integritet Kosova, Lovćena i Jasenovca je njemu stalno bio na umu.
Iskustvo sa Mitropolitom Amfilohijem kao filosofom
Izvanredno iskustvo. I Kirilo-metodijevski susreti, njih je bilo dvanaestak, svi izreda su bili izvanredni. Teme su bile rat, svetost i odgovornost, ličnost, pokajanje, stradanje i tako dalje. Dakle, sve su to bile veoma aktuelne teme, dnevno aktuelne teme. Ja mogu da kažem kao svjedok tog vremena da niko u Crnoj Gori nije ni razmatrao te teme ni izbliza, možda nije ni pominjao te riječi u javnom životu. Ali Mitropolit je osjećao da su to fundamentalni problemi kojima se moramo pozabaviti. On je imao toliku širinu da organizuje i vodi Kirilo-metodijevske susrete na kojima su učestvovali ljudi iz najrazličitijih struka filosofije, teologije, prava, ekonomije, istorije, književnosti, psihologije i tako dalje. Mogao bih reći da ne sva, ali ogroman broj važnih imena intelektualnog života tada su se rado dozivali i učestvovali u tim susretima, koji su nekako, sticajem okolnosti, otihnuli, a ovo je prilika da se prisjetimo toga da bi bilo dobro obnoviti ih, pa i u čast Mitropolitu Amfilohiju.
To takođe govori o tome koliko je on bio zainteresovan za javni život na jedan dubinski i fundamentalan način, ne površan način. Svi smo svjedoci da se politika danas, gledano globalno i gledano lokalno, pogotovo lokalno, svela na manipulacije, laži, iznevjeravnja obećanja i tako dalje. Zakonomjernost politike danas je da narušava sve norme do kojih je ljudskom rodu stalo i svakog dana smo svjedoci toga. To je jedan globalni nalet koji vodi čovječanstvo u sunovrat i ogroman broj ljudi koji dobiju narodno povjerenje veoma se raduju što nas sve vode na Titanik. Mitropolit je rehabilitovao izvorni smisao politike, a to je briga za zajednicu, briga za polis. Kakvi smo to ljudi ako ne brinemo za zajednicu u kojoj živimo, jer ta zajednica nas čini ljudima! To je bio njegov imperativ. Zbog toga je njegova riječ, kao što znamo, istinoljubiva riječ, ponekad bila prekorna, jer poziva nas zaboravne na pokajanje. Ponekad je bila buntovna, jer nam ne dopušta da se olako odreknemo slobode. Nije nam dao da se olako odreknemo slobode, a to je ugodno odreći se slobode. Na pristanemo na nametnuti izgon istine u ovom vremenu laži i post-istine, na organizovano ruženje svetosti, na odbijanje darovne žrtve, kada naši životi postanu lišeni smisla.
On je, dakle, bio rukovođen brigom za zajednicu i to brigom za konkretnu zajednicu u kojoj je živio. Svi smo mogli da vidimo med koji je on svuda skupljao, ali niko nije mogao da vidi gorčinu i žuč koji je gutao. Ali ponekad smo vidjeli tu opravdanu žestinu, kao reakciju na javnu skarednost, na nepravdu. Vidjeli smo pravdoljubivost, zalaganje za božanske i ljudske vrijednosti. To nam nedostaje u ovim vremenima. Znamo svi koliko je on duša opojao, na koliko je stratišta bio. On je opojao one čije ime decenijama niko nije smio da pomene, ni da ih se sjeti, jer su bili osuđeni na zabranu pamćenja. On je i poraženima i odbačenima vraćao ljudsko dostojanstvo. On je sve nas liječio od amnezije. Svojim vrlinama i podvizima oblikovao je duhovnu i moralnu snagu naroda i zato su njegova teologija i filosofija tako duboke, odvažne, konkretne. Njegova teologija je pokazna vježba života i kada je nama ostavio svoj bogatstvom preispunjeni život, i u svojim molitvama ponio naše krivice, onda su ga na koljenima ispratili oni koje je učio kako da stoje uspravno.
Dakle, njegova politika, daleko od svakog politikanstva, je zapravo put duše u čistotu i slobodu. Nedostajaće nam ta vrsta političke teologije, koja čitavu istoriju naroda posmatra kao istoriju žrtve na raspeću. I ja se prisjećam te 1990. godine, kada je ispred Cetinjskog manastira pozvao narod da uzme slobodu. ,,Ne bojte se, uzmite slobodu!” Uvijek je iskazivao poštovanje svakoj ličnosti i uzdizao njenu slobodu i dostojanstvo. Dakle, on se aktivno suprotstavljao političkoj kulturi poniženja koja nam se nameće. Tako da ova svenarodna lozinka ,,Ne damo svetinje!” to je njegov nauk nama da imamo šta da branimo. To nas je, u vremenima beznađa i bezakonja, naučio naš Mitropolit.
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
