Piše: Siniša Vuković
Dugoočekivani film “Zlatni rez 42” redatelja Lordana Zafranovića dočekao je svoju “kontrolnu projekciju” u bioskopu Roda na Banovom brdu u Beogradu. Nekovrsna pretpremijera održana je pred dvjestotinjak uzvanika iz visokih političkih i crkvenih krugova, dijela poduzetnika te kolega i prijatelja bliskih autorskom timu, a potpisnik ovih redaka bio je pozvan kao jedini predstavnik medija, što Novostima daje čast ekskluziviteta.
Među publikom se zatekoše patrijarh SPC-a Porfirije Perić i pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk, koji se cijeli život, mimo svoje vjerske službe, bavi i znanstvenim istraživanjima logora u Jasenovcu: bivajući zbog toga često napadan od srpske strane, jednako onako kako je, po istom modelu, i Zafranović bio proganjan od svojih sunarodnjaka Hrvata. Filmaško-kazališnu reprezentaciju na ovoj projekciji činjahu sve odreda značajevi počam od Dušana Kovačevića, Slobodana Šijana, Ljubiše Ristića, Paola Magelija, kao i dijela aktualne glumačke ekipe rečenog filma, na čelu s Milivojem Beaderom i Katarinom Radivojević.
Film je sniman na području Srbije (u Jasenovu, selu koje je “glumilo” Jasenovac zbog identičnih vizura i krajobraza), a odličan scenografski posao učinio je iskusni Milenko Jeremić s vrlo efektno realiziranim logorom i dijelovima unutar samoga kompleksa, s naglaskom na veličanstvenu lančaru – kovačku radionicu za izradu lanaca, alata, hladnog oružja, bodljikave žice…
Vrlo vjerno dočarana kovačija nudi sjajnu analogiju s istovjetnom meštrijom gdje Sigfrid u istoimenoj glazbenoj drami Ričarda Vagnera iz ciklusa “Prsten Nibelunga” kuje svoj famozni mač. A i Rajnino “zlato” iz te Vagnerove mitološke sage o nordijskim bogovima, odnosno zlatni ring iliti prsten suvislo korespondiraju s naslovnim zlatom Save (rijeka) iz ovoga Zafranovićevog djela… što neka zagolica maštu publike do skorašnjega susreta s filmom kad krene u distribuciju.
Iako je snimljen prije nekoliko godina, “Zlatni rez 42” nastajao je gotovo četiri desetljeća. Još onamo početkom 80-ih ljeta minuloga vijeka, u vrijeme dok je radio na dokumentarcu “Krv i pepeo Jasenovca” (1983.) Lordan Zafranović došao je na ideju za rad na filmu “Djeca Kozare” te je zajedno s Arsenom Diklićem napisao i scenarij s kojim su se natjecali za dotacije na republičkim fondovima.
Poznata je činjenica kako je dio tog scenarija otuđen i plagiran, pa je završio i u jednoj kičastoj tobože umjetničkoj makulaturi i na sudu, a poticaj za pretragu vlastitog arhiva u potrazi za tim scenarijem, i mogućnosti novog oživotvorenja stare zamisli, Zafranović je dobio prije nekoliko godina vidjevši na jednoj mediteranskoj plaži leš djeteta, migranta, što ga je more izbacilo na žalo. To je bila detonatorska kapisla što je aktivirala davno usnulo autorovo hotinje i malo-pomalo došlo je do dogotovljavanja cijeloga filma te finaliziranja serije od sedam epizoda u trajanju od po sat vremena.
Zafranović se ovim svojim najnovijim artističkim ostvarajem tematski nadovezao na preokupacije koje su ga obilježile još od “Okupacije u 26 slika”, “Pada Italije” i “Večernjih zvona”, čime je u jednoj zaista glorifikantnoj i majestetičnoj apoteozi – uza sve užase u njoj! – zaokružio svoje bavljenje zlom ustaštva u ovoj filmskoj “humanističkoj tetralogiji”, gdje je ustaštvo ustvari tek medij kojim se uspostavlja sedimentacija esencijalnog zla, a ne puki subjekt kako se to čini na prvi pogled.
Zato “Zlatni rez 42” nije film o prošlosti, ni fiksiranje jednog već odvijenog vremena iza nas, nego film o sadašnjosti što brutalnim slikama krvoprolića vrvi oko nas i dandanas, prijeteći kako se sve isponova može nanovo dogoditi i ponoviti. Uostalom, ne svjedočimo li u realnom vremenu, upravo sada, kolektivnom porazu uljudbe i gorkoj spoznaji kako ništa nismo naučili iz Drugog svjetskog rata i iskustva Aušvica i Jasenovca, kad smo dopustili polustoljetnu zakržljalost u evoluciji i civilizaciji, a iz čega je izronila monstruoznost neljudskosti u Vukovaru i Srebrenici, u Gazi i Palestini, i ne vidimo li što se baš ovog časa događa na Bliskom istoku?
Eto, o tome govori novi Zafranovićev film. On je otisak paradigme zla što nas okružuje; zla koje nema nacionalnost i ideologiju, jer zlo je uvijek zlo, i ono je uvijek savršeno. Ne postoji loše i slabo zlo! U Africi su permanentno u provedbi gnjusni zločini prema biću homo sapiens, ali oholi “zapadni svijet” ne haje za to. I o tome vrišti Zafranovićev film, mećući pod reflektor pomnje ponižavajuće za moralno čojstvo Pavelićeve rasne zakone donesene pod legislativom morbidne NDH.
Ne bi li otklonio svaki oblik manipulacije na svoj račun, ali i na konto povijesti, kad će se u propanj dignuti ustašoidi i ini desničari sa zakrvavljenim očnjacima kad im autor pred lice prinese zrcalo, Zafranović je u ovaj film interpolirao fragmente iz dokumentarca “Krv i pepeo Jasenovca”. Te se arhivske snimke jasenovačkih pokolja izmjenjuju i interferiraju s igranim scenama friško snimljenima za “Zlatni rez 42”.
Glumačku postavu predvode sjajni Rene Bitorajac i Leon Lučev, Miki Manojlović i Anica Dobra, kao i sve zreliji Aleksej Bjelogrlić, uz već spomenutog Beadera i Katarinu Radivojević, koja je poput Monike Beluči u “Pasiji” Mela Gibsona: nema je previše, ali dadne dragocjen začin. Zvučna kulisa skrojena je vrlo pomno biranim muzičkim brojevima, pri čemu se, već naprama situaciji u naraciji, izmjenjuju i pravoslavni i katolički napjevi, odnosno primijenjena glazba stvorena kao žanrovska pratnja dramaturškim zbivanjima.
Muziku za film potpisuje Željko Joksimović. Ona idealno prianja uz ono što se vidi i ne trsi se istrčavati ispred slike, već komplementarno akompanjira sve vizibilno zaokružujući ugođaj poruke u načinu sineastske umjetnosti. Jedna od melodija koja se provlači kroz film (u potresnom prizoru smaknuća muškaraca na nasipu te onoj vješanja šest bjegunica koje su uhićene pri pokušaju napuštanja logora) jamačno će ostati upisana među najljepše melodije ovdašnje filmske glazbe.
Joksimović ju je skladao “u motu” kako je to činio za film i seriju “Šešir profesora Koste Vujića” (2012.), gdje se melodijska krivulja naslanja na tradiciju onih divnih starogradskih pjesama, a određeni intervali i vijuganje kantilacije sa svojom tercnom perspektivom umnogome podsjeća na uzmorsku dalmatinsku klapsku pjesmu.
I još, onako kako se u redateljskim postupcima dugodahih epskih zamaha Zafranović približava i naslanja na estetiku što ju je bio protežirao Serđo Leone u svojim kultnim vesternima (s onim maestralnim krupnim kadrovima i još dovitljivijim fokusiranjima na oči), i Željko Joksimović stvorio je baladeskno-elegičnu melodiju s izuzetnim emocionalnim nabojem koja kanda ište uzora – izvan svakog eklekticizma, molim lijepo! – u kajdanci odličnoga suradnika Klinta Istvuda, kompozitora imenom Leni Nihaus (u filmovima “Nepomirljivi” i “Djevojka od milijun dolara”).
Sastavljen od 14 linearnih slika – baš nalik na isto toliko korizmenih postaja Puta križa iliti Križnog puta u katoličkoj liturgiji – “Zlatni rez 42” nalikuje na filmsku varijaciju Bildungsromana, i svojim trajanjem od čak puna četiri sata, zahvaljujući dinamizmu koji permanentno pulsira iznutra zadivljujućom energijom, on se gleda s iskopčanim osjećajem za vrijeme. Protječe mirno i lako, pa gledatelj ima neometanu koncentraciju kakva ovlada čitateljem dok on brodi kroz kakav roman Tolstoja ili Dostojevskog, Mana ili Krleže, odnosno kakva obuzme slušatelja kad se ovaj poda čarima Vagnerove glazbe, Mahlerove ili Bruknerove.
Slažući dijelove ove impozantne kompozicije slika u koherentnu cjelinu, Zafranović je vratio art film u njegovo zlatno doba… Nakon silnih videoperverzija i inih skalamerija kojima smo konstantno izloženi latentnom napastovanju, ovo je meštrovo remek-djelo istinska pohvala – umjetnosti filma!
Budući da u historiografiji religijskih kultura, napose Abrahamovih, broj 42 ima višestruko simboličko značenje, među kojima je i ono da su tijekom onoga slavnog biblijskog Izlaska iz Egipta sužnji Izraelci prošli taman 42 stanice kroz pustinju prije ulaska u Obećanu zemlju, neka onda ponad najnovijega Zafranovićeva filma – koji je u vlastitoj karijeri također prolazio kroz sita i rešeta s vrlo sitnim očicama na mrežicama – bude lebdjela ona metafizička “treća sreća”, te da nakon jugoslavenskih kandidatura za “Okupaciju u 26 slika” i “Krv i pepeo Jasenovca” (za potonji je, doduše, naknadnom intervencijom povučena) najposlije, u prilici recentnog “Zlatnog reza 42”, autor ostvari dugo žuđenu, i zavrijeđenu, nagradu Okar… Bilo tako! Amen.
Izvor: Portal Novosti
