Piše: Siniša Vuković
Mijene čovjekove što nastaju tijekom odrastanja i sazrijevanja, kad čeljade sámo sebe drugačijim vidi u istoj situaciji, ali različitom vremenu, najbolje je opisati stihovima Ivana Goluba, velečasnoga pjesnika i lirika čiji je pogled bio preširok za jednoga klerika: “Ja nikad ne molim isti Očenaš, nikad nisam posve isti”. I doista, čitatelj kad se vraća istoj knjizi – bilo da to ponavljanje nakon više godina ili opetovano višekratno čitanje i čitanje i čitanje prostrto sad već i niz nekoliko desetljeća – više nije onaj isti štilac koji je u tobože istim rukama držao istu knjigu i klizao njome istim očima. Roman “Kiklop” Ranka Marinkovića idealan je primjer koji pojedinca može uvjeriti kako ga sasvim druga osoba čita kad isto čeljade s vremenskim odmakom primi u ruke taj mirakul od libra.
Sad je sjajna prilika za izvršiti eksperiment te vrste, kad se navršava 60. obljetnica da je “Kiklop” doživio svoj prvotisak u Beogradu 1965. godine. Čitali smo ga manje-više svi, što zarad lektirske obligacije, što zbog vlastitog čitalačkog afiniteta, pa nije zgorega provjetriti sjećanje i provjeriti što je od njega ostalo, te kako kao iskusniji ljudi reagiramo na nebrojene zapitanosti što čuče u ovoj slojevitoj i rastresitoj, ali svejedno veličanstveno divnoj knjizi. Izvan svake sumnje je da ćemo se osjećati poput dirigenta koji se nakon četiri-pet godina vraća staroj, već nastudiranoj i izdirigiranoj partituri pa na mnogim mjestima nailazi na neko otkriće koje je u prethodnom čitanju ili analizi prosulo se kroz prste, kao u klepsidri. A “Kiklop” je sa svim onim sedimentima raspamećene erudicije s kojom ga je Marinković i strasno i nadahnuto pisao, baš poput arheološkog nalazišta prebogat tezaurus što u sebi čuva jedan po jedan sasvim palimpsestni artefakt koji je u bivšem čitanju lako bilo previdjeti i prečuti, ili čak zapaziti, pa u silnoj zasićenosti svih tih prekrasnosti kasnije na neke i zaboraviti.
Da, “Kiklop” svakako spada među one naslove kojima se valja višekratno vraćati u životu: iz čiste sebičnosti i oholosti zarad čitateljskoga gulozunstva i gušta! Kao u malo kojoj knjizi ovdje štilac, ili štilkinja, ne treba uopće biti opterećena ni radnjom ni fabulom, niti je među koricama ovoga libra potrebno tražiti linearnu priču ili narativnu nit koja će, poput one Arijadnine, literarnog konzumenta provesti i uspješno izvesti iz labirinta u kojem je stiješteno mnoštvo i likova i njihovih tvoraca što ih poznajemo – ili ih ovdje upoznajemo – ravno iz opće kulture i sveopće historije književnosti, glazbe, likovnosti i povijesti sviju umjetnosti općenito. “Kiklop” je živopisni i vazdaživi kaleidoskop u kojemu se situacije izmjenjuju strelovitom brzinom, kao da je posrijedi kakav simfonijski stavak iz partiturâ bečkih klasika u tempu vivacissimo ili prestissimo, a ne biblijski pretio i prebogat roman nakrcat gustom simbolikom i raspištoljenom metaforikom.
U vrijeme kad radi na “Kiklopu” Ranko Marinković sveučilišni je profesor u Zagrebu s bogatim spisateljskim iskustvom, odličnom recepcijom u javnosti i panegiričkim ispraćajima u periodici svega što napiše. Realiziran je i kao pisac kazališnih komada, ali i kao kritičar što u novinama arbitrira o tuđim radovima. S obje strane, dakle, onoga famoznoga “četvrtog zida” u teatru: između kreativaca i publike… Bio je još mladić kad je na pozornici zagrebačkoga HNK-a 1939. godine izvedena njegova drama “Albatros”, a taj je isti mladić po žurnalima, časopisima i revijama sijao zapažene teatrološke kritike o Molijeru i Goldoniju, Shakespeareu i Pirandelu, Dostojevskom i Gorkom, Nušiću i Feldmanu, da budu spomenuti samo neki njegovi favoriti. Zažareni uspjeh nije se pravo ni bio počeo rasplamsavati kad je, dolaskom Drugoga svjetskog rata, u Splitu uhićen i interniran u kalabreški logor Feramonte, otkuda nakon pada Italije (1943.) odlazi u Bari, a odatle s brojnim Dalmatincima dalje kreće u zbjeg u egipatski El Šat na Sinaju.
Čim je utihnulo oružje, Marinković je 1946. godine imenovan za direktora Drame zagrebačkoga HNK-a i paralelno radi u Nakladnom zavodu Hrvatske, eda bi od 1951. više od tri desetljeća do umirovljenja bio karijerni profešur na Akademiji za kazališnu umjetnost. Mir i sigurnost djelovanja ex cathedra ostavljaju mu dosta prostora za književni rad, pa će baš tijekom 50-ih godina lanjskoga vijeka napisati neka od najvećih svojih proznih djela, s naglaskom na pripovijetke okrunjene kozmički neodoljivim tekstom “Ruke” (u knjizi 1953.), koji tekst kod čitatelja izaziva onaj stadij emotivne obamrlosti i intelektualne omamljenosti, do mjere u kojoj taj čitatelj ili čitateljica pravo nisu niti svjesni protječe im pred očima bravurozno elaborirani esej ili virtuozno sastavljeno literarno djelo.
Kada se pojavio 1965. godine, “Kiklop” je izazvao istinsku senzaciju. Uspjeh je bio enorman, i umjetnički i tržišni, pa je izdavač Prosveta već naredne godine odvrtio ter raspačao i drugo izdanje knjige.
A ljeta Gospodnjega 1955. iz Marinkovićeve artizanske retorte u književnom laboratoriju izlazi i drama “Glorija”, koja trenutačno mijenja poimanje domaćega dramskog stvaralaštva toga doba. Pisac se u tom “mirakulu u šest slika” poigrao autoritetom i intaktnošću Crkve na temelju jedne pučke nefikcionalne priče ilitiga facende, nastale u seocetu Rukavac sa svojega rodnog otoka Visa, kad je, pripremajući se za svetkovinu Velike Gospe, mjesni sakristant i remeta nehajno srušio i tako razbio veliki Bogorodičin sadreni kip. Stvarna svećenikova domišljatost, da u nemogućnosti pravovremenog nabavka nove gipsane statue Majke Božje do blagdanske liturgije u župi izloženu Gospu glumi zamaskirana lokalna živa djevojka, rezultirao je fijaskom: jer je u kobnom trenutku, kad se cura sagnula po rubac koji joj je ispao, nehotice zgrabila i dio svoje veste koji je također ne znajući podigla, pa je mnoštvo u crkvi nakon što su podignuli glavu nakon klanjanja pri činu pretvorbe otkrilo prevaru koju su režirali pop i najbliži mu suradnik iz njegove eklezijanske podvorbe.
Ostalo znamo, Marinković je od te stvarne prispodobe iz naroda stvorio čudesno dramsko remekdjelo, dovukavši ga do posve alegorijskih protega i uspostavivši njime divne koordinate i dandanas aktualne socijalne zbilje: os apscisa je utjecaj Crkve na korjenite tendencije u društvu, dok je os ordinata zrcalo cirkusa koje odražava hiperrealističku sliku svega onoga što se odvija oko nas. Kaotičnost katoličanstva eskalirat će pred najezdom raspamećene hipokrizije, a medij cirkusa pokazat će se idealnim utočištem za zbrinjavanje tako nastalog lakrdijaštva i vjerničke groteske.
I evo, “Glorija” je decenij starija od “Kiklopa”, njoj je čak 70. rođendan: nastala je na limesu hrvatske književnosti 20. stoljeća, u godini kad umire Tin Ujević i kad Vesna Parun tiska knjigu epohe – “Crna maslina”.
A “Kiklop” kad se pojavio, spomenutoga 1965. godišta, izazvao je istinsku senzaciju. Objelodanjen je u Beogradu gdje je u časopisu Književnost ravno deset godina ranije bila tiskana i “Glorija”. Uspjeh je bio enorman, i umjetnički i tržišni, pa je izdavač Prosveta već naredne godine odvrtio ter raspačao i drugo izdanje knjige. Tehničku izvedbu knjige obavilo je Štamparsko preduzeće Budućnost iz Novog Sada, s finim omotom Miodraga M. Vujačića.
Bilo je to vrijeme kad su cvali socrealistički romani u još uvijek titrajućem sentimentalnom osjećaju nakon pobjede u NOB-u, u kojem su sudjelovali i brojni književnici. No, bilo je i glasova koji su nastojali slijediti europske literarne tendencije s kojima su bili upoznati, poput Petra Šegedina, koji je na samom ušću rata objavio dva već napisana romana “Djeca Božja” i “Osamljenici”, a domalo potom pridružili su mu se i Mirko Božić s “Kurlanima” (1952.), portretiranjem navada iz Sinjske krajine, te Vladan Desnica s gotovo psihološkim kapolavorom “Proljeća Ivana Galeba” (1957.). Ne zaboravimo da Krleža od 1962. godine u Forumu započinje s parcijalnim objavljivanjem svojeg, pokazat će se, bildungsromana “Zastave”, a tek što je odzvonio Marinkovićev “Kiklop”, Slobodan Novak udara pečat na svjetskost hrvatske proze klasičnim do danas megadjelom – “Mirisi, zlato i tamjan” (1968.).
U takvoj konstelaciji genijalnih djela nastalih gotovo u sinoptičkoj simultanosti zbijenoj na centru stoljeća, Marinkovićevo se čudo od knjige doimlje najrazvedenijim: od sjajnih humornih tirada, preko mokre erotičnosti do sveprisutne persiflaže i ironije kojom vrsni meštar ne pošteđuje nikoga, ni muško ni žensko, a navlastito vojnike i vojsku. Ciklonalni vrtlog ideja i misli, cinični pristup svemu posvećenome, sarkastični blagoslov svakoj profanosti i antropološki paradoks čovjekovog povratka u Zoopolis, u Edenski vrt Adama, Eve i one zmije, čine “Kiklop” poškropljenim svjetovnim Svetim pismom.
Izvor: Portal Novosti
