Prevod: Žurnal
Nigdje se u zakletvi koju polažu članovi Kongresa Sjedinjenih Država ne spominje njihova dužnost prema narodu. U njoj se kaže da će podržavati i braniti Ustav od svih neprijatelja, stranih i domaćih.
Možda, odbrana Ustava, u nekom smislu, znači raditi svoj posao: predstavljati narod koji ih je izabrao. Ali u srijedu, arhitekta genocida nad palestinskim narodom je ušao i izašao iz „kuće naroda“ uz ovacije.
Dobio je više vremena sa američkim zakonodavcima nego što će ijedan Amerikanac dobiti tokom svog života i iskoristio ga je da uvjeri prisutne da je dobar čovjek koji komanduje moralnom vojskom — kuneći da nisu ubili nikoga ko nije zaslužio, pa neka u ovom trenutku padne mrtav.
Postoji hiljadu indikacija da vlada Sjedinjenih Država nema nikakve obaveze prema američkom narodu. Ovo je bio samo jedan trenutak — ali onaj koji nikada neću zaboraviti.
Ti ljudi se ne razlikuju od izraelskih doseljenika koji sjede u ležanjkama, jedu kokice i navijaju kada izraelska vojska baca bombe na stambene komplekse u Gazi.
Otkako su na funkciji, imaju sjedišta u prvom redu za gledanje pokolja, a jedino što rade je da bulje sa strane. S vremena na vrijeme ih ljudi koji ih plaćau da rade svoj posao malo ometaju protestujući, a oni ih otjeraju kao muhe.
Većinsko mišljenje u Sjedinjenim Državama se protivi nastavu podržavanja izraelske genocidne kampanje u Gazi. Svake sedmice se pojavljuju priče koje dodatno potkrepljuju ovo mišljenje.
Prošle sedmice se pojavila priča o Muhamedu Baharu i proširila se širom svijeta. Muhamed je bio mojih godina, 24, i imao je Daunov sindrom.
Izraelska vojska je upala u njegovu kuću i pustila da ga napadne pas koji mu je raskomadao ruku. Odvojili su ga od porodice i ostavili samog u sobi. Naredili su njegovoj porodici da napusti kuću i ostavili Muhameda da umre od krvarenja— sam i uplašen.
Porodica je njegov lešu fazi raspadanja pronašla u sobi u kojoj su ga vojnici ostavili. Na ruci mu je još bio zavoj kojim su pokušali zaustaviti krvarenje. Bio je ostavljen kao da se ništa ne događa.
Izraelska vojska je potvrdila ovu priču nekoliko dana kasnije i Netanjahu je dobio aplauz za svoju hrabrost i liderstvo.
Više ne osjećaju potrebu da lažu svijet o svojim zločinima — kao što je puštanje beba da umru u inkubatorima. To je prije nekoliko mjeseci bio samo lakmus test za ono što će Sjedinjene Države dopustiti.
Naredba za napad psa na čovjeka sa Daunovim sindromom i zatvaranje u sobu da umre bez svojih voljenih nije bila crvena linija — jer je nikada neće biti.
Dobio je ovacije.
Ako bi čovjek poput Benjamina Netanjahua ušao u njihov dom i unakazio tijela njihove djece umjeri da nikada ne mogu zaboraviti kako su poslije toga izgledala— pitam se da li bi i dalje aplaudirali.
Pitam se da li bi krici njihovih članova porodice koji živi gore u šatorima mogli prekinuti razmišljanje tokom aplazu, ili ovacije čovjeku za njegovo savršeno izvršeno kasapljenje hiljada ljudi.
Dio mene i dalje želi da vjeruje da su ti ljudi možda i dalje potpuno dezinformisani — da možda ne znaju za 15.000 ubijene djece.
Možda nisu vidjeli ono što sam ja vidjela — djevojčicu bez lica, dječaka bez glave, dijete bez nogu, majku koja ne želi da opere krv svoje djece sa ruku jer je to sve što joj je ostalo od njih.
Fajnenšel tajms: Ekstremisti predvode Netanjahuov pristup ratu sa Hamasom
Možda to uopšte nisu vidjeli. Dok je za ubicu odjekivao zaglušujući aplauz, napolju su stajale hiljade ljudi koji su pokušavali da milionima ljudi u Palestini poruče da njihova nevolja nije zanemarena. Policija ih je prskala suzavcem, tukla i hapsila – policajci koji su obučavani u Izraelu.
Kada sam vidjela snimak ovacija, nešto je u meni potouna — ovdje sam rođena. Ovdje su rođeni i moji roditelji. Nemam naciju kojoj bih mogla biti vjerna osim nacije koja se trudi da ubije porodice mojih prijatelja.
U Kongresu Sjedinjenih Država postoji krvoločnost — i krvoločnost je izgleda jedino čemu su vjerni. Ako postoje „neprijatelji“ strani i domaći, bojim se da nas smatraju ovim drugima.
Aplaudiram svojim prijateljima na njihovim stend ap nastupima. Aplaudiram ljudima nakon što završe govor na nekom okupljanju. Ponekad aplaudiram kada avion sleti, ako neko drugi započne aplauz. Aplaudirati dželatu djece, majki, očeva i prijatelja — za koliko su prodali svoje duše?
Danaka Katović je nacionalna direktorka CODEPINK-a. Danaka je diplomirala političke nauke na Univerzitetu DePol u novembru 2020. godine.
Piše: Danaka Katović
Izvor: consortiumnews.com
