Piše: Sinan Gudžević
Božo je bio jedinstven namćor, ali i jedinstvena petlja od hrabrosti. Neustrašiv do ludila. Dan nakon što je doživio strašnu povredu potkoljeničnog ligamenta i jako iskrvario, dok je Beograd bio okovan snijegom, zovnuo me je i kazao da svakako idemo na Partizanovu utakmicu.
Hvala Crnogorskom narodnom pozorištu što je upriličilo ovaj skup u sjećanje na Boža Koprivicu. Hvala što je na njega pozvalo i mene. Božo je bio moj prijatelj skoro pedeset godina, pa bih lako mogao kazati da je posve u redu što se sad nalazim ovdje pred vama. Ali među vama vidim neke za koje znam da su ga znali i duže od mene, te imajući dobar razlog da ne kazujem nešto što znate bolje nego ja, dopustite mi da kažem poneku uspomenu koja je samo njegova i moja.
Božo je svuda pisao kako je rođen 20. decembra 1950. godine u Nikšiću. Ovo je tačno samo kad se radi o mjestu, i o datumu, dakle o datumu i mjesecu. A godina nije tačna. On je rođen 20. decembra 1949. u Nikšiću. Kad sam to saznao, pitao sam ga, a što pišeš da si godinu mlađi. Zato što driblam gdje god mogu, rekao mi je. Dopustite mi da kažem i kako sam “pročitao” taj jedan njegov dribling. To se desilo slučajno, to jest sticajem okolnosti. Ovo zahtijeva digresiju, činim da bude što kraća.
U subotu, 23. februara 1985. Božo je, nakon nekoliko faulova koje je pretrpio od jednog druga iz redakcije gdje smo zajedno radili, revoltiran, a da ne bi udario onoga koji ga je nenamjerno, iz neznavanja, udarao više puta, snažno udario koljenom u armirana vrata dvorane za mali fudbal u beogradskom Lazarcu. Staklo je puklo, a armatura je isjekla Božov potkoljenični prednji ligament. Strašan mlaz krvi je šiknuo, jedva sam ga nekako smanjio, pod taksija kojim smo išli bio je natopljen krvlju.
Bolnica je bila Dragiša Mišović, dežurna, dva bolničara su ga odmah ugrabila i uvela u sobu za obradu rane, a on je meni ostavio ličnu kartu da ga prijavim na prijemnici. Kad smo nakon sat i po napuštali bolnicu, trebalo je da pokažem otpusni list na prijemnom šalteru, i gledajući šta na njemu piše, uz nešto kao ruptura ligamenti patellae, vidio sam da na vrhu uz ime pacijenta stoji: 20. 12. 1949. Zatražio sam da to isprave. Muškarac na šalteru je rekao da je to prepisao s lične karte koju sam držao u rukama. Pogledao sam, i vidio da jeste.
Vjerovatno sam jedini koga je Božo zadriblao i na bolničkom šalteru. Ali mu dribling nije prošao, zahvaljujući šalterskom službeniku. Za ovo imam dvije svjedokinje, Božove kćeri Ivanu i Jovanu, koje su danas ovdje s nama. Ivana je tada bila djevojčica od sedam godina, i vidjela je svoga oca kad je s previjenom ranom ušao u kuću, a Jovana je imala tek tri sedmice, ali je svjedočenje čula kad je čula. A povredu je vidio, i pozlilo mu je od mlaza krvi iz Božova koljena, pisac i univerzitetski profesor Mihajlo Pantić koji je toga jutra s nama igrao. On nije onaj koji je Boža udarao.
Ta godina 1985. bila je strašna i sa smrti Partizanova centarfora Dragana Mancea. Mance je poginuo u Zemunu, na autoputu ispod željezničkog nadvožnjaka, bio sam među prvima koji su dotrčali do njegova auta. Stanovao sam tada ondje blizu. To je bilo 3. septembra, malo prije 10 sati prije podne. Na svojoj knjizi “San ulice” Božo mi je, na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju, napisao posvetu od 3. septembra 2018: Sinanu srce u srce. Samo nas dvojica smo u kući Rista Ratkovića znali da je toga dana 33. godišnjica Manceove smrti.
Božo mi je, ne jednom, rekao da nije htio da se zna da je ikako bio rođen, a kamoli da je već uvelike puzao kad je Urugvaj postao svjetski prvak pobijedivši Brazil na tek napravljenom stadionu Maracanã. Želio je, kad je već sofoklovski moralo biti da će biti rođen, da se rodi poslije toga poraza koji je za Brazil i dan-danas bolan.
Tako je Božo, gramatičari bi možda rekli, hipotetički irealno driblao, i kad se nije znalo da je rođen. Gimnaziju je završio u Nikšiću, a Filološki fakultet u Beogradu. Svoju diplomsku grupu je zvao svjetska književnost, tako je zovu svi koji su je pohađali, završili ili ne završili, iako se ta filološka grupa zvala opšta književnost sa teorijom književnosti. Dobro, nije baš dribling, ali jeste finta.
Prvi student koji je diplomirao na svjetskoj književnosti bio je Danilo Kiš. Kiš je bio velika Božova radost i ljubav. Niko Kišove knjige nije više čitao ni bolje poznavao od Boža. Kiš je za Boža stajao uz Borhesa i Šekspira, uz Pelea, Garinču, Streljcova, uz Galića, Bobeka i Maradonu. Svaka Božova knjiga ispunjena je dubokom odanošću Kišu i neprekidnom spremnošću da ga i tri i po decenije nakon smrti brani od svakovrsnih književnih smradova koji su trajno kidisali na njega.
Božo je bio jedinstven namćor, ali i jedinstvena petlja od hrabrosti. Neustrašiv do ludila. Dan nakon što je doživio spomenutu strašnu povredu potkoljeničnog ligamenta i jako iskrvario, dok je Beograd bio okovan snijegom, zovnuo me je rano prije podne i kazao da popodne svakako idemo na Partizanovu utakmicu. Znao sam da koljeno ne može savijati, imao je veliki šav i bandažiranu femoralnu kost, pa sam pozvao jednog zemljaka iz podgolijskog sela, koji je u Beogradu radio kao viši inspektor za kriminal. Njegovo prezime neću kazati, da mu ne naudim.
Taj moj zemljak, imenom Husein, veliki partizanovac, kad sam ga zovnuo, rekao je da će rado doći po Boža. Vidjeli smo se ispred Božove zgrade na Lionu, smjestili Boža na zadnje sjedalo Huseinova fiće, viši inspektori su u socijalizmu vozili fiće. Božo je svoju ukrućenu desnu driblersku nogu držao na mom ramenu do stadiona.
Danas se taj kijamet od utakmice može vidjeti na internetu, utakmica po golemom snijegu koji pada neprekidno, Partizan – Hajduk 4:1. Božo je bio presretan kad sam mu na kraju utakmice rekao: sretne ti rane, Bota! Uzvratio je da mora češće ići na šivenje, i da prolivanje krvi pristaje uz njegovu porodicu. Sutradan smo Huseina prozvali kralj Husein.
Taj isti kralj Husein me je desetak godina kasnije, jedne nedjelje, pozvao telefonom i usplahireno kazao kako je toga dana bio na utakmici Partizana i Zvezde i kako se Božo iz posljednjeg reda na zapadnoj tribini zakačio sa Arkanom koji je bio u loži, iznad njega, te kako mu je Božo odozdo, lice u lice, svašta izgovorio: da je kukavica, da su njegovi zločinci i on sam ubijali sirotinju po Bosni, da je izdao svoju partizansku porodicu, i da ga, ako ima petlje, sačeka nakon utakmice ispred ulaza na tribinu.
Husein je ispričao u dahu, kako je Arkan Boža samo gledao s prezirom i kako nije progovorio ništa. Pa me je zamolio da odmah telefoniram Božu i kažem mu da nipošto ne spava kod kuće te noći, a da se sutra javi njemu, Huseinu, koji će ga negdje skloniti.
Tada sam bio u Berlinu, djeca tri i po godine. Odmah sam zovnuo Boža i prenio mu sve ovo. Rekao mi je potpuno miran: “Ne pada mi na pamet da se toj splačini sklanjam s puta! Zna đe sam, a ako ne zna, može lako saznati, pa neka dođe po mene! A Huseinu ću se rado javiti, onako.” I nije se Bota sklonio s puta onome što je ubijao nedužne u Bosni.
Još ću reći i ovo. Juče popodne, po dolasku u Podgoricu, na gradsko groblje Čepurci odveo me je Slavko Raičević, brat pjesnika i pripovjedača Miodraga Mija Raičevića, koji od 31. decembra počiva na parceli broj 11, a preminuo je tri dana prije nove godine. Mijo je sa Božom, prije četiri godine, u četiri ruke, načinio knjigu “Bluz dva prijatelja” za koju nije dovoljno reći da je čudesna. Pjesme u knjizi su Mijove, a prozni dijelovi Božovi. Božo je preminuo na prvi dan ovoga proljeća, te onima koji knjigu još nemaju, evo prve pjesme iz nje, naslovljene “Bila si prva u prolećnom prvenstvu”:
Bila si prva u prolećnom prvenstvu
bila si prva u prolećnom prvenstvu draga
i gol razlika je bila na tvojoj strani
svaki napad protivničkih igrača završavao
se pred malim šesnaestercem ali danas
lopta nije okrugla kao nekad zvižde ti
čak i oni koji ne bi umeli da izvedu ni
početni udarac. Vidim te: sediš na verandi
nogu umotanih u ćebe.
Vetar njiše kopačke
obešene o klin. Korner zastavica je puna
suza.
Izvor: Portal Novosti
