Piše: Sinan Gudžević
Nema broja piscima i pjesnicima koji su Pandorinu kutiju stavili u naslove svojih pripovjedaka, romana, pjesama. Malo je kome od njih važno što je “kutiju” načinio prevodilački previd. Ne možemo ga sa sigurnošću zvati “greška”, iako su previd i greška daljnji rođaci. Možda je Erazmo pomiješao povijest o dvjema mitskim ženama, o Pandori sa onom o Psihe.
Pitala me je Cvijeta (podaci poznati redakciji) da načinim neko objašnjenje o statusu nemilosno omražene pra-žene Pandore. Kako je došlo do toga da je Pandora tako ocrnjena i okrivljena, te joj sude mnoge generacije, a nije jasno zašto ni kako.
Sa Cvijetom sam se vidio nedavno u gradu D, progovorili smo koju o Pandori, ali vremena za razgovor nismo imali, jer je društvo bilo veliko i svi u njemu su bili zabavljeni svojim stvarima. Zato me evo napismeno. Oni koji znaju, neka preskoče, oni koji ne znaju, neka čine šta im se čini.
Pandora je odavno metafora za zlo, za nesreću, za pošasti i nevolje. Pandorino ime je prvi spomenuo pjesnik Hesiod, koji je stotinjak godina mlađi od Homera, a skoro trista godina stariji od Sofokla. Homer Pandoru ne spominje, a Sofokle za nju zna. U dvjema pjesmama spominje Hesiod Pandoru: u “Poslovima i danima” koji se grčki zovu Erga kai hemerai (Ἔργα καὶ Ἡμέραι), te u “Rađanju bogova”, grčki Theogonia (Θεογονία). U prvoj pjesmi, od stiha 79. do 82. (da navedemo i grčke stihove, neka oproste oni koji se na njih namršte što ih vide u ovakvim novinama). Dakle, Hesiod kaže ovako:
ἐν δ᾽ ἄρα φωνὴν
θῆκε θεῶν κῆρυξ, ὀνόμηνε δὲ τήνδε γυναῖκα
Πανδώρην, ὅτι πάντες Ὀλύμπια δώματ᾽ ἔχοντες
δῶρον ἐδώρησαν, πῆμ᾽ ἀνδράσιν ἀλφηστῇσιν.
I govor joj dade
Bogova glasnik i nazva po imenu ženu Pandora,
Kakva i bijaše ona, jer olimpski njoj su stanari
Dare podarili mnoge, za patnju muškarcima revnim.
Nastanku toga stvorenja, kome je glasnik bogova Hermo podario glas i moć govora te mu nadjenuo ime, prethodio je rad više bogova. Novo stvorenje je bila žena, i dobila je od bogova sve i svake darove, te joj je i ime bilo prikladno, Pan-dora, ‘svedarka’. Ti darovi su bili u jednoj posudi koju Hesiod naziva pithos (πίθος). Zbog te posude ljudski naraštaji već stoljećima kinje, opanjkavaju i, pravo rečeno, zlostavljaju pra-ženu Pandoru. Grčka riječ pithos označava posudu od keramike visoku najčešće ljudima do pojasa, a nekad i više.
Prema opisima antičkih pisaca, posuda pithos je bila obla i ovalna sa relativno uskim dnom, a sa prilično širokim trbuhom. Na vrhu je, kao svaki takav sud, imala otvor, a na otvoru poklopac. Posuda je služila za vino ili ulje, i naša riječ bi za nju mogla glasiti vrč, burilo i krčag. U takvu nekakvu posudu su bogovi s Olimpa ostavili spomenute darove i dali posudu Pandori. Hesiod sad opisuje šta Pandora čini sa posudom. Dva stiha ćemo navesti na grčkom, a onda ćemo ih prevesti podrobnije, prozom, da prenesemo bolje ono što se kaže:
ἀλλὰ γυνὴ χείρεσσι πίθου μέγα πῶμ᾽ ἀφελοῦσα
ἐσκέδασ· ἀνθρώποισι δ᾽ ἐμήσατο κήδεα λυγρά.
Ali je žena objema rukama podigla veliki poklopac vrča,
Pustila sve iz njega i načinila ljudima velike bolove.
Poklopac na vrču je tako velik da ga Pandora može podići samo objema rukama (χείρεσσι). Veliki poklopac na velikom vrču zahtijeva veću snagu da se podigne. Ono što je bilo u vrču moglo je, dakle, biti pušteno. To što je pušteno nije pušteno iz vrča zato što se vrč prevrnuo ili razbio, što je bila opasnost kod visokih keramičkih posuda sa prilično uskim dnom, ne, nego je ono što je iz vrča izišlo, izišlo zato što je na vrču bio podignut poklopac. Ali šta se u vrču pod poklopcem nalazilo, pjesnik ne kazuje i time iznevjerava očekivanje.
To je dalo mjesta raznim pretpostavkama, a pretpostavke su dale tumačenja. Hesiod upotrebljava vrč i metonimijski. Na primjer, u “Poslovima i danima”, kad govori o domaćinstvu, kaže: Dobro potegni iz vrča, na početku i pri kraju; prištedi pri sredini, a bijedno je da štediš na onome što pokriva dno.
Vrč, Hesiodov pithos, bio je vrč sve do 16. stoljeća. Tada je vrč postao kutija. Vrč je u kutiju pretvorio Erazmo iz Roterdama. Erazmo je bio veliki znalac i grčkog i latinskog jezika, pa je na latinski prevodio i Hesioda. Erazmo je bio jedan od onih renesansnih ljudi koji su pisali i govorili latinski (ostalo je svjedočenje da se, kad je umirao, molio na holandskom!) te je njegov latinski prevod Hesiodova djela pod naslovom Opera et dies imao status teksta u koji nema sumnje. Ali je Erazmo prevodilac načinio grešku koja je odredila današnje gledanje na Pandoru. On je Hesiodovo grčko pithos preveo u latinsko pyxis, a to je kutija!
Stvar se proširila i na druge jezike, pa je u njemačkom Die Büchse der Pandora, u engleskom Pandora’s Box, u ruskom ящik Pandorы, i tako dalje. Samo je u Italiji ostalo il vaso di Pandora. Nema broja piscima i pjesnicima koji su Pandorinu kutiju stavili u naslove svojih pripovjedaka, romana, pjesama. Malo je kome od njih važno što je “kutiju” načinio prevodilački previd. Ne možemo ga sa sigurnošću zvati “greška”, iako su previd i greška daljnji rođaci.
Možda je Erazmo pomiješao povijest o dvjema mitskim ženama, o Pandori sa onom o Psihe. Ovo je pretpostavka Martina Litchfielda Westa, oksfordskog heleniste i prevodioca. Vest misli da je Erazmo zamijenio pithos Pandorin sa pixos koji sa sobom nosi Psihe na putu za Had, kutiju od šimširova drveta. Ako nije pobrkao dvije žene, možda je Erazmo pobrkao dvije riječi koje slično zvuče: pithos i pixos. Kako bilo da bilo, muka je na Pandoru. I po Pandori.
Do Pandore, žene grčkoga mita su bile boginje i nimfe, zanosne ljepotice, lovice, ratnice, trkačice. No Hesiod, miljenik muza, a mrzilac žena (vidjeti njegov “Katalog žena”) uvodi u mit pra-ženu, zanosnu ljepoticu, no sijačicu svih zala i nesreća. U “Nastanku bogova” kazuje o takvoj ženi, ali joj ne spominje imena. Tek u “Poslovima i danima” saznajemo kakvo joj je ime. Nju je, po naredbi Zevsa, od blata načinio olimpijski kovač Hefajst, a na liku i djelu su poradili i drugi bogovi.
Vrhovni bog ju je dao stvoriti e da ljude kazni zato što su ukrali vatru. No svaki od bogova zaposlenih na stvaranju novoga ženskog stvorenja unekoliko odstupa od onoga kako je vrhovni bog zapovijedio. To se može zaključiti iz onoga što stoji u Teogoniji i onoga u Poslovima i danima. Podrobnosti u razlikama ili nedostacima opisa u dvama djelima nisu za ovu priliku.
Tako, Hefajst, koji je dobio zapovijed da pomiješa zemlju sa vodom i od toga načini obličje djevice božanske ljepote i podari joj ljudsku snagu i glas, postupi drukčije: on zamijesi obličje djevice, ali joj podari samo smjernost, a ne i božansku ljepotu, kao ni ljudsku snagu i glas. Atina će dobiti naredbu da novostvorenu ženu “nauči poslu”, što je u ona vremena značilo prije svega tkanju. Ali, umjesto da izvrši kako joj je naređeno, Atina Pandori opasuje srebrni pojas, kiti je nakitom i stavlja joj vijenac od cvijeća na glavu.
Onda dolazi na red Afrodita, spomenuta samo u Poslovima i danima: Ona dobiva zadatak da stvorenoj djevojci lice oblije ljupkošću i ljepotom takvom da njome u muškarcu probudi “osjećajnu čežnju” i “bolne muke”. O izvršenju ovog zadatka nema govora. Umjesto boginje ljubavi, tu se više spominju Harite, Hore i Peito koje djevojku kite zlatnim lancima i ukrašavaju proljetnim cvijećem. O njima nema traga u Zevsovom naređenju, niti je njihova djelatnost na bilo koji način povezana sa zadatkom koji je dobila Afrodita.
Na kraju, i to spomenut samo u Poslovima i danima, dolazi Hermo. On dobiva nalog da djevojci podari “pseći um” i “lopovsko srce”, i učinivši tako pokazuje se kao jedini koji je u potpunosti izvršio Divovu, tj. Zevsovu zapovijed. Preko toga, Hermo djevojci podaruje glas (koji je trebalo da dade Hefajst) i nadjeva joj ime.
Pandora će se udati za Epimeteja, brata Prometejeva. Prometej će svoju snahu upozoriti da ne otvara vrč sa darovima vrhovnog boga, jer zna da to neće na dobro izići. Ali Pandora podiže onaj poklopac i ono što je unutra odlazi iz posude u široki svijet. Očito su darovi iz vrča bili takvi da su mogli ispariti.
Na dnu vrča ostaje samo duh Nade, grčke Elpis (Ἐλπίς). Ono što ostane na dnu treba ispiti na iskap, bijedno je da se štedi ono što je ostalo na dnu.
Po otvaranju vrča, zlo je zavladalo svijetom. Prije toga, čovječanstvo nije poznavalo nevolje, teškoće, bolesti ni smrt. Prije nego što je i nada mogla pobjeći, kutija je ponovo zatvorena. Tako je svijet postao beznadežno mjesto. Ponegdje se u literaturi može naći tvrdnja da je kutija ponovo bila otvorena, tako da je i Nada mogla pobjeći.
U Hesiodovom tekstu nema nikakvih naznaka o takvom drugom otvaranju. Stoga nije poznato koje je zlo posljednje pobjeglo. Nasuprot tome, postoji Ničeovo shvatanje prema kojem je nada uistinu najveće zlo svih prokletstava u kutiji: Zevs je naime htio da čovjek, ma koliko bio mučen drugim zlom, ne odbaci život, nego da nastavi da se stalno muči. Zato je ljudima dao nadu: ona je uistinu najveće od svih zala, jer produžuje muke ljudi.
Da se vratimo Erazmu. Prije njegova prevoda, dakle, prije 16. stoljeća (Erazmo je umro 1536.) slikari i kipari su u pravilu prikazivali Pandoru sa vrčem ili krčagom, koji je uvijek posuda od keramike. Pandora je i tada zla žena, zla ljepotica, lijepo zlo, Kalos Kakon, ali joj treba snaga da bi podigla poklopac sa svoga burila.
Poslije smrti Erazmove, ona je ljepotica sa kutijom, većom ili manjom, ali četvrtastom: nekad je to sandučić, nekad veća, nekad manja kutija. Između te dvije Pandore ima i jedna “prelazna”, u kojoj su “stopljene” Eva i Pandora. Naslikao ju je Žon Kuzin Stariji i naslovio “Eva prima Pandora”. Tu ona leži naga samo sa pokrovcem među nogama. Uza se ima vrč, a kraj sebe ima ljudsku mrtvačku lobanju.
Kasnije slikarske i kiparske Pandore imaju kutije i kutijice. Godine 1871. Dante Gabriel Rozeti načinio je portret Pandore gdje ona drži u rukama malu kutiju od zlata. Ne znamo šta se u kutijici skriva, ali znamo da to ne sluti na dobro.
Ima i suprotnih tvrdnji, kao ono koje je u svom eseju “Pandora i bačva”, dao Hajns Nicel (1976). Umjesto zala, Nicel u bačvu stavlja dobra, i objašnjava to između ostalog time da presudni glagol σκεδαννύναι / skedannynai u ranoj grčkoj poeziji sve do helenizma znači raspršiti u smislu rastvaranja, činjenja nedjelotvornim.
Taj tranzitivni glagol stoji bez objekta (vidi gore: ἐσκέδασ• ἀνθρώποισι δ᾽ ἐμήσατο κήδεα λυγρά), pa Nicel zaključuje kako bi rasipanje dobara koja su ostavljena u bačvu na čuvanje predstavljalo, za razliku od uobičajenog tumačenja, činjenje pravog zlog djela iz Pandorine bačve.
I tako dalje. Ispada, draga Cvijeto, da se, sve u svemu, i Desiderius Erasmus Roterodamus ponio prema Pandori kod Hesioda kao olimpski bogovi prema naredbi vrhovnog boga: radio je malo po svome. Eto, Cvijeto, a ostatak ćemo usmeno. Da si zdravo!
Izvor: Portal Novosti
