Piše: Miodrag Lekić
Papa Franjo je umro u godini Jubileja, drugog dana Uskrsa (Giorno di Pasquetta) ostavljajući svoje nasljeđe koje se već ovih dana naveliko odmotava i sumira, ne bez polemičkih pristupa i različitih ocjena.
U jednom su svi saglasni, da je u pitanju originalna ličnost jake individualnosti, ponekad radikalne retorike posebno u pitanjima geopolitičkih kriza i ratova, konačno osoba svog viđenja uloge crkve u društvu. Pogledi koji su se često razlikovali od stavova političkog, pa i crkvenog mejnstrima.
Smatra se i reformatorom katoličke crkve jer je u dosta teškom momentu počeo reforme unutrašnjeg ustrojstva, ali i one doktrinarnog karaktera. Kako je započeo mnoge reforme, ne i dovršio, ostaje neizvjesno da li će one imati svoj nastavak i konačan rezultat ili će biti na neki načina zaustavljene. Nije tajna da je papa Franjo tokom svog pontifikata imao dosta protivnika u samoj crkvi i da su neki kardinali javno saopštavali distance iznoseći i kritičke ocjene na neka njegova javna djelovanja i izjave. U svakom slučaju od samog izbora 2013. god. za poglavara Katoličke crkve, ujedno i rimskog biskupa u tradiciji Svetog Petra, pojava Horhe Marija Bergolja, kardinala iz Buenos Airesa, je neobična po mnogo čemu.
Prvi je papa u istoriji koji je imao suživot sa drugim papom (Racingerom). Prvi je papa koji dolazi iz Latinske Amerike. Prvi papa koji se sastao sa vodećim ruskim duhovnikom (patrijarhom Kirilom). Bio je i prvi papa sa imenom Franjo (Francisko) s direktnim aluzijama na Franja Asiškog iz 13. vijeka, osnivača franjevačkog reda, smatranog zaštitnikom skromnih i siromašnih.
Papa Franjo nije bio ekstremno rafinirani i doktrinarni duhovnik kao što je to bio papa Racinger, niti primarno “geopolitički papa” kako se to, ne bez razloga, pripisivalo papi Vojtili. Dakle, veoma različit od dvojice svojih prethodnika, Bergoljo je uspio nešto drugo i važno. Da dobije epitet narodnog pape. Papa periferija. Papa zaštitnik izbjeglica i nesrećnika u zemljama i regijama koje su zahvaćene ratnim požarima i drugim nesrećama.
Prva papina javna misija 2013. bila je posjeta ostrvu Lampeduza, najužnijoj tački Italije gdje su se u dramatičnim uslovima iskrcavale izbjeglice sa Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Papa je te izbjeglice i njihovu sudbinu opisao kao “nevidljiva lica Hrista odbijanih od bijelih rukavica”.
Davor Džalto: Franjo, episkop rimski koji ”ništa nije uradio”
Posljednja papina posjete prije nedelju dana, uprkos zdravstvenom stanju, bila je zatvorenicima u rimskom zatvoru “Regina Coeli”. Uskršnja poruka zatvorenicima je glasila: “Htio sam da budem blizu vas. Molim se za vas i vaše porodice”.
Po izlasku iz zatvora papa je rekao novinarima: “Ne znam zašto su oni tamo, a ne ja.”
Bergoljo je nazvan “papa periferija” iz nekoliko razloga, pa i doktrinarnih. Tražio je svojevrstan obrt – da se periferija, u najkompleksnijem smislu tog pojma, ne gleda iz centra, da zapravo iz života periferije treba gledati i suditi o centru. Orbi je primarniji od Urbi i to je poruka papinog blagoslova, potvrđen njegovim životnim misijama. Zato ga neki smatraju papom “Globalnog juga”.
Posebno se zalagao za ljudska prava, pa i u onim za crkvu osjetljivim pitanjima. Tako je na pitanje o homoseksualcima odgovorio: “Ko sam ja da sudim o intimi individue”.
I pored određenih kontroverzi koja su izražavale i njegovu vjernost crkvenim postulatima i dogmama, recimo oko prava na abortus, papa se u drugim segmentom borio za veća prava žena. Posebno za veće uključivanje žena u crkvene poslove. Podsjećao je da “riječ crkva nije samo ženskog roda, već je crkva zapravo žena”.
Etiketu da je protivnik rimocentričnosti, još više evrocentričnosti, papa je dobio i zbog imenovanja novih kardinala što je sve nazvano i “azijacijom” vrha katoličke crkve. Prema stavu pape koncentracija katoličkog stanovništva u nekoj sredini nije presudno važan kriterijum za izbor kardinala.
Tako danas, recimo, države katoličkog stanovništva i tradicije kao Austrija i Irska nemaju kardinale, dok oni postoje u zemljama male katoličke populacije kao Mongolija, Vijetnam, Tajland. Zato je veoma specifična i nova, današnja struktura konklave, tog koledža duhovnika, vijeća kardinala, tog mikro svijeta koji će, u isti mah po pravilima i tajanstveno, zaključani u Sikstinskoj kapeli, birati novog papu.
Vjerovatno u pokušaju opisa misije pape Franja treba uvesti i činjenicu da se radi o Argentincu sa osobinama svog nacionalnog temperamenta.
Papa ljevičar, po nekima i borhesovac, je tokom posjeta katoličkoj Argentini redovno autobusom obilazio najsiromašnije zone, posebno periferiju Buenos Airesa. Pokušao je između ostalog i da pokaže da je ostao ono što je bio, “sveštenik iz kvarta” blizak običnom čovjeku i njegovim problemima.
Zabilježen je i susret 1965. tada mladog jezuite Bergolja i pisca Borhesa kada su u zajedno održali predavanje radoznalim studentima.
Posebno poglavlje papine aktivnosti se odnosi na temu ekumenizma. On je nastavljač one poznate težnje pape Vojtile saopštene rečenicom “da hrišćanska Evropa treba da diše punim plućima, sa oba plućna krila, zapadnim i istočnim, katoličanstvom i pravoslavljem”. U tom pravcu ostaje kao istorijski događaj susret pape Franja i patrijarha moskovskog Kirila 2016. u Havani. Bio je to figurativno susret Prvog i Trećeg Rima, oba duge i velike istorije. Istina Treći Rim, dakle Moskva je imala jednu na baš kratku istorijsku pauzu postavši sjedište Treće internacionale sa sasvim novim, nimalo duhovnim, već vrlo materijalističkim idejama. Ali to je jedna druga priča.
Papa Franjo je napravio sa mnogo izjava, gestova, konačno i susreta sa muslimanskim prvacima značajno otvaranje prema islamu.
Ostalo je u pamćenju i hronikama posjeta pape Franja devastiranom Iraku 2021. god. I dok su drugi dolazili u Irak da posjete vojne trupe, papa Bergoljo je posjećivao razorenu zemlju, između ostalog i krajeve izbjeglih hrišćana koji su bježali u susjednu Siriju. U sljedećem krugu ratnih avantura i ludila oni su bježali iz Sirije, opet kao izbjeglice, najčešće prema evropskom tlu.
Vjerovatno najoštrije riječi papa Franjo je uputio zbog rata na Bliskom istoku, posebno zbog stradanja palestinskih civila u Gazi. Otvorio se oštar duel sa izraelskom vladom koja sa svoje strane nije štedjela papu i njegovu misiju u svijetu smatrajući je licemjernom.
Kao neposredan svjedok mnogih ratnih apsurda papa je saopštio rečenicu koja je zatim često citirana: “U toku je Treći svjetski rat u komadima (a pezzi)”.
Rat u Ukrajini, mirovno angažovanje pape Franja i njegovi javni istupi su posebno poglavlje, ne i bez kontroverzi i žestokih polemika, pa i sa ukrajinskim zvaničnicima.
Ne male reakcije su izazvale dvije papine izjave, nešto kasnije ublažavane. Prva, maja 2022. g. vrlo kritička prema NATO širenju ka ruskim granicama, ovim riječima: “Kada vam psi dođu i laju ispod prozora morate nekako reagovati”.
Druga u martu 2024. “da je čin hrabrosti istaći bijelu zastavu kada se gubi i da je bolje pregovarati nego nastavljati izgubljeni rat”. Obje izjave su dočekane kritički, posebno u Kijevu.
Treba reći da ovakve izjave koje su neki tumačili čak kao papino razumijevanje ruskih razloga za rat u Ukrajini ubrzo su zaustavljene dobijajući sasvim suprotan pravac, nakon što se dogodio Great Rapprochement između Amerike i Rusije, preciznije Putina i Trampa.
S druge strane angažovanje pape Franje se nije završavalo javnim apelima. Naime, papin bliski saradnik kardinal Mateo Zupi, sada jedan od često pominjanih kandidata za novog papu, je u dužem vremenskom periodu u samoj Ukrajini uporno pokušavao pokretanje mirovnih inicijativa.
U svakom slučaju Tramp i Zelenski će zajedno sa nekih 160 šefova država biti danas u Rimu na sahrani pape Franja.
Da li je to šansa i za tzv. pogrebnu diplomatiju, dakle prilika za susrete, pa i za pregovore o mirovnom rješenju u Ukrajini? Možda u spiritualnom ambijentu sahrane pape prisutni bogovi rata dožive naglu metamorfozu otkrivajući tajnu čuda mira.
Pacifistički duh pape Franja im samo može pomoći u tome.
Odlazi još jedan misionar sa svojim duhovnim i zemaljskim prtljagom u vrijeme koje će objektivno valorizovati njegove učinke.
I sve kontroverze koje su ga pratila. Jednu posebno.
Kako je jedan jezuita s imenom sveca iz Asizija postao visoko cijenjen u laičkim krugovima i mnogo manje u crkvenim ambijentima.
Još jedno čudo – da li kao proviđenje, koje treba objašnjavati.
Izvor: Vijesti
