Piše: Sinan Gudžević
U nedjelju 28. decembra 2025. u podne otišao je sa ovoga svijeta Miodrag Raičević, pjesnik, koji je bio više pjesnika i pripovjedač koji je bio više pripovjedača. Bio je i pjesnikinja i pripovjedačica, bio i svoj vlastiti prevodilac. Otišao je poživjevši sedamdeset godina i još pola sedamdeset i prve. Otišao je iz bolnice na beogradskoj Zvezdari. Sahranjen je 31. decembra u Podgorici na groblju Čepurci, gdje je na isti datum prije 27 godina sahranjena i njegova majka Stanka, rođenjem Podgoričanka rođena Bracanović. U martu iste godine na istom je groblju sahranjen i njegov otac Veliša, rodom iz Bukovika kod Virpazara.
Na groblju Čepurci sahranjen je decembra 2017. i Dragutin Vukotić, urolog i hirurg, čija se uloga u životu Mija Raičevića može zvati presudnom. Doktor Vukotić je, kad je Mijo bio još dječak brinuo o njegovu oporavku nakon trostruke operacije na bubrežnim kanalima. Dječak je, to stoji u sačuvanim prijemnim i otpusnim listama bio težak bolesnik, sa urođenom stenozom. Operaciju su pretrpjela i oba bubrega. Operacije u Beogradu i u Titogradu.
Ozdravljenje je trajalo skoro deset godina. U bolnici na Zvezdari, kasnije je liječeno njegovo srce. Slika sunca nad Zvezdarom iz njegovih stihova uspomena je na te dane. Bozi ili demoni koji svojim šakama podešavaju događaje, podesili su da Mijo Raičević u četrdeset i šestoj godini života dobije nagradu za književni rad iz fonda crnogorskog dobrotvora Petra Vukčevića.
Tu mu je nagradu u Titogradu uručio tadašnji predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti Dragutin Vukotić, onaj isti koji je četvrt stoljeća ranije dovodio u red bubrežne kanale budućega pjesnika Raičevića. Kad mi je pričao tu priču, Mijo ju je završio ovako: “On meni daje nagradu za čojstvo i junaštvo, a trebalo bi da je ja dadnem njemu!” I taj doktor, preko decenije predsjednik CANU, sad počiva nedaleko od Mijova počivališta.
Dva su pjesnička i pripovjedačka heteronima Miodraga Raičevića: T. H. Raič i Ravijojlo Klikovac. Ovaj prvi je sad muškarac, sad žena, drugi je muškarac. Tako, u knjizi “Čovek bez kostiju” T. H. Raič je na fotografiji stariji muškarac, a u biografskoj bilješci stoji da je žena. T. H. Raič zna da je književnost igra tuđim dušama. Ali i on i ona u tu igru uključuje i vlastitu dušu. Nema igre ako nisi igrač. I ako nisi barem sedam godina bio mitsko žensko, ne možeš zaslužiti da te vrhovni bog oslijepi, a da ti onda njegova žena kaznu nadoknadi tako što te vrgne u proroka.
U te igre je najstariji heteronim Miodrag Raičević načinio knjigu “Trice i ku’čine” sastavljenu od 47 pjesama koje bi konformisti zvali smjelima, a čistunci lascivnima, a njih bi u 15. stoljeću hvalio Guarino Veronese, a možda ne bi Pođo Braćolini, ali one su naše feste erotiche, a Raičević je naš prijapej Panormita i razvratnik Bafo, čije pjesme mnogi prepisuju, a mnogi ih znaju napamet. On je naša potvrda za načelo koje je u falečkom jedanaestercu postavio još Katul, prema kojem je čestit pjesnik dužan da bude čedan, ali to ne važi i za njegove stihove.
U veseloj paraknjizi “Muzini vetrovi” Raičevićevi heteronimi su pjesnici koje poznaje, s kojima popije i koje pivo pivopija Mijo. Rijetki su oni koje nije upoznao. Jedan od njih je i Branko Miljković, s kojim će ga povezati sudbonosna februarska noć. Parodirajući Miljkovićevu pjesmu “Balada”, Raičević joj ostavlja isti naslov, ali joj dodaje moto i pripisuje ga Lepoj Breni: Hoće li publika umeti da zeva/ Kao što sam ja zevala njoj.
Stotinu i trideset tih parapjesama takvo je štivo bi neki odgovoran pulmolog ispred njih postavio upozorenje: Neka ne čitaju astmatičari – opasnost od gušenja smijehom. U heteronimiju neka ne idu Raičevićeva ijekavica i ekavica, to jest dekavica i đekavica. I kulinarske knjige Mijove idu u njegova proširenja svijeta, i leksikografski raspašoj dukljanski ide.
Mijo Raičević je u noći sa 13. na 14. februar 2021. pao u svom stanu na Karaburmi, i više nije stao na svoje noge. Operacije, rehabilitacije, sve je bilo uzaman. Dva njegova pršljena su bila potpuno zdrobljena, hirurzi nisu mogli vjerovati ni snimcima ni svojim očima. Pršljenovi nekih mumija posije tri hiljade godina bili su očuvaniji nego Mijovi u 66. godini života.
Oni koji paze na datume i ponavljanja reći će da se udes pjesnika Mija Raičevića desio o 60. godišnjici smrti Branka Miljkovića. Bolovi i neznana i nenavadna strujanja u nogama koji traju mjesecima nisu Raičevića odvela u potonulost. Nikakve oblike nove socijalnosti nije prihvatao, ostao je što je bio, sam, izdvojen u svom svijetu i odan svome uskom društvu. Htio je da ode ponekad u kafanu. I išao je. Milivoje Pajović mu je bio vazda pri ruci. I Danilo Jokanović. Neka ne ostane nespomenuta pomoć i pažnja koju su mu ukazivali Pazarci Rasim Ljajić i Kasim Zoranić.
Prije godinu i po dana, ova dvojica su omogućila da Mijo ispuni davnu želju, da ode u Novi Pazar i ondje upozna Rečka Međedovića, jedinstvenog pjevača i svirača na čerkeskoj verziji bendža. U Kulturnom centru u Pazaru bio je, uz Rečkovo sviranje i pjevanje, upriličen i razgovor o mojoj knjizi “Bendžo u Grabu”. Bendžo u naslovu je onaj koji je svirao Rečko Međedović.
Sinan Gudžević: Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga
O knjizi su govorili Mijo i Mišo. Mijova je velika želja bila da knjigu, za čije je izdavanje i uređivanje on najzaslužniji, predstavimo u Pazaru. Na putu ga je, u sanitetskom vozilu pratio Mišo Pajović. To putovanje je jedan od podviga i Mišovih i Mijovih, podrobnosti nisu za ovu priliku. Mijova i moja želja da odemo u Grab morala je ostati neispunjena, zbog upozorenja ljekara o opasnostima kojima bi Mijo bio izložen pri vožnji makadamskim putem uzbrdo. Barem su se Raičević i Međedović sreli. Međedović je na susret došao iz bolnice. Bilo je to njegovo posljednje sviranje i pjevanje.
Mijo Raičević je pjesnik koji je Rečka Međedovića upoznao lično ravno osam mjeseci prije nego što je Rečko ostavio ovaj svijet. Mijo je za Rečka znao i slušao je Rečkovu svirku na bendžu i pjevanje uz bendžo. I jako je volio Rečkovu svirku i pjesmu. Jednoga ljetnog popodneva Rečko je odsvirao i otpjevao za Mija pjesmu preko telefona iz Pazara u Beograd. Sinoć mi je ruža procvala/ Samo jedna taze ostala.
A Mijo je čovjek u čiji muzički ukus nema sumnje, gradio ga je od djetinjstva u titogradskoj Staroj varoši do provođenja dana i noći uz gramofon, uz stotine ploča i hiljade kompaktnih diskova. Uz džez i bluz, obdaren muzikalnošću kakva se nalazi samo u višim sferama. Te muzikalnosti pune su njegove pjesme, i svaka otkačenost u njima, kao ona bijela gitara Stratokaster Džimija Hendriksa, kao ono Excuse me while I kiss the sky i ona ponuđena kao podzemna voda u Raičevića dvoru: Dok je lupalo za nju, srce moje i vredelo je nečemu,/ Otkako postade samo moje, opet krenu sve po starom.
Mijo Raičević je bivajući mnogo ljudi u svom dovođenju svijeta do izraza, autorski slijedio heteronimiju Fernanda Pesoe, a nastojao da pjeva kao Kavafis, kao Ritsos i Elitis, i da mu pjevanje bude i bluz i rok i bit i pop, i da se odozgora čuje Hendriks, koji je izišao iz aviona u letu da na nebu svira boje!
Između Mijovih pjesama neka ovdje bude ona s naslovom “Dlan & Lopata” iz istoimene zbirke, za koju je dobio nagradu “Branko Miljković”:
Uvek se sa setom sećam
vremena kad sam ushićen,
čeprkao po sebi,
(sebi bejah najdraži vrt),
tražeći reči koje bi
pojasnile neke stvari.
Sad vidim: osim dosta lišća
u tim stihovima
ničeg nije bilo.
Ah, nimalo nežnosti:
dlan i lopata!
Stoga dadoh da mi na ploči
(pod kojom ću počivati vedar)
uklešu nekoliko reči:
“Pisao je pesme s iskrenom
namerom da ih čitaju svi, i ne bi
prestao, makar ih ne čitao niko!”
Izvor: Portal Novosti
