Piše: Elis Bektaš
Suverenitet u južnoslovenski jezički registar stiže preko francuskog pojma souverain, koji porijeklo ima u latinskom vernakularu, odnosno u njegovom pojmu superanus, izvedenom od prijedloga super (nad, iznad), koji označava poglavara, odnosno vladara. Suverenitet predstavlja potpunu, nedjeljivu i neprikosnovenu sposobnost i pravo pojedinca ili institucije da donosi i sprovodi zakone na svojoj teritoriji i nad svojim podanicima.
Pojam suvereniteta još u XVI vijeku teorijski artikuliše francuski mislilac Žan Boden i otad se njegov sadržaj nije supstancijalno izmijenio. Istini za volju, politička teorija kasnije je prepoznala tri vrste suvereniteta i to suverenitet naroda, nacije i države, ali prva dva su tek ideološki konstrukti i aforizmi, a u praksi suverenitet uvijek i nužno počiva u rukama pojedinca ili reprezentativnog tijela sa čijim odstranjivanjem bez zamjene i narod i nacija ostaju bez suvereniteta.
Premda se u političkoj propagandi o suverenitetu uobičajeno govori kao o apsolutu i totalitetu, u stvarnosti je on po pravilu okrnjen i uslovan, jer on počiva na dva stuba: na vojnoj moći i na društvenom ugovoru, kako internom, tako i eksternom odnosno međunarodnom. Vojna moć nikada nije apsolutna, a društveni ugovor sam po sebi ograničava suverenitet i čini ga uslovnim. Najbolji primjer za to je Engleska u kojoj suveren raspolaže legitimnim suverenitetom sve do časa u kom poželi da se njime i služi. U međunarodnim odnosima ta su ograničavanja suvereniteta i njegova uslovnost još izrazitiji.
No, pustimo na čas teorijska razmatranja i pogledajmo kako suverenitet izgleda u praksi. Prije nekoliko dana desilo mi se nešto veoma zanimljivo, srećom, ne i pogibeljno. Prelazio sam ulicu u samom centru grada i to, kao odgovoran nemotorizovani učesnik u saobraćaju, na pješačkom prelazu i po svim propisima, čak sam i poput đaka prvaka pogledao lijevo i desno prije nego što sam zakoračio na prelaz. Tada se iz bočne ulice pojavila neka razdrndana krntija za čijim volanom je sjedio simpatični i budalasti đuturum.
Činilo se da nema razloga za brigu jer je krntija bila dovoljno udaljena i vozač je nesumnjivo imao dovoljno vremena da u skladu sa važećim saobraćajnim propisima uspori ili se potpuno zaustavi prije prelaza, ali onda sam uočio da mi simpatični bilmez za volanom nešto dramatično i sumanuto gestikulira. Ubrzao sam korak da se dočepam sigurnosti trotoara jer mi je budalasti vozač objašnjavao da mu kočnice ne rade.
Tada sam shvatio da je bilmez za volanom paradigma suvereniteta. Ostaviću po strani ostatak svijeta i usredsrediti se na postjugoslovensko područje koje mi je sadržano u više-manje neposrednom iskustvu. Ovdašnji političari, a naročito oni u Beogradu, Sarajevu i Banjaluci, vjerna su preslika bilmeza za volanom, onog koji zna da mu je automobil neispravan i nepodesan za učešće u saobraćaju, ali se svjesno odlučuje da njime krene na put računajući, valjda, na sreću i na blagonaklonu vis maior.
Bilmez za volanom čvrsto vjeruje da uživa apsolutno pravo na bodenovski suverenitet nad vlastitim automobilom, i na osnovu tog vjerovanja on svjesno krši eksterni društveni ugovor, u ovom slučaju onaj koji je sklopio sa državom i po kom njemu država ustupa pravo da upravlja motornim vozilom a on se zauzvrat obavezuje da će to činiti u okviru važećih zakonskih propisa. Takvom odlukom bilmez ugrožava ne samo spoljne entitete, dakle druge učesnike u saobraćaju, već i svoje podanike, odnosno saputnike u vozilu. Pritom on računa da će u slučaju sraza sa pješakom ili biciklistom bolje proći, jer njegovo nefunkcionalno vozilo ipak posjeduje veću kinetičku energiju i strukturalnu čvrstoću a mogućnost susreta sa kamionom ignoriše ili vjeruje da se on neće baš njemu desiti.
Na potpuno identičan način postjugoslovenski vladari upražnjavaju svoj suverenitet, sjedeći za upravljačem tehnički neispravnih državnih zajednica i svojim postupcima ugrožavajući i druge i sebe. Njima ne pada na pamet da svoje države odvuku kod majstora na kanal, pregledaju ih i poprave, jer to je, zaboga, preskupo i umjesto toga nastavljaju sumanutu i besciljnu vožnju ukrug a kada se ukaže potreba da zakoče, oni će, baš poput ovog bilmezastog đuturuma iz Trebinja, histerično gestikulirati rukama i još će tvrditi da je to sve što su bili dužni učiniti.
Od takvog stanja, obilježenog prezirom prema zakonima, nauci i tehnologiji, ali i prema civilizaciji i humanitetu, do stanja prikazanog u serijalu Pobješnjeli Maks, samo je pola koraka. Maks Rokatanski, kao bivši policajac, možda je i jedini lik u serijalu koji se sjeća suvereniteta koji je počivao na društvenom ugovoru, jer ga je, po prirodi svog posla, čuvao. Ali Rokatanski je ujedno svjestan da se obreo u svijetu u kom postoji samo jedan izvor prava – sirova moć.
Svijet ka kom su krenuli postjugoslovenski vladari, ali ne samo oni već i vladari najmoćnijih sila, distopijski je i kataklizmičan. Ali on ujedno predstavlja možda i jedinu nadu čovječanstva da se prene i da počne graditi novi svijet, u kom će društveni ugovor biti makar izjednačen sa silom, ako je već iluzorno očekivati da joj bude nadređen. U međuvremenu, dok čekamo novi civilizacijski kolaps i buđenje novog svijeta, barem naučite da svojim izabranim predstavnicima u vlasti, kada vam svojim žvaljicama spomenu suverenitet, kažete – kuš tamo, jebem li ti dan kad si prvu riječ progovorio. Što prije shvatite da umjesto političara danas imate mitlaufere kataklizme, manje ćete biti razočarani i ogorčeni.
