Piše: Hermion Hobi
Nekoliko strofa pred kraj Čoserove duge poeme Troil i Kresida pisac upada u sopstvenu priču ne bi li dao malo oduška ličnim strepnjama u vezi s tim kako će čitaoci primiti delo. „Idi, mala knjigo“, zapoveda on rukopisu koji će uskoro predati. „Da te razumeju Boga preklinjem!“ Da se Čoser zadržao dovoljno dugo da posvedoči o narednih više od šest stotina godina književnog diskursa, a posebno o poslednjih nekoliko decenija, možda bi zaključio da, kada je reč o tome da vas razumeju, nisu male knjige te oko kojih bi valjalo brinuti. Velike su te koje će vam doći glave.
Beskrajna lakrdija Dejvida Fostera Volasa, knjiga čija se ozloglašena veličina odnosi i na fizičke dimenzije i na pozamašnu reputaciju, u februaru puni trideset godina. To je pravi povod da se zapitamo kako je roman koji žali zavisnost i poštuje skrušenost i strpljivost postao površni kulturološki štos, sinonim za književnu aroganciju, totem muške pretencioznosti, crvena zastavica ako se spazi na polici potencijalnog partnera, i štivo za čitanje uz kakvo se redovno lepi reč „poziranje“ u njenom najpogrdnijem smislu. Beskrajna lakrdija je, sa svojih 1079 stranica, postala tek dosetka od jedne rečenice.
U jednom tekstu u Gardijanu pisalo se prošle godine o rizicima takozvanog pozerskog čitanja, a naslov je bio „Da li je u redu čitati Beskrajnu lakrdiju na javnom mestu?“ Za autorku tog teksta ovo pitanje bilo je retko pobijanje Beteridžovog zakona, novinarske izreke koja glasi da se na svaki naslov završen znakom pitanja može odgovoriti sa „ne“. Ovde je odgovor bio nervozno i ne baš odlučno „da“. Ipak, tekst se uglavnom oslanjao na arhetip iritantnog „buraza po Beskrajnoj lakrdiji“ i podsticao je arhetip zabetoniran brzovezujućim cementom društvenih mreža. Taj „buraz po Lakrdiji“ stigao je 2020. godine i na velike ekrane u nimalo suptilnom filmu Emerald Fenel Devojka koja obećava, u kom fan Dejvida Fostera Volasa govori liku kog igra Keri Maligan da mora da pročita Uzmimo jastoga, jednu od zbirki eseja ovog pisca. Samo koji trenutak kasnije otkriva se da je taj fan seksualni predator. Tako se već toksičnom melanžu insela, pametnjakovića i pozera koji čine narečenog čitaoca Beskrajne lakrdije dodaje i etiketa „potencijalni silovatelj“.
„“
Da li je iko ikada sreo takve tipove? Novinarka Gardijana nije. Dok upadljivo mlatara svojim primerkom Volasovog romana u parku na Vašington skveru, ona čeka „da bude uhvaćena na delu, tajno snimljena za TikTok koji će ismevati njeno poziranje“. Jedinu interakciju ostvaruje sa ljubaznim pripadnikom generacije X na klupi pored nje, koji je pita kako napreduje sa knjigom. Njen drugar s klupe pored je, pretpostavlja ona, „tip čoveka koji bi lako Dejvida Fostera Volasa mogao da smatra savremenim svecem“.
Volas, čovek krhkog mentalnog zdravlja tokom većeg dela života, umro je, ubio se, 2008. godine, kad mu je bilo 46. Bolno svestan sopstvenih mana, Volas bi bio užasnut svojom naknadnom beatifikacijom. Štaviše, takav tretman bi mu – da se poslužim izrazom iz Beskrajne lakrdije – izazvao napad „zavijajućih utvara[1]“. (Ovaj izraz koji je smislio sam pisac znači nešto kao žmarci/trnci, samo znatno većeg psihološkog opsega i jačine).
Smrt razliva oplemenjujući sjaj po svakom piscu, a posebno po onom ko je, da iskoristim još jedan lakrdizam, sam zbrisao sopstvenu mapu, što je opet kovanica koja nam ponešto govori o Volasovoj averziji prema izveštačenoj ozbiljnosti, čak i onoj prisutnoj u tragovima u eufemizmu „oduzeo sebi život“. U godinama nakon Volasove smrti je taj svetački oreol verovatno izveden iz spoja njegove moralne ozbiljnosti kao pisca beletristike, njegove saživljenosti sa herojskim podnošenjem lične patnje i emotivne izdržljivosti, i njegovog preranog kraja. Drugim rečima, postalo je izgleda nepodnošljivo to što njegovi likovi, među kojima su mnogi sapatnici u zavisnosti i preteranom analiziranju, uspevaju da istraju onako kako njihov autor nije mogao. Sada se, međutim, naziv „Sveti Dejv“ uglavnom koristi samo posprdno, i to ne samo na klupama u parku.
Spisateljica Patriša Lokvud se u dugačkom tekstu za London Review of Books 2023. godine pobunila protiv Volasovog navodnog statusa sveca. Taj esej je, u svojoj ambivalentnosti, radio i druge stvari osim samog bunta; tehnikolor um Patriše Lokvud, sličan umu onoga o kome piše, teži da se kreće kvakvaverzalno[2], da upotrebimo reč koju bi verovatno tolerisao samo neki štreber-matematičar sklon predugačkim rečima, koji je svoj roman od hiljadu strana strukturirao prema određenom fraktalu (trougao Sjerpinskog). Međutim, sledeće rečenice reprezentuju opšti stav Lokvudove: „Šta je bila prva decenija dvehiljaditih? Vreme kada su svi neko vreme išli da gledaju Blue Man Group. Muškarci su čitali Dejvida Fostera Volasa. Muškarci su, takođe, mazali ljuti sos po svojim jajima”.
Muškarci! Ali Volas je, svestan seksizma prethodnika i oran da iskaže sopstveni feminizam, ponekad zvučao veoma slično Lokvudovoj. Beskrajna lakrdija je prvo od Volasa napravila najpoznatijeg mladog pisca u Americi. Potom je zaljuljala moćno, samoodrživo Njutnovo klatno hvalospeva i oštrih kritika, čiji momentum od tada ne jenjava. Kada se roman pojavio 1996. godine, bio je više od bestselera; bio je to fenomen, sveprisutni asesoar i iskustvo koje se ne sme propustiti.
Godinu i po nakon izlaska Beskrajne lakrdije Volas je, možda uz trunku strepnje oko toga kako će ga čitaoci prihvatiti, za Njujork obzerver napisao prikaz jednog slabijeg romana Džona Apdajka, Toward the End of Time. Njegov prikaz delovao je kao proročanski (iako prikriveni) pokušaj da predupredi upravo onakve kritike kakve će se kasnije sručiti na njegovo delo. Volas je počeo tako što je autora knjige, zajedno sa Normanom Majlerom i Filipom Rotom, odbacio kao „Velike muške narcise“. Ali njegova najžešća prozivka, pravo „sipanje čili sosa po jajima“, bila je rezervisana za Apdajka, koga je Volas, citirajući presudu jednog prijatelja, okarakterisao kao „penis sa rečnikom stranih reči i izraza“. Bio je to čist primer situacije u kojoj rugao se bakrač loncu, a i sam je fuliginozan. Da biste čitali Beskrajnu lakrdiju nije vam potreban penis, ali bi rečnik mogao da vam zatreba.
Da biste čitali Beskrajnu lakrdiju nije vam potreban penis, ali bi rečnik mogao da vam zatreba
No, nevezano za sklonost ka skupim rečima u romanu, kakav je on zapravo za čitanje? Možda najveći jaz između reputacije ove knjige i sadržaja u njoj leži u ubeđenju da je to pretenciozno mrcvarenje u kakvom niko ne može iskreno da uživa. Prvi put sam pročitala roman 2008. godine, pre biografije D. T. Maksa iz 2012. i, kasnije, tvitova njegove nekadašnje partnerke Meri Kar iz 2018. koji su detaljno opisali Volasovo uznemirujuće i potencijalno kriminalno ponašanje prema njoj.
Fikcija je prečesto zlato isceđeno iz taloga oštećenog života. Rivka Galčen napisala je u prikazu Maksove knjige: „Suosnivač Anonimnih alkoholičara, Bil V, guru je trezvenosti upravo zato što mu je trezvenost toliko teško padala“. Volas se, prema tome, bavio strpljenjem, nepokolebljivošću i duševnim mirom upravo zato što su mu te vrline u životu često izmicale.
Pošto sam se sa romanom susrela u svojim dvadesetim godinama, nisam bila svesna toga da činim neku vrstu izdaje svog pola; znala sam samo da ništa što sam pročitala nije moglo ni približno da se meri sa tim čistim užitkom. U knjizi je bilo više poleta, srca i humora nego što sam i pomislila da je uopšte moguće preneti na papir. Bila je bizarno groteskna i urlajuće tužna; bila je nežna, luckasta i pametna da ti mozak stane. Bilo je to, zahvaljujući neprekidno zabavnim scenama i virtuoznom prožimanju visokog stila i uličnog jezika, delo u kom se ovaplotila tema zavisnosti iz njega. Kad sam završila, zapala sam u apstinencijsku krizu: šta sad dalje posle Beskrajne lakrdije? Ukratko, bila je to navodno dosadna stvar koju bih ponovo uradila. I jesam.
Roman se odvija u Americi u budućnosti, konkretno u Bostonu i okolini, a uglavnom se vrti oko dve ustanove kao mesta radnje. Prva je Enfildska teniska akademija, gde se daroviti dečaci i devojčice (ali uglavom dečaci) driluju fizički i mentalno, pripremajući se za ono što je poznato kao Šou, proboj u svet profesionalnog tenisa. Druga je, odmah tu nizbrdo, Kuća Enet kuća za odvikavanje od droge i alkohola, gde se muškarci i žene (ali uglavnom muškarci) suočavaju sa zavisnošću od psihoaktivnih supstanci.
Umesto nekrologa velikom slikaru: Iz sna o Tikalovim slikama ili Svetost života
Ambicija i zavisnost, dve osobine koje ove institucije predstavljaju, dele ogroman deo Venovog dijagrama, presek na koje bi se mogla nalepiti etiketa „kako živeti sa samim sobom“. Samomučeće spirale misli koje se kovitlaju u mladim glavama na terenima nisu ništa manje napete od cikličnih neuroza koje muče zavisnike nizbrdo. U prvoj grupi je Hal Inkandenca, zvezda među učenicima, tinejdžersko tenisko čudo, tajni zavisnik od marihuane i neuspeli Hamlet. Njegov otac, Džejms, eksperimentalni filmadžija i osnivač škole, ubio se pomoću „nabudžene“ mikrotalasne rerne. Hal je bio taj koji ga je pronašao, ili bar ono što je od njega ostalo. Halova majka, Avril, ljubavnica je Čarlsa Tevisa, koji joj je ili polubrat ili usvojeni brat, i koji je po kratkom postupku zamenio Halovog oca na mestu direktora akademije. Mnogo je toga, drugim rečima, trulo u državi Enfildske teniske akademije, odnosno ETA. (Ovaj najopširniji od svih pisaca ne može da odoli skraćenicama.)
Roman počinje Halovim glasom. Dok odgovara autoritetima koji ga ispituju o njegovim nedavnim ’potprosečnim’ rezultatima na testovima, oni reaguju s užasom: elokvencija Halovog unutrašnjeg monologa u potpunom je neskladu sa njegovom sposobnošću da zaista govori. Umesto da formuliše reči, on ispušta ’podživotinjske krike i zvukove’. Ubrzo ga guraju na nosilima u hitnu pomoć. Upadljivo je neobičan način na koji je Halovo pripovedanje u prvom licu napušteno posle sedamnaeste stranice, pa sve do pred kraj, iako on ostaje jedan od glavnih likova u knjizi. Zašto? Dijagnoza ovog lika, sasvim svojstvena generaciji X, nudi trag: „Jedna od zaista američkih osobina kod Hala je, verovatno, način na koji on prezire upravo ono za čim žudi u svojoj usamljenosti: to užasno unutrašnje pravo ja, inkontinentno u osećanjima i potrebama, koje cvili i grči se tik ispod te kul, prazne maske, anhedonije“.
Pa ipak, iz te horde uznemirenih, osećajnih i međusobno povezanih ličnosti izranja jedna istina: da je usamljenost univerzalni problem koji svaka osoba doživljava na jedinstven način.
Volas, svojevremeno na rang-listi uspešnih mladi tenisera u svojoj rodnoj državi Ilinois, kasnije je razmatrao karijeru u akademskim krugovima. Jedan od mentora na njegovim osnovnim studijama rekao je: „Smatrao sam Dejvida veoma talentovanim mladim filozofom kome je pisanje hobi, i nisam shvatao da je on zapravo jedan od najtalentovanijih pisaca fikcije svoje generacije kome je hobi filozofija“.
Hal je, u svojoj akademskoj izvrsnosti, teniskom talentu i akutnoj anksioznosti, lik koji najviše podseća na svog tvorca. Dodeliti mu trajni status pripovedača u prvom licu značilo bi dati povlašćen položaj najautobiografskijoj ličnosti u knjizi. A Volas sam sebi nije previše zanimljiv. On u Beskrajnoj lakrdiji teži što je moguće manje solipsističkom prikazu čovečanstva, pa to čini kroz više od stotinu preuzetih ličnosti.
Ova duga lista likova raznovrsna je uglavnom s obzirom na šarolika svojstva njihovih unutrašnjih života. Što se tiče „raznovrsnosti“ u smislu rodne ravnopravnosti i rasne zastupljenosti, toga i nema baš previše. Dva glavna ženska lika, Avril Inkandenca i Džoel van Din, igrom slučaja su i prelepe. Kada je reč o nekolicini tamnoputih likova u romanu, među kojima neki govore karikiranom verzijom afroameričkog vernakulara, možda je najtaktičnije reći nešto poput: bila su to druga vremena.
Pa ipak, iz te horde uznemirenih, osećajnih i međusobno povezanih ličnosti izranja jedna istina: da je usamljenost univerzalni problem koji svaka osoba doživljava na jedinstven način. Roman takođe sugeriše – mrmljajući, bez direktnog gledanja u oči, ne želeći da zvuči otrcano – da lično ja postaje malo manje užasno što više pažnje posvećujemo drugima. Među kojima nisu baš svi sasvim užasni.
U teretani ETA-e, na primer, naći ćete Lajla, koji stalno levitira u pozi lotosa i živi (u bukvalnom, biološkom smislu) od znoja drugih. Ipak, najvažnija stvar u vezi s Lajlom je to što je on guru anksioznim učenicima: „Kao kod svih dobrih slušalaca, način na koji on posvećuje pažnju istovremeno je i intenzivan i umirujući: onaj što se ispoveda oseća se i potpuno ogoljeno i, nekako, zaštićeno od svake moguće osude. On kao da se jednako trudi kao i ti. Oboje se, nakratko, osećate nesamo[3]“.
Osećaj nesamosti je uglavnom ono za čim žude praktično svi likovi u romanu, a ne samo tragični Hal. Međutim, Lajl je, uprkos utehi koju pruža, pre neka vrsta izuzetka nego heroj. Ako takav epitet ikome priliči, onda je to Don Gejtli, čovek velikog srca, ali i prosto krupan čovek („krupan kao mladunče dinosaurusa“), zavisnik koji neprimetno istiskuje Hala i preuzima ulogu najistaknutijeg lika u knjizi. Don postaje pridruženi član osoblja u kući Enet, gde se nepokolebljivo stoički suočava sa zahtevima i uvredama svojih sapatnika zavisnika. Njegovo upinjanje da ostane trezan podrazumeva prihvatanje činjenice da fraze Anonimnih alkoholičara (“To radi, ako ti na tome radiš”; “Dan po dan” i tako dalje) – ono što Don naziva „najmlohavijom vrstom beskičmenjačkog kiča“ – zapravo deluju. Štaviše, „počinje da se ispostavlja da su, što je kliše Anonimnih alkoholičara isprazniji, to oštriji očnjaci prave istine koja se njime prikriva“.
Mogu li vam ponuditi svoje usluge, gospodine, a da ne budem nametljiv?
U Beskrajnu lakrdiju je upleten i pinčonovski podzaplet, koji je svakako blesav i ponekad smešan, a tiče se organizacije kvebečkih sepatatista u invalidskim kolicima pod nazivom Les Assassins des Fauteuils Rollents. Ovi militanti tragaju za masterom snimka poslednjeg filma Džejmsa Inkadence, Beskrajna lakrdija, poznatog i kao „Zabava“, toliko očaravajućeg da svako ko ga pogleda zapadne u katatoniju i na kraju umre od gladi ili dehidriranosti.
Jedna od Volasovih glavnih bojazni, crna nit koja se provlači kroz ceo roman, bila je da zavisnost od televizije (uključujući i njegovu sopstvenu) izaziva truljenje mozga, društvenu atomizaciju i duhovnu smrt. U svetlu naše masovne zavisnosti od pametnih telefona i društvenih mreža, navika gledanja televizije danas deluje gotovo bezazleno. O, dušo moja, uhvatim sebe kako šapućem onom Dejvidu Fosteru Volasu iz 1996. godine. Da je samo mogao da vidi ovo sad.
U svetu romana, Boston je prepoznatljivo bostonski, ali pripada Sjedinjenim Državama koje su pripojile Kanadu i Meksiko da bi formirale superdržavu po imenu Organizacija naprednih američkih nacija iliti ONAN. Ovaj akronim može da poslužiti kao satirična optužnica protiv tanatozne američke kulture bezdanog samougađanja, ali je istovremeno i šala o onanisanju. Taj spoj intelektualnog i prizemnog tipičan je za Volasa. Eto tipa koji se upinje da vas uveri kako možda i jeste iz raskalašne genijalnosti stvorio dostojevskijevsko delo, ali da je i on samo običan tupan, baš kao i vi.
Onanizam, doduše metaforičke vrste, upravo je optužba koju Volas podiže protiv Apdajka u onoj recenziji iz 1997. godine. Oštro kritikujući Apdajka i njegove kolege „falokrate“ zbog njihovog samozadovoljavanja, Volas se posebno ruga liku Bena Ternbula, pripovedača romana Toward the End of Time. Ternbul je operisao rak prostate, što bi bila situacija vredna saosećanja da nije činjenice da mu se cela njegova odvratna ličnost, čini se, nalazi u genitalijama i njihovom zadovoljenju. On se suočava sa onim što Volas naziva „izvesnošću da umreš, a da nijednom nisi voleo nešto više od samog sebe“. Drugim rečima, njega muči neka vrsta onanizma duše.
Šta bi Volas, ili sam Apdajk, mislili o guningu, potkulturi izolovanih muškaraca koji satima ili danima masturbiraju na onlajn pornografiju? Za pisca je nastanjivanje duša više od stotinu drugih ljudi sigurno suprotno onanizmu, kao što je to i za čitaoca, bilo iza zaključanih vrata spavaće sobe ili među strancima na klupi u parku. Blagi paradoks ovde, onaj s kojim je Volas bio intimno povezan, jeste da je čitanje beletristike oblik samozadovoljavanja u samoći, a koji čoveku omogućava da se oseća nesamo. I, za razliku od guninga ili čistog kokaina, čitanje je redak primer zavisnosti koja, po pravilu, nikome ne šteti, a može čak i da vam izoštri um.
Uprkos tome, pseudofrojdovsko isticanje dužine i obima i dalje se povlači po raspravama o Beskrajnoj lakrdiji, a sa tim i aluzija na masturbaciju kao da su obimni romani ekskluzivno utočište za arogantne muškare („falokrate“) kojima samoproklamovani genij dozvoljava da se prepuste preopširnosti. Džordž Eliot, čiji Midlmarč u svojim najdužim izdanjima dostiže više od devet stotina stranica, imala bi šta da kaže na to. Kao što bi, bez sumnje, to imalo i mnoštvo savremenih spisateljica. (Elenor Katon, na primer, čija Videla imaju 848 strana, ili Lusi Elman, čija knjiga Patke, Njuberiport dobacuje do 1.040 strana.)
Krajem prošle godine sam se vratila Volasovom remek-delu, ne zbog nekog unapred utvrđenog, medijski prigodnog kalendara za predstojeće književne godišnjice, već zato što su me na to delo podsetila dva druga obimna romana, a oba su ih napisale žene.
Kavez za zečeve Tes Ganti i Hvale vredna Aleksis Rajt čine se kao da, sa tim širokim spektrima likova i minucioznom posvećenošću patnjama svojih junaka, nastavljaju tamo gde je Volas stao. Baš kao što je uticaj Dona DeLila na generaciju spisateljica (među kojima su Rejčel Kušner, Zejdi Smit, Dženifer Igan i Dejna Spiota) nedovoljno priznat, možda je tako i sa Volasom.
Trideset godina kasnije su Beskrajna lakrdija i njen autor spremni, čini se, ne samo za reevaluaciju, nego i za svojevrsnu kulturološku feminizaciju. Novo, jubilarno jubilarno izdanje Beskrajne lakrdije izlazi sa predgovorom Mišel Zauner, tridesetšestogodišnje kvir korejsko-američke frontmenke indi-pop benda Japanese Breakfast i autorke hit memoara Crying in H Mart (Plakanje u H-Martu), osobe koja je svetlosnim godinama daleko od ozloglašenog stereotipa obožavaoca Dejvida Fostera Volasa.
Začarani krugovi iz kojih nema izlaska: „Beogradsko petoknjižje“ Igora Marojevića (prvi dio)
Spisateljica Hana Smart (Instagram nalog @howlingfantod) nedavno je za Los Anđeles rivju of buks pisala o dijagramskom raščlanjivanju rečenice od devetsto reči iz Volasove pripovetke „Gospodin Skviši“. Analiziranje Volasovih zavisnih rečenica, primetila je Smartova, naučilo ju je da „povlači razliku između podataka i znanja, te da svim informacijama pristupa ne samo sa narativnim, već i sa jezičkim skepticizmom.“ I više od toga, projekat Hane Smart, koji i dalje traje, izgleda je prevazišao gramatičke okvire i postao je posvećenički. Ona veruje da Volasova sintaksa otkriva koansku istinu: „Budućnost je večna, dok je sadašnjost trenutna“.
Prolazna sadašnjost, naravno, obuhvata i reputaciju pisca. Ako je taj pisac slavljen kao glas kakav se javlja jednom u generaciji, reputacija će mu se neminovno menjati i preobražavati. Kao i Volasu, i Džordž Eliot bila je nametnuta uloga svetice, mada je u njenom slučaju to bilo još za života: čitaoci su joj pisali tražeći savete o tome kako da žive. Njen imidž moralne vertikale zacementiran je objavljivanjem dela kao što su Mudre, duhovite i nežne izreke u prozi i stihu (1871), što je zapravo bio florilegijum poučnih ili utešnih rečenica, uglavnom istrgnutih iz fiktivnog okruženja koje im je davalo vitalnost i moralnu snagu. (Taj imidž je, zauzvrat, zacememtirao prezir koji je naredna generacija gajila prema njoj.) Poput „inspirativnih citata“ koji preplavljuju Instagram, ta zbirka je delovala kao TL;DR[4] puškica za one koji nisu bili voljni da se uhvate u koštac sa romanom Midlmarč, objavljenim otprilike u isto vreme.
U tom smislu, ova knjiga pokazuje neobičnu sličnost sa Volasovim delom Ovo je voda, vademekumom iz 2009. godine, nastalim posthumno iz govora na diplomskoj svečanosti koji je održao 2005. na koledžu Kenjon. U ovom enkomijumu budnosti uma Volas priča priču o dve ribe koje plivaju, nesvesne same činjenice postojanja vode, medijuma njihovog opstanka. Reči „ovo je voda“, koje su od tada istetovirane na mnogim zglobovima, nude se kao mantra svesnosti i saosećanja. Međutim, ranija verzija ove priče može se naći u Beskrajnoj lakrdiji. Negde na sredini romana Don Gejtli ćaska sa nekim treznim bajkerima, kada jedan od njih, čovek poznat po veselom imenu Bob Smrt, pita Dona da li je čuo onu o ribama. Drugi bajker na to odgovara nepristojnim i seksističkim vicem. „Ne taj“, kaže Bob:
Nagne se bliže Gejtliju i vikne da je onaj na koji je mislio ovaj: Jedna mudra stara riba sa brkovima pliva ka tri mlade ribe i kaže: „Dobro jutro, momci, kakva je voda?“, pa otpliva dalje; a one tri mlade ribe je gledaju kako odlazi, pogledaju se međusobno i kažu: „Šta je to voda, jebote?“, pa i one otplivaju dalje. Mladi bajker se ponovo nasloni, nasmeši se Gejtliju, druželjubivo slegne ramenima, i otutnji dalje, dok su se grudi devojke u halter topu gnječile o njegova leđa.
Dona doživljavamo kao jednu od onih zbunjenih mladih riba, mada je on, zahvaljujući gospodinu Smrti u neočekivanoj ulozi mudraca, možda riba koja tek sada počinje da prihvata vodu u kojoj pliva, učeći da pažnju obraća na ono što je zavređuje. Volasova riblja priča mnogo je uspešnija u ovoj razuzdanoj, dinamičnoj, uzmi-ili-ostavi romanesknoj formi, nego u njegovom javnom nastupu godinama kasnije pred diplomcima generacije 2005, gde je i sam delovao kao riba na suvom. Volas je održao govor za pamćenje, ali propovedanje nije bilo njegov fah. Njegov veliki roman izneo je tezu da se kompulzivnom, zavisničkom svojstvu Amerike, a naročito njenoj zavisnosti od zabave, najbolje može odupreti kroz aktivno i posvećeno čitanje proze. Ovo je knjiga o zavisnosti koja nudi samu sebe kao vrstu kontrazavisnosti, kao primer složene vrednosti, „kamate na kamatu“ postojane pažnje. Ozloglašena dužina Beskrajne lakrdije je, u tom smislu, ključna odlika njenog etosa: nije to veličina radi hvalisanja, već istrajnosti kao discipline. U dobu rasejanosti, Volas se založio u korist dugog romana koji pobeđuje samim tim što je ispraćen do kraja
Izvor: Glif
