Piše: Sava Radulovič
Kad se udala za plemenitog i rječitog Sava Mićovića nije znala niti slova, ali iz njegovih očiju kao da je mogla pročitati svu ljepotu budućih dana. Zvala se Vidosava – ona koja vidi više i osjeća sve. Okruglog lica poput zrele jabuke, sa očima kao dugmadima koja zakopčavaju cio prošli vijek i ramenima planinama, koja nije naročito voljela zbog njihove vidne snage, ali o koja su se kačila njena čeda koji su obilježili našu savremenost.
Kao većina žena tog doba, smjerna i stamena, kao upravo izašla iz svetih knjiga, požrtvovana i sama sobom nadarena, stajala je uz svog supruga, skoro neprimjetno, prepuštajući njemu da vodi glavnu riječ, a on je to umio – i da vodi i da cijeni taj njen gest.
Iako se o samom činu vjenčanja nije puno govorilo u tim vremenima, zna se samo da je bilo skromno, iz ljubavi i Bogom blagosloveno. A da je bilo iz ljubavi svjedoče plodovi, koji se zvaše: Danica, Nada, Momčilo, Mlađen, Milutin i najmlađi Jovan, koji zasija na korist cijele Vaseljene i bi nazvan Joanikije.
Nije bilo lako u tom posleratnom periodu, odnjegovati i odškolovati šestoro djece, iz sela ih poslati u svijet i, što je najvažnije, izaći iz tog doba komunizma s još više vjere uzdajući se isključivo i jedino u Gospoda. Sav svoj trud i sve ono što je propustila tokom jednog dijela života, ona je kasnije nadoknadila uz svoju đecu.
Zvali su je Bukvaruša. Tako joj dade nadimak svekrva, jer se znala odmetnuti u planine s knjigom pod miškom, posebno kad čuva stado i prelistavala stranice. Imala je tu urođenu radoznalost, probuđenost i želju da saznaje, otkriva. Sama je naučila da čita i piše. Više od svega, voljela je Sveto pismo i vladiku Nikolaja Velimirovića, kojima se uvijek rado vraćala. Isto tako, sa svoje šestoro djece, koji su bili svi fakultetski obrazovani, vodila je dubokoumne razgovore na sve teme, najviše o nacionalnim i vjerskim pitanjima. Iako bez škole, naizgled obična žena iz naroda, imala je sposobnost da pronikne u te duboke tajne i da vodi razgovore na zaista visokom nivou. To samo pokazuje koliko je važna ta božanska iskra koju nosimo u sebi i koliko se sami trudimo da rastemo iznutra. Možda je zbog svega toga i lakše prihvatila monašenje svog najmlađeg sina, za razliku od Sava, koji je ipak pustio suzu koja se više nikad nije skotrljala niz njegov obraz kada su shvatili kako su im sva djeca krenula uspješnim putevima. Najmlađi Jovan najtežim, ali najljepšim.
Tek kada se Savo sredinom devedesetih vinuo Gospodu u zagrljaj, pošto je sada ona morala biti i otac i majka, pomjerivši se s trona slabije, djeca su se iznenadila kakva inetersovanja su se kod nje pojavila, kakvi razgovori i kakva snaga karaktera i uma su u njoj obitavali sve vrijeme.
Nije voljela samoću, pa je svoj novi dom potražila u manastiru Šudikova gdje je služio njen sin, tadašnji vladika Joanikije. Tamo je upoznala mati Agniju koju zavolje kao sestru i s kojom se snažno srodi. Njen odlazak u crkvu u mladosti svodio se na vjenčanje sa Savom i možda poneki put u Ostrog, da bi tek kasnije sa svojim sinom mogla više da posjećuje manastire. Za odlazak u crkvu uvijek se pripremala postom i molitvom. To joj nije teško padalo – naprotiv, imala je unutrašnji poriv da strogo posti. Kako je vrijeme prolazilo, vidjelo se da njenu pažnju zauzimaju samo priče o vjeri, crkvi, svetim ljudima; samo je to i interesovalo.
Ipak, teško joj je palo što su prodali svu stoku koju su imali, pa je zatražila da joj dovedu jednu malenu kozu, koja je jedina bila preostala da brine o njoj u manastiru. Nije mogla da podnese kad su klali životinje, niti da ih gleda kako trpe glad. Jednom je tako spasila i srnu, koja je zalutala na imanje, uplašena da je ne rastrgnu psi. Brižljivo je primila, a onda kasnije i oslobodila da se vrati svom domu – šumi.
Tu, u manastiru, poživje kao iskušenica, nadajući se kako će se uskoro i zamonašiti. Nije to dočekala ovdje na zemlji, iako vjerujem da je ona taj čin dobila mnogo ranije – samim svojim načinom života, liturgijom uma i molitvom srca. Sigurna sam da je Gospod pročitao njen rukopis duše i da je tamo nastavila da čita Sveto pismo i Vladiku Nikolaja.
Upokojila se u decembru 2005. godine, nakon što se ispovijedila i pričestila, a onda Gospodu otišla u zagrljaj – baš kao Savu onda na vjenčanju. Do poslednjeg dana uz nju je bila mati Agnija, pa su im dan – danas i grobovi jedan do drugog u porti manastira, na istom mjestu gdje je, dok je bila živa, voljela da zasadi svoju malu baštu o kojoj se brinula sa posebnom pažnjom.
Malena Bukvaruša nije mogla ni sanjati kako će jednom i ona biti glavni lik u priči. Nadam se, dok ovo pišem, da je odnekud i ona čita u svom monaškom ruhu i moli se za sve nas. Kako bi drugačije i mogla drugo takva jedna duša?!
Izvor: Iskra
