(Napomena: Tekst je pisan 1996. godine!)
Pišu: Simo Živković, Veljko Đ. Đurić
Savremena tragična sudbina nas uverava da mi Srbi nismo dobro naučili lekcije iz nacionalne istorije. Jedan od razloga naše savremene propasti jeste višedecenijsko odricanje od tradicije i Svetosavlja. Ipak, čini nam se, da odricanje od svog nacionalnog, srpskog, imena ima znatno više posledica od drugih razloga. Odlazak iz srpskog etničkog korpusa u prošlim vekovima, u vremenima tuđinskih vladavina, turske i mletačke, je mnogo manje bolan nego odnarođavanje koje se događa poslednjih stotinu i pedeset godina. Službenici carske kuhinje u Beču su, pomognuti rimokatoličkim prelatima, sredinom 19. veka, razmišljali kako da pariraju srpskoj slobodarskoj ideji koju su raspalili u Orašcu 1804. godine ustanici predvođeni Đorđem Petrovićem-Karađorđem a oživotvorili potonji knezovi i kraljevi stvarajući Srbiju. Smatrali su da se srpskoj ideji mora suprostaviti kako bi se sprečilo njeno širenje među Srbima u Austriji i Ugarskoj. Carstvujušči Beč je pomislio da treba ponuditi nešto novo koje bi moglo biti, uz dobru i obilatu propagandu, interesantno za Srbe: tako je nastala ideja o južnoslovenstvu. A vatikanska propaganda je to videla kao priliku za nastavak širenja u pravoslavnom svetu, na Istoku. Zajedno su mislili da će to biti pravi način rasrbljavanja i raspravoslavljenja Srba izvan matice, Knjaževine Srbije.
Umesto srpskog vina jugoslovensko sirće
U srpskim narodnim pesmama, koje su naša Biblija, nigde nema nikakvog drugog imena osim srpskog. A naše neprijatelje pesma zove Turcima, Arnautima ili katolicima.
Dositej Obradović je pisao da su Srbi i Hrvati jedan narod koji se razlikuje samo po veri. Za Vuka Stefanovića Karadžića, jezik je bio važniji vezivni faktor. I Dositej i Vuk su grešili kada su pokušavali primeniti evropske standarde na Balkanu: u Evropi je nacija ili jezik ili država! Na Balkanu zajednički jezik ne znači ništa! On pre razdvaja nego spaja: naši najveći neprijatelji govore našim jezikom!
Jovan Cvijić je pisao o etničkom jedinstvu Srba i Hrvata i uveo izraz „Srbohrvati“. Ali to ime istorija nije prihvatila. Nova etnička kategorija, „Jugosloveni“, ljudi koji se nisu osećali ni Srbima ni Hrvatima, je, u stvari, bila apsolutna manjina koja nije značajnije prodrla ni u Srpstvo ni u Hrvatstvo.
U dve propale Jugoslavije su postojala dva tipa jugoslovenstva. U prvoj, državi kralja Aleksandra Karađorđevića, je izbrisano srpsko ime iz imena države, umesto Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nastala je Kraljevina Jugoslavija. Proces posrbljavanja Srba je prekinut, oni su morali da postanu, po volji kralja, Jugosloveni. Srbija je tako trebalo da se utopi u Jugoslaviju kao Pruska u Nemačku, kao Pijemont u Italiju! Kralj Aleksandar je od Srbije i Crne Gore tada napravio dvoazbučne zemlje dok je Hrvatska ostala, sve do propasti druge Jugoslavije, jednoazbučna!
U drugoj, Brozovoj, jugoslovenstvo je bilo politički veoma haotična kategorija ali kulturološki veoma precizna: Srpstvo je karakterisano kao nazadna ideja, govorili su da je to, uglavnom, mrak i četništvo. A o ustašama se ćutalo ili podvodilo pod fašiste. Đacima su govorili da Sveti Sava nije postojao, za Nemanjiće da je to bilo doba mračnjaštva i varvara, pominjao se samo Vuk Karadžić, vladiku Petra II Petrovića Njegoša su morali da zapamte kao „crnogorskog pjesnika“, Jovan Cvijić je bio nepoznat itd! Sve knjige koje su se štampale u Zagrebu i Beogradu bile su latinične. Levičari i kroatofili su izbacili lepe srpske izraze a počeli upotrebljavati kroatizme: nije više bilo zavere nego je to urota, nije uzastopno nego zaredom. Tih decenija sticao se utisak da su hrvatski portiri imali više nacionalne svesti nego srpski intelektualci. Tako su obe Jugoslavije bile grobnice Srpstva, tj. srpskog etnosa, srpske kulture i srpskog duha.
Savremeni zagovornici nekakve treće Jugoslavije smatraju da treba zatrpati sve grobnice od 1914. do 1918, od 1941. do 1945, od 1991. do 1995. godine. Kako? Traženje nekakve nove Jugoslavije je zalaganje za privremeni i prisilan život sa svojim neprijateljima, predah za novi rat, za dvadesetak-tridesetak godina.
Nemački rasisti su, još u prošlom veku, podelili narode na muške i ženske. Muški su oni koji se šire i stvaraju jaku državu, ženski su oni narodi koji nisu sposobni da stvore jaku državu ili, ako je stvore, nisu sposobni da je očuvaju. Nemci nisu mislili na nas Srbe, nego na sebe i Ruse. Ne može nam se pripisati nikakav rasizam kada tvrdimo da se pre šest godina, osim ostalog, morala raspasti sovjetska imperija da bi se najveći deo Nemstva ujedinio u jednu državu. Jedina paralela s ovim jeste tvrdnja da se pre pet godina Jugoslavija morala raspasti da bi se Srbi ujedinili u jednu državu, da bi se napravila jedna Srbija! A Srbi su se „zalepili“ za južnoslovenstvo, odnosno jugoslovenstvo, i nikako da ga se oslobode. Istorija poslednjih sedam decenija, od 1. decembra 1918. godine do juna 1991. godine, od stvaranja prve Jugoslavije do propasti druge Jugoslavije, je upozoravala Srpstvo da se okane onoga što nije njegovo, da se vrati na svoje proverene puteve. Srbi su, 1990. godine, imali popravnu priliku koju im je istorija pružila da naprave svoju, srpsku državu ali je, sticajem raznih okolnosti, nisu iskoristili. Umesto toga su ponovo dobili nešto novo a u stvari staro: dobili su „Saveznu Republiku Jugoslaviju“. A i ova nesrećna „država“ čiji su najbrojniji stanovnici Srbi, predstavlja grobnicu Srpstva u svakom pogledu! Izgleda da Srbi kao narod nisu sposobni da naprave nacionalnu državu. Stoga i treba da nestanu sa istorijske scene!?
Srbi i Hrvati
Srbi i Hrvati su dva sveta koji samo nasilno mogu živeti zajedno: Hrvati su vekovima bili mađarska provincija u okviru Austrijskog carstva, stekli provincijski mentalitet, puni rimokatoličkog prezira prema pravoslavlju, u oba svetska rata na poraženim stranama. Ali to ne znači da mi Srbi ne bi mogli naučiti nešto od Hrvata, našim vekovnim susedima ali i neprijateljima! Možemo naučiti iz njihova odnosa prema jugoslovenstvu:
Hrvati su, osim nekoliko zanesenjaka, ideju o južnoslovenstvu odbacili onog momenta kada se pojavila. Istovremeno su se na političkoj pozornici pojavili zagovornici žestokog kroatocentričnog nacionalizma, sa pritajenim šovinizmom prema Srbima. Najglasniji i najpoznatiji od svih tih bili su Ante Starčević i njegov prijatelj Eugen Kvaternik. Dan-danas njihova ideologija živi među Hrvatima i surovo je realizovana u svim onim segmentima kada je reč o odnosu prema Srbima!
Za razliku od nas Srba, Hrvati su narod koji nije imao svoga otpada, nije se utapao u druge narode, osim pojedinačnih slučajeva. Hrvati su jedini slovenski narod koji se svakodnevno širi. Od Slovena, osim Hrvata, šire se Ukrajinci. (Njima je sovjetski prvak, Nikita Sergejevič Hruščov, dao ruski Krim i time Rusiji ostavio otpatke Crnoga mora). Danas hrvatska država ima savršene vodene granice (Dunav i 5/6 istočnog Jadrana), orgomne prazne prostore Korduna, Banije, Like, Dalmacije i Bosanske Krajine tj. krajeve koji su do prošle godine etnički ličili na Šumadiju a danas praktično nemaju osobu mlađu od 80 godina života).
Uostalom, koliko Hrvati vole svoje Hrvatstvo i svoju Hrvatsku, može se videti i u naslovu i prvim stihovima svoje himne! A mi Srbi i dalje vapijemo za nekakvim Jugoslovenstvom i kličemo Jugoslovenima!
