„Nijesam Tvoj konj, Gospodaru! – odvratio sam – da za mene nema druge volje osim Tvoje. Ja imam svojih pet čula, koja će uvijek Tvoja naređenja ispitati da li smjeraju dobru. Ako je tako, Marko će ih tačno izvršiti. Nije li, moraš milosrdno oprostiti ako se ne osvrnem na njih. Razmisli, Gospodaru, šta Ti predlažem. Daj mi dozvolu da odem u Hercegovinu, i da se stavim na čelo ustanka. Pusti me da radim, a sad budi jedini zaštitnik moje porodice, da je ne bi zlostavljali moji neprijatelji! Da, ili ne?
- Ne.
- Ako nećete, Vaše Visočanstvo će priznati da pod tim uslovima ne mogu s čašću zautimati nijedan položaj u Vašoj knjaževini. Ovdje Vam vraćam sva vaša odlikovanja, i znake svoga dostojanstva.
Mašio sam se rukom u džep, i izvadio sva ordenja i medalje kojima me je nekad knjaz odlikovao, i dao mu ih. Primio ih je! Zatim sam uzeo kapu da s nje skinem vojvodski grb. Knjaz mi je hladnokrvno dao nožić, govoreći:
- Ne kvari novu kapu, no pažljivo otkini grb!
S takvim rezultatom vratio sam se u Podgoricu.“
„Želio sam da mi objasni svoj odnos prema knjazu“, piše Holoček.
„Knjaz je dobar čovjek“, odgovorio je vojvoda Marko, „i moram priznati da me cijeni više nego druge, iako bi izgledalo obrnuto. Pametan je, hrabar i dobar, ali ujedno sujetan i rezmetljiv. Godi mu laskanje, i zato se okružuje ulizicama. Znam da ih ne cijeni, ali uživa kad se pred njim uvijaju i smješkaju slatko. Uz to je plahovit i nagao. Zato i bira u svoje društvo ljude koji su srećni kad na njih izliva svoju srdžbu. Za sve to ja nijesam pogodan, što ga draži. Nikad se s njim ne sretnem a da mu pred oči ne stavim ogledalo istine. To ga ljuti, pa traži priliku i sprema mi zamke, da bi mi mogao dokazati kako nemam nikakvog prava na zvanje propovjednika i učitelja. Znajući to, utoliko usrdnije pazim da ne bih bio uhvaćen u grešci i izobličen kao krivac. Ako mi se to jednom dogodi, uzeće me kao prvog uz svoju desnicu.
Slavoljubiv je, i rado priklanja uvo laskavcima kad mu govore: „Gospodare, ti si genijalan, tako odabrane glave Crna Gora dosad nije imala“. Ja priznajem vrlo rado njegove sposobnosti, ali mi je odvratno kad mu to govore u oči, iz nečasnih pobuda. Da bih ga odvratio od laskanja, ja mu ističem da nikako nije dostigao knjaza Danila, a još manje ga pretekao, premda mu je sreća bila više naklonjena nego Danilu. Isto tako, ne ćutim kad ga proglašavaju za genijalnog pjesnika, čime se mnogo ponosi.
Zamjeram mu kad na skupu čita svoje pjesme, nedostatak vjernosti i istinitosti. Na Fundini, na primjer, Novak Milošev je posjekao dvadeset i sedam Turaka, poslije čega je slavljen daleko van granica; iz Rusije, za svoju hrabrost, dobio je skupocjeni handžar, a iz Češke, ako se ne varam, poklon u novcu.
Knjaz ga je opjevao u pjesmi kao raznježenog, zaljubljenog mladića kome je Turčin oteo draganu, i time pobudio njegovu želju za osvetom. Knjaz nam je tu pjesmu čitao na skupu. Ministri su pljeskali!? Kao u lacmanskom pozorištu, neke vojvode su zasuzile, a neki su klicali. Samo sam ja ćutao kao zaliven, i kad me je knjaz zapitao za mišljenje, odgovorio sam pošteno, onako kako sam mislio:
- Gospodaru, ne igraj se takvim glupostima! Ti imaš važnijih stvari o kojima treba da se brineš. Ako hoćeš da se zabaviš, prošetaj se na konju, ili idi u lov. A ako želiš dobru, junačku pjesmu, pozovi guslara. Nije lijepo od tebe što tako vrijeđaš Novaka Miloševa. Šta ti je učinio da njegova dela preinačuješ? Novak je čovjek u godinama, brižljiv otac porodice, zašto ga pretvaraš u mladića koji bi mu mogao biti sin? Novak siječe Turke kao pravi junak, zato što su neprijatelji njegove otadžbine, i što gaze slobodu njegove srpske braće. A ti misliš, Gospodaru, da ćeš poslužiti njegovom imenu ako kažeš da je izvršio junačka djela radi neke cure? Da si stvar prikazao onakvom kakva je, bolje bi prikazao junaka i sročio ljepšu pjesmu.
Završio sam, i knjaz je odbacio hartiju na kojoj je pjesma bila napisana. Vojvode su bile zapanjene, a ministri su navaljivali na mene:
- Ćuti, divljače! Ćuti, razbojniče! Ćuti, prostače!
A ja mirno:
- Gospodar mi je rekao da govorim, i ja sam govorio. Govorite kad i vama naredi. A dotle, da nijeste pisnuli, inače ću u ime knjaževo red sam da napravim!
Jovan Dujović: Sukob knjaza Nikole sa crnogorskim vojskovođama, Beograd 1987, Udruženje za negovanje revolucionarnih tradicija i kulturno istorijskog nasleđa „Veljko Vlahović“ Beograd, Mitropolita Petra 8, stranice 136-138.
Izvor: Makroekonomija
