Piše: Miloš Vojinović
Ekonomska politika Srbije izgleda danas kao što je bila i pre Prvog svetskog rata i između dva rata. To su zavisnost od stranih investicija i korišćenje prirodnih resursa. Pavle Petrović je u svom skorašnjem radu istakao da je sadašnji ekonomski rast baziran na tri stuba: državnim infrastrukturalnim investicijama, stranim investicijama u rudarstvu i prirodnim resursima, i novim informativnim tehnologijama. Čini mi se da je to i dobar opis sadašnje situacije i konstatacija da će i buduće vlade verovatno morati da vode sličnu politiku. Ona je opredeljena objektivnom situacijom Srbije: veličinom i obrazovnim nivoom stanovništva, nepripadanjem Evropskoj uniji, i geografskom lokacijom. A politička situacija u Srbiji svakako nije dobra. Mislim da je polarizacija, koja se proteže kroz ogroman broj pitanja od kojih neka nisu uopšte politička, u porastu.
Dok se globalni poredak ubrzano menja, pitanja o odnosu između ekonomskog rasta, nejednakosti i političke moći dobijaju na važnosti. U novoj knjizi Velika globalna transformacija, srpsko-američki ekonomista Branko Milanović povezuje procese koji se najčešće posmatraju odvojeno: uspon Azije, krizu zapadnih srednjih klasa i preoblikovanje savremenih elita.
U razgovoru za portal OKO, Milanović govori o novoj geometriji globalne moći, političkim posledicama ekonomskih promena i svetu koji je izašao iz epohe neoliberalne globalizacije.
MILOŠ VOJINOVIĆ: U vašoj knjizi govorite o dva fenomena o kojima se često raspravlja odvojeno. Možete li ukratko da ih sažmete: s jedne strane rast Azije, a posebno Kine, a s druge narastajući otpor prema domaćim elitama koje su, na ovaj ili onaj način, profitirale od globalnog neoliberalizma?
BRANKO MILANOVIĆ: Potpuno ste u pravu, i to je bila jedna od osnovnih ideja knjige. S jedne strane, došlo je do promene u ekonomskom položaju i moći, grubo rečeno, između Zapada i Azije. Naravno, među azijskim zemljama ključna je Kina, ali ne treba zaboraviti ni veliki rast Indije, Indonezije, Vijetnama, Tajlanda i drugih zemalja. To su sve velike zemlje. Ne treba da zaboravimo, Indonezija ima 250 miliona stanovnika.
Došlo je do pomeranja onoga što nazivamo centrom svetske ekonomske aktivnosti. On se sve više kreće ka Pacifiku, između američkog i azijskog Pacifika. To je dovelo do borbe za hegemoniju, odnosno za prevlast, između Amerike, koja je od 1945. godine svetski hegemon, i Kine, koja se sada pokazuje mnogo značajnijom nego što je nekada bila i koja, barem u jednom delu Azije, a možda sve više i u svetu, pretenduje na status velike sile. Ono što je tu zanimljivo jeste da je taj razvoj u principu dobar, jer je mnogo ljudi postalo bogatije, ali to ima i negativnu stranu: borbu za prevlast koja, u krajnjoj liniji, može da dovede i do rata.
Drugi nivo je sledeći, i to je tema kojom sam se bavio mnogo godina. Kada imate porast društvenog proizvoda Kine ili Indije koji je znatno veći od svetskog proseka, onda i ljudi koji žive u tim zemljama, čak i ako su pre četrdeset godina bili veoma siromašni, postaju bogatiji. A kada rastu po stopi od 8 ili 9 odsto godišnje, kao što je rasla Kina, dok Zapad raste po stopi od 1 ili 2 odsto, onda oni počinju da prestižu delove zapadnih raspodela dohotka, odnosno relativno siromašnije ljude u zemljama kao što su Italija, SAD ili Nemačka. Tako se prvi put u poslednjih 200 godina dešava da niža srednja klasa i radnička klasa na Zapadu više relativno nisu na vrhu sveta, kao što su nekada bile, već padaju ispod delova srednje klase u Aziji.
I to je ključno. S jedne strane, imate relativni pad zapadne srednje klase na svetskoj lestvici dohotka, a s druge činjenicu da je sam vrh distribucije u zapadnim zemljama nastavio da raste po značajnim stopama. Tu se pojavljuje jaz koji, po mom mišljenju, objašnjava političke turbulencije na Zapadu. Srednja klasa gubi i u odnosu na Kineze, ali i u odnosu na domaće elite. I to je, mislim, suštinski problem.
U knjizi na više mesta pokazujete da analitički vokabular koji smo koristili za posthladnoratovski svet više nije uvek dovoljan. Možete li da objasnite šta tačno mislite kada govorite o relativnom vrhuncu dohotka („relative income peak“)? Kakvo je to iskustvo relativnog opadanja uprkos rastu, koje danas postoji na „političkom Zapadu“?
To je relativna i veoma zanimljiva stvar. Da pođemo od osnovnog pitanja. Uzmemo društveni proizvod, odnosno dohodak po stanovniku neke zemlje, i pitamo se kako se taj dohodak odnosi prema svetskom proseku. Onda tu cifru posmatramo u istorijskom vremenu, recimo u poslednjih sedamdeset godina.
Da bih to plastično objasnio, često koristim primer Italije. Italija je 1950. godine, naravno, bila razvijenija od svetskog proseka. Kada pogledate njen odnos prema svetskom proseku, on je bio negde 2,1:1 ili 2,2:1. Drugim rečima, prosečni Italijan bio je otprilike dva puta bogatiji od prosečnog čoveka u svetu, što uključuje Kineze, Induse, Brazilce i druge. Italija je potom imala veoma dobar ekonomski razvoj, to čuveno italijansko ekonomsko čudo, i rasla je brže nego ostatak sveta. Negde krajem devedesetih dostigla je svoj vrhunac: prosečni Italijani bili su tri i po puta bogatiji od prosečnog stanovnika sveta.
Šta se onda dogodilo? Od 1999. godine Italija praktično više ne raste. U isto vreme, velike zemlje kao što su Indija i Kina rastu po visokim stopama. Tako italijanski prosek više nije tri i po puta veći od svetskog, nego je sada otprilike dva i po puta veći. To znači da se, manje-više, vratio na nivo koji je Italija imala 1950. godine. To je taj relativni odnos. I on se ne odnosi samo na države, već i na pojedince.
Možete, recimo, da posmatrate čoveka sa medijalnim, srednjim dohotkom u Italiji i da vidite gde se on nalazi u svetskoj distribuciji dohotka. On može realno da postane bogatiji, da ima veća primanja nego ranije, ali ako ta primanja rastu sporije nego u drugim zemljama, onda njegova relativna pozicija ipak postaje lošija.
U kom trenutku vaša teza prestaje da bude ekonomska i postaje politička? Kada priča o relativnom ekonomskom opadanju postaje političko pitanje? Koliko je nezadovoljstvo zapadnih srednjih klasa povezano sa usponom Kine i njihovim slabijim položajem u svetu, a koliko sa odnosom prema sopstvenim elitama? Kritičar vaše teze bi mogao da kaže da su domaće političke dinamike pre svega posledica lokalnih, a ne globalnih faktora.
Susretao sam se sa tim pitanjem i pokušaću da ga podelim na nekoliko delova. Kada kažete da su zapadne srednje klase pale u relativnom svetskom položaju, ljudi s pravom pitaju: dobro, neko živi u Italiji, kakve veze ima s tim da li je neki Kinez sada bogatiji od njega, ako s njim nema nikakav neposredan kontakt? To jeste tačno, ali bih dao dva kontraargumenta.
Prvi je da će neko ko živi u Italiji, Francuskoj ili bilo gde na Zapadu, čak i ako nije u samom vrhu, nego pripada radničkoj ili srednjoj klasi, ipak osetiti da mu svetski položaj slabi onda kada neke robe ili usluge više ne može tako lako da priušti. Ja često navodim primer Tajlanda. Nemački radnik ili nemački inženjer nekada su mogli da idu na Tajland i tamo provedu mesec dana. Danas to više nije izvesno. Tajland je postao skuplji. Za inženjera to možda nije presudan problem, ali za radnika svakako jeste.
Drugi primer su dobra kao što su „ajfon“, putovanja ili odlasci na velike događaje, recimo Svetsko prvenstvo u fudbalu. Pogledajte koliko danas koštaju karte. To više nisu stvari koje srednja klasa može lako da kupi. Te promene postaju vidljive u svakodnevnom životu. Štaviše, u zemljama kao što su Italija, Španija ili Grčka, gde je turizam važan, dolazi sve više stranaca, ne samo iz Evropske unije već i iz drugih delova sveta. Ako neko ima stan sa najlepšim pogledom na Veliki kanal u Veneciji, doći će neko iz Kine i kupiti ga. Dakle, globalne promene su vrlo opipljive.
Drugi kontraargument je istorijski. Ako pogledate položaj evropskih srednjih klasa u 19. veku, vidite veliki odliv ljudi koji nisu mogli da naprave dobru karijeru u Engleskoj ili Škotskoj, pa su išli po svetu i tamo postajali praktično apsolutni moćnici, jer su u Arabiji, Kini ili Indiji bili mnogo bogatiji od lokalnog stanovništva. Hoću da kažem da se čovek ne poredi samo sa zemljom u kojoj živi, nego i sa svetom.
Naravno, ne bih želeo da precenim značaj tog faktora, jer pored ovoga o čemu smo govorili postoji i nezadovoljstvo koje proizilazi iz razlike u rastu dohotka između najbogatijih i svih ostalih. To je posebno vidljivo u SAD, gde je sloj najbogatijih rastao po stopi od 3 odsto godišnje, dok su svi ostali rasli po stopi od 1 odsto.
Dakle, imate dve stvari: relativan pad u odnosu na svetski prosek i relativan pad u odnosu na domaće bogato stanovništvo. Mislim da te dve stvari zajedno objašnjavaju nezadovoljstvo srednjih klasa.
Pošto ste spomenuli pitanje elita, možete li da objasnite šta je homoplutija, pojam o kome pišete?
To je novi koncept koji sam uveo u knjizi Kapitalizam, sam, a kasnije sam ga dalje razradio. Sada je već počeo da se širi i prva doktorska disertacija o tom fenomenu je u izradi. Ideja je sledeća. Kada posmatramo najbogatijih 10 odsto stanovništva, recimo u SAD, ali i u drugim zapadnim zemljama, kao što su Italija i Nemačka, primećujemo nešto novo.
Po prvi put u istoriji, na tom vrhu, među najbogatijih 10 odsto, imate značajan procenat ljudi, u SAD otprilike jednu trećinu, koji su istovremeno i među najbogatijima po dohotku od kapitala, dakle od vlasništva, i među najbogatijima po dohotku od rada.
To je veoma važna promena. Ako pogledate klasičan kapitalizam, kakav još uvek postoji u zemljama poput Meksika, Perua ili Brazila, ili kakav je postojao u 19. i dobrom delu 20. veka, onda vidite bogate kapitaliste koji poseduju fabrike ili veliki broj stanova koje izdaju i imaju prihod od vlasništva. Ti ljudi veoma retko imaju značajan dohodak od rada. On im nije ni potreban.
Sa druge strane, ako neko ima relativno visok dohodak od rada, recimo ako je profesor ili lekar, to obično nije dovoljno da bude među 10 odsto najbogatijih. Ono što je sada novo jeste da možete zamisliti softver developera, direktora firme ili vrhunskog tehničkog stručnjaka koji ima veoma visoku platu. Deo te plate isplaćuje se u akcijama. I onda, u jednom trenutku života, ne na početku nego možda u četrdesetim ili pedesetim godinama, on akumulira toliko kapitala da postaje deo 10 odsto najbogatijih i po dohotku od kapitala i po dohotku od rada.
Tu je novina. Kontrast između dohotka od rada i dohotka od vlasništva na vrhu se u velikoj meri gubi. Ako dođe do pada na berzi, ti ljudi su i dalje veoma obrazovani i imaju dobre poslove. Ako, pak, izgube posao, i dalje imaju prihode od kapitala. Tako na vrhu dobijate društvenu grupu koja više nije klasna u klasičnom marksističkom smislu, gde su s jedne strane bogati kapitalisti, a s druge radnici. Ovde se ta dva izvora prihoda spajaju i formira se posebna elita. Zato sam i uveo neologizam homoplutija, da označim ljude koji su bogati i po osnovu kapitala i po osnovu visoko plaćenih radnih veština.
Kako se ta nova ekonomska činjenica pretvara u novu političku realnost, u smislu izazivanja otpora? Kao što ste i sami rekli, ovde se ne radi samo o isključenju socijalne pokretljivosti. Imamo novu elitu.
Ceo taj fenomen uočen je tek pre pet ili šest godina, tako da još nemamo potpunu sliku. Ne znamo tačno kako su ti ljudi postali homoplutija. Ne znamo koliki je značaj nasledstva, koje vam omogućava prihod od kapitala, bolje školovanje i potom bolji posao. Ne znamo ni koliko je važan drugi put, kada imate velike razlike u platama, pa ste u stanju da mnogo uštedite, dobro investirate i vremenom postanete kapitalista.
Ono što je, međutim, jasno jeste formiranje jedne elite, naročito u Americi, koja sebe vidi kao meritokratsku. Da li su oni zaista sve to zaslužili, to je drugo pitanje, ali je važno da je reč o eliti koja mnogo radi.
Postoje empirijski podaci da ljudi sa veoma visokim platama rade sedamdeset, pa i osamdeset sati nedeljno, dok ljudi na mnogo slabije plaćenim poslovima, recimo u supermarketu ili pošti, rade četrdeset sati. Stoga se klasična kritika bogatih, da žive samo od vlasništva, na ovu takozvanu meritokratsku elitu više ne može primenjivati na isti način. Oni su obrazovani, mnogo rade i smatraju da im mesto na vrhu pripada.
Šta se dešava sa elitama u Kini? Više puta ste govorili o značaju borbe protiv korupcije u Kini.
O tome govori jedan deo knjige. Pisao sam i sa kineskim koautorima, kao i sa hrvatskim istraživačem Filipom Novokmetom. Izdvojio bih dve stvari. Prvo, analizirali smo 5 odsto najbogatijih Kineza u urbanom sektoru. Reč je, naravno, o ogromnoj populaciji, jer urbani sektor obuhvata oko 800 miliona ljudi. Socijalna struktura te elite značajno se promenila od 1988. godine, kada imamo prve podatke, do danas.
Te 1988. godine većinu te elite činili su ljudi iz državnih preduzeća, državne administracije ili administracije Komunističke partije. Oko 60 odsto vrha dolazilo je iz tih struktura, dok kapitalista gotovo da nije ni bilo. Danas je situacija drugačija. Pojavile su se dve nove značajne grupe. Jednu čine takozvani mali kapitalisti, koji u Kini zapošljavaju manje od osam ljudi, a drugu veći kapitalisti koji imaju vlasništvo ili udeo u firmama sa više od osam zaposlenih. Oni već čine otprilike trećinu te elite. Drugu trećinu čini profesionalno-menadžerska klasa, koja uglavnom radi u privatnom sektoru.
Branko Milanović: Nacionalno-klasno pitanje, sovjetski slučaj
To znači da danas dve trećine elite u Kini zavise od privatnog sektora. I to je ogromna promena. Pokušao sam da to uporedim sa promenom strukture elita u Engleskoj u 19. veku, kada kapitalistička elita postepeno postaje brojnija i ekonomski jača od aristokratije zasnovane na zemljišnom vlasništvu. U Engleskoj je ta promena trajala više od sto godina, a Kina ju je prošla za četrdeset. Radili smo i istraživanje o korupciji, i tu se pokazuje nešto ironično: za bogate kapitaliste u Kini veoma je važno da budu članovi Komunističke partije, jer im to omogućava uticaj na odluke i politike koje im idu u korist.
Imamo nove elite i postoji bes prema njima. Kakav odgovor vidimo? Da li možemo da govorimo o različitim odgovorima na te nove fenomene?
Mislim da tu dolazimo do poente našeg razgovora. U tome vidim izvesne sličnosti između Donalda Trampa, Si Đinpinga i Vladimira Putina. Ljudi često govore o njihovim autokratskim sklonostima, ali to nije dovoljno objašnjenje. Ne možete ni Trampa, ni Sija, ni Putina posmatrati kao figure koje su se pojavile niotkuda. Svi oni odražavaju društvene snage koje su ih podržale i zahvaljujući kojima su došli na vlast.
Kada je reč o Americi, to su pre svega radnička i srednja klasa, nezadovoljne neoliberalnom globalizacijom, one o kojima smo već govorili: ljudi koji su pali i u odnosu na spoljašnji svet i u odnosu na domaći vrh najbogatijih. Oni su doveli Trampa na vlast. To je tih 77 miliona ljudi koji su glasali za njega.
U Kini je došlo do promene politike u odnosu na vreme Hu Đintaoa zato što je komunistička elita na vrhu shvatila da je nova kapitalistička elita potiskuje, da ulazi u partiju i preuzima neke kontrolne funkcije. Kroz kinesku istoriju provlači se ideja autonomije državnog sektora u odnosu na bogate. Postavilo se pitanje da li ta autonomija i dalje postoji. Odgovor Si Đinpinga bio je pojačavanje državne i partijske kontrole, kao i antikorupcijska kampanja protiv onih koji su se obogatili na nelegalan način.
U slučaju Putina, treba se vratiti na pitanje zašto je uopšte došao na vlast. Odgovor leži u katastrofi oligarhijskog perioda devedesetih, odnosno Jeljcinovog vremena. Tada dolazi do onoga što je u početku imalo široku podršku: jačanja takozvane vertikale vlasti i uloge bezbednosnih službi.
Imamo, dakle, tri različita odgovora, specifična za svaku zemlju, ali sva tri proizlaze iz odbijanja određenih ekscesa neoliberalne globalizacije: nezadovoljstva srednje klase, nezadovoljstva vrha Komunističke partije jačanjem novoobogaćenih i nezadovoljstva šire populacije zbog moći i ponašanja oligarha u Jeljcinovo vreme.
Možemo li onda da kažemo da u Siju, Trampu i Putinu vidimo proizvod jedne ere, više nego neku vrstu direktnog odgovora na novu vrstu kapitalizma?
Apsolutno. Ne možemo o njima razmišljati, a da ne vidimo da je njihov dolazak na vlast posledica krajnosti i politika koje su se sprovodile u vreme neoliberalne globalizacije, i koje su stvorile veliki broj nezadovoljnih. Neki od tih ljudi nisu nužno realno osiromašili, ali su, kao što smo već rekli, imali pad u samopercepciji sopstvenog mesta u raspodeli dohotka.
Zato mislim da vidimo sličnosti u društvenim snagama koje su ih dovele na vlast. Tu dolazimo i do velikog pitanja uloge ličnosti u istoriji. Nema sumnje da sva trojica imaju veliku moć, ali je isto tako jasno da su oni proizvod širih društvenih procesa i da je njihova moć ograničena socijalnim okruženjem. Ne slažem se sa onima koji se fokusiraju isključivo na njih kao pojedince. Posmatrati samo njih, a ne društveni kontekst koji ih je izneo na vlast, znači zauzeti veoma usku poziciju.
Često se kaže da je Prvi svetski rat uništio niz dugo uspostavljenih uverenja: veru konzervativaca u balans snaga, veru socijalista da radnici neće ratovati protiv radnika iz drugih zemalja i veru liberala u pacifikujuće efekte slobodnog tržišta i ustava. Danas je popularna priča o Tukididovoj zamci, odnosno o velikoj verovatnoći rata onda kada sila u usponu preti da smeni silu koja trenutno dominira. U kontekstu odnosa SAD i Kine, šta nam prošlost govori? Da li su međuzavisnost kroz trgovinu ili stvaranje trgovinskih blokova bolji put ka izbegavanju rata?
U drugom delu knjige pisao sam o tome kako su različiti autori razumevali odnos između otvorenosti privreda, odnosno globalizacije, s jedne strane, i pitanja rata i mira, s druge. I tu zaista postoji čitav spektar različitih mišljenja.
Najpoznatiji je Monteskje. On je u 18. veku izneo ideju le doux commerce, „slatke trgovine“, odnosno uverenje da trgovina proizvodi zajedničke interese. Ako ja imam interes da kupim, a vi da prodate, onda to podstiče saradnju, pa čak i menja način na koji se ljudi ponašaju. Postajemo pristojniji i kooperativniji jer zavisimo jedni od drugih.
To je bilo veoma snažno uverenje i uoči Prvog svetskog rata. Ivan Bloh, a kasnije i Norman Endžel, pisali su o nemogućnosti velikog rata, jer su smatrali da elite dobro znaju da bi takav rat uništio Nemačku, Englesku i Francusku. Ipak, rat je izbio, i zaista je razorio sve njih, kao i carsku Rusiju, Osmansko i Habzburško carstvo.
Adam Smit ima drugačiji pristup. Po njemu, trgovina ne vodi direktno miru, već dovodi do tehnološkog približavanja država. Kada zemlje postanu sličnije po tehnologiji i vojnim kapacitetima, tada se uspostavlja ravnoteža moći, a ravnoteža moći, po Smitu, može da dovede do mira. Ako to primenite na odnos Kine i SAD, vidite paradoks: Kina je danas tehnološki mnogo bliža Americi nego pre četrdeset godina, ali to ne znači da su njihovi odnosi danas mirniji.
Branko Milanović: Uloga Trockog i trockizma u svetskoj revoluciji
S druge strane, Roza Luksemburg i Lenjin tvrde upravo suprotno: da unutrašnje neravnoteže kapitalizma guraju kapitalističke klase ka širenju na druge delove sveta. A kada to rade svi, i Nemci, i Englezi, i Francuzi, onda dolazi do sukoba oko novih teritorija. Iz te perspektive, upravo imperijalizam proizvodi konflikt, a trgovina može da vodi ratu.
Šumpeter je tu zanimljiv jer ima dve pozicije. U jednoj imperijalizam vidi kao atavizam, kao nešto što nema mesta u kapitalističkom društvu koje je u osnovi sistem kooperacije. Ali u Kapitalizmu, socijalizmu i demokratiji iz 1942. godine on se značajno približava Lenjinu. To su, ukratko, neke od osnovnih teorijskih pozicija.
Kako onda kroz te teorije možemo da razumemo američko-kineske odnose od 1972. godine do danas? Te dve zemlje prošle su put od velikog približavanja i prihvatanja sistemskih razlika do otvorenog suparništva, pa i mogućnosti konflikta. Postoji li uopšte rešenje koje bi umanjilo mogućnost sukoba između Kine i SAD?
Teško mi je da se upuštam u prognoze. Ali kada već pominjemo koncept „national market liberalism“, odnosno nacionalnog tržišnog liberalizma, moj cilj je bio da pokažem sledeće: period neoliberalne globalizacije je završen. To je, po mom mišljenju, jasno. Taj zaokret počinje još 2016. godine i prvog Trampovog mandata, a Bajden je kasnije nastavio mere koje su išle u istom pravcu. Odnos prema Kini se promenio, najpre kroz bezbednosne mere, a zatim i kroz njihove ekonomske ekvivalente.
Pitanje je kako da sada opišemo taj novi svet i njegove ključne elemente. Imate Džozefa Stiglica i druge koji govore o postneoliberalizmu. Meni se taj izraz ne dopada, jer suštinski malo toga objašnjava.
Ako govorimo o liberalizmu, moramo razlikovati njegov međunarodni i domaći aspekt. Međunarodni aspekt podrazumeva fleksibilne kurseve, otvorenu privredu, niske carine i slično. Domaći aspekt uključuje deregulaciju, privatizaciju, slobodne cene i tako dalje.
Ono što danas vidimo jeste da se međunarodni aspekt neoliberalnih politika promenio i dobio mnogo više merkantilističkih nego liberalnih obeležja. Svet postaje sve više merkantilistički. Ne moramo čak ni da uzimamo kao primer Trampove carine. Dovoljno je pomenuti i druge oblike ograničenja, kao i zaplenu ruske imovine, što je u potpunom neskladu sa klasičnim principima liberalizma i privatnog vlasništva.
S druge strane, na domaćem planu, naročito u politici Trampa u SAD ili Makrona u Francuskoj, vidimo produbljivanje neoliberalnih tendencija: fleksibilizaciju tržišta rada, smanjenje penzija, smanjenje poreza za najbogatije, deregulaciju u energetskom sektoru. Zato mislim da imamo dva paralelna toka: neomerkantilizam na međunarodnom nivou i produbljivanje elemenata neoliberalizma na domaćem nivou. Upravo to sam nazvao nacionalnim liberalizmom.
Za kraj, vaša knjiga je pre svega dijagnostička. Ona opisuje i ocenjuje stanje kakvo jeste, ali je ujedno i pesimistična jer ne sugeriše jasan politički izlaz. Odakle onda dolazi izazov ovom stanju? Ako neutralno upotrebimo reč populizam, da li veći izazov dolazi s pozicija populističke levice ili populističke desnice?
Moja knjiga jeste dijagnostička. Ne volim vrednosne sudove i to deljenje na dobre i loše momke. Zato je i moje razmišljanje o Putinu, Siju i Trampu u tom smislu vrednosno neutralno. Čak ni reč populizam ne koristim rado, jer je toliko istrošena da se njome danas označava gotovo svako ko nam se politički ne dopada. Sećam se situacije u SAD kada je Berni Sanders predstavljan kao levi populista, a Tramp kao desni, pa je ispadalo da je jedino Hilari Klinton ozbiljan političar. Zato sam izbegavao taj termin.
Teško mi je da kažem kako će se ova situacija dalje razvijati. Knjiga se mnogo više bavi dijagnozom i objašnjenjem sveta u kojem sada živimo nego onim što će iz tog sistema proizaći u budućnosti. Ja mislim da će se ovaj sistem, koji nazivam nacionalnim liberalizmom, održati i imati neki svoj tok.
Kako će se taj tok završiti, da li kataklizmom i ratom ili preuređenjem u nešto drugo, veoma je teško danas reći. Ali ono što možemo da kažemo, i što vidimo gotovo svakog dana, jeste da je svetski poredak koji je postojao otprilike od 1980. godine do nedavno suštinski promenjen i da o njemu više ne možemo razmišljati u starim kategorijama.
To ima i velike posledice po međunarodne organizacije. Vidimo da Ujedinjene nacije praktično više ne funkcionišu, i da je ta situacija u nekim aspektima gora nego što je bila sa Društvom naroda u međuratnom periodu. Vidimo i da Međunarodni monetarni fond i Svetska banka imaju ozbiljan problem: ako njihov najveći ulagač, SAD, sada vodi politiku suprotnu principima koje su te institucije decenijama nametale drugima, kako će one uopšte nastaviti da funkcionišu?
Imamo, dakle, čitav međunarodni sistem koji je zasnovan na odnosima uspostavljenim krajem Drugog svetskog rata, a koji se danas menjaju. Takav sistem postaje neodrživ. Dovoljno je pogledati raspodelu moći. Države koje su imale moć u vreme nastanka ovog sistema u vremenu posle Drugog svetskog rata, formalno i dalje drže važne pozicije u međunarodnim institucijama. Zemlje kao što su Holandija ili Belgija i dalje imaju u Međunarodnom monetarnom fondu uticaj koji je nesrazmeran u odnosu na zemlje poput Indonezije, Nigerije ili Južne Afrike, čiji je stvarni značaj danas mnogo veći.
Drugim rečima, međunarodni sistem koji i dalje odražava raspored moći iz perioda pre i neposredno posle 1945. godine više nije održiv. Najočigledniji primer je, naravno, Savet bezbednosti: Engleska i Francuska imaju pravo veta, dok Indija, zemlja sa najvećim brojem stanovnika na svetu, to pravo nema.
Srbija se u svom ekonomskom razvoju oslanja na strane investicije i kapital iz različitih geopolitičkih i ekonomskih centara. Kako vam u kontekstu toga izgleda srpska ekonomija? Šta vreme nacionalnog tržišnog liberalizma znači za male države koje nisu deo većih političko-ekonomskih celina?
Mislim da male države poput Srbije pokušavaju da pronađu neku specijalnu poziciju koja će ih učiniti globalno interesantnim. Ali takvu poziciju nije lako pronaći. Zato ekonomska politika Srbije izgleda danas kao što je bila i pre Prvog svetskog rata i između dva rata. To su zavisnost od stranih investicija i korišćenje prirodnih resursa.
Pavle Petrović je u svom skorašnjem radu istakao da je sadašnji ekonomski rast baziran na tri stuba: državnim infrastrukturalnim investicijama, stranim investicijama u rudarstvu i prirodnim resursima, i novim informativnim tehnologijama. Čini mi se da je to i dobar opis sadašnje situacije i konstatacija da će i buduće vlade verovatno morati da vode sličnu politiku. Ona je opredeljena objektivnom situacijom Srbije: veličinom i obrazovnim nivoom stanovništva, nepripadanjem Evropskoj uniji, i geografskom lokacijom.
Da li se kroz deo tema o kojima smo razgovarali, poput besa koji je usmeren protiv novih elita, rasta nejednakosti itd, može dati i uvid na situaciju u Srbiji? U tom smislu, kako vam izgleda politička situacija u Srbiji, gde u poslednjih nekoliko godina postoji pojačan intenzitet političke polarizacije i sukoba?
Politička situacija svakako nije dobra. Mislim da je polarizacija, koja se proteže kroz ogroman broj pitanja od kojih neka nisu uopšte politička, u porastu. S obzirom da je nepoverenje između suprotstavljenih strana veliko, nije izvesno da će se rešenje političkog neslaganja naći kroz izbore, jer nijedna strana, ako izgubi izbore, izgleda da nije spremna da taj rezultat prihvati. Pojavljuje se nešto što smo već videli u Miloševićevo vreme, ili sada i u Americi kod Trampa, a to je da se izbori smatraju legitimnim samo ako se na njima pobedi. Ako ne, oni su po definiciji nelegitimni.
Vaši prošlogodišnji tekstovi o političkoj situaciji u Srbiji, u kojima ste kritikovali ono što nazivate „antipolitičkim“ delovanjem dela opozicionih aktera i izostanak jasnog programa, izazvali su brojne reakcije, pa i napade na vas. Kako danas gledate na tu polemiku?
Mislim da je došlo do „sazrevanja“ studentskog pokreta u smislu da ulazi u normalne političke vode. Moja kritika se odnosila na jedan raniji stadijum razvoja pokreta koji je tvrdio da želi da ostane van politike, da bude „nadpartijski“ i na taj način da potencijalno vodi do upravo onog šta sam već pomenuo, neučestvovanja u normalnom političkom životu i neprihvatanju izbora kao rešenja za politički sukob.
Izvor: RTS OKO
