Kakav je značaj ove knjige za našu pismenost, slikovito govori činjenica da se ona našla u veoma probranoj biblioteci štampanih knjiga na Cetinju, krajem 15. vijeka
Ne mogu da se sjetim ničeg sličnog po starini i po univerzalnom značaju, a da je u gotovo svakodnevnoj upotrebi značajnog broja građana Crne Gore, kao što je to – Psaltir. Bar 3 000 godina dijeli nas od vremena nastanka prvih stihova iz ove knjige, koja je bila osnovno štivo bogosluženja najprije Solomonovog hrama u Jerusalimu, potom u sinagogama širom Sredozemlja i Blistog istoka, a u doba Novog Zavjeta od apostolskih sabranja do današnjeg dana – to je molitvena azbuka svih vjernika judeo-hrišćanske tradicije, na sve četiri strane svijeta. Kada smo u pitanju mi Sloveni, tekst psalama nam je postao poznat poslije prevoda najprije na glagoljicu, a potom na ćirilicu prvih crkvenih knjiga još u 9. i 10. vijeku. Preko jednog milenijuma traje prisustvo psalamske poezije u našoj kulturi.
Kakav je značaj ove knjige za našu pismenost, slikovito govori činjenica da se ona našla u veoma probranoj biblioteci štampanih knjiga na Cetinju, krajem 15. vijeka. Pred očigledan slom sopstvene države i svega što je ona predstavljala, a u brizi da ovdašnji hramovi ne ostanu bez potrebne literature, Đurđe Crnojević je gotovo proročki, kao u neku vremensku kapsulu, upakovao one knjige koje će u narednom vremenu, u narednih nekoliko vjekova, pomoći onom identitetu, sabranom oko Cetinjskog manastira, da opstane i sačuva svoju vitalnost. Pored Oktoiha = Osmoglasnika, koji sadrži molitvoslovlja za svaki dan u sedmici, među tim rijetkim knjigama našao se i Psaltir za svojih 150 psalama.
Ono što je Đurđe Crnojević odaslao u budućnost, stiglo je na Cetinje, kroz period od nekoliko vjekova kulturne stagnacije i borbe za goli opstanak, do Crne Gore Petrovića kao jedno od nastavnih sredstava prve više škole u modernoj crnogorskoj istoriji – Cetinjske bogoslovije. Njen rad su pokrenuli knjaz Nikola i arhimandrit Nićifor Dučić u drugoj polovini 19. vijeka, tačno hiljadu godina poslije prvog prevoda pomenute starozavjetne knjige na staroslovenski jezik. A to (meni) znači da se moderna crnogorska država u nastajanju u potpunosti oslanjala na sopstvenu tradiciju. Tako usmjerena država je definicija „petrovićevske Crne Gore“. Danas, 160 godina potom, svaka hrišćanska kuća, pored molitvenika i Novog Zavjeta, ima Psaltir kao osnovnu knjigu lične i porodične duhovne izgradnje. Uglavnom, kada je riječ o srpskom jeziku, u svakodnevnoj upotrebi je prevod Đure Daničića (odnosno izvod iz Daničićevog prevoda cjelokupnog Starog zavjeta), a odnedavno u upotrebi je i prevod blaženopočivšeg vladike Atanasija Jevtića. Daničićev tekst, iako uveliko arhaičan, pristupačniji je širim narodnim masama, dok je Atanasijev prevod bliži filolozima i ljudima od struke koji su posvećeni jezičkim nijansama i svim mogućim opcijama prevoda neke fraze ili pojedine riječi.
U danima višednevnih postova, kakvi su upravo ovi tekući, sveštenici pozivaju narod da ne posti samo tjelesno, i da pitanje posta ne svodi na način ishrane, nego da se, između ostalog, umnoži molitva. A kako, čime i koliko umnožiti ljudsku molitvu Bogu, pored one intimne i prve (koja se izgovara svojim riječima) i pored one osnovne, svetootačke, zapisane u molitvenicima? Upravo je zbirka psalama ta knjiga koja proširuje vidike naše duše i koja, s obzirom na njen narativ i istorijat trajanja, bogati naše srce novim izrazima pobožnosti. Psalmi nijesu nastali u nekoj kancelariji, niti su pisani za potrebe samo jednog čovjeka niti samo jednog vremena, nego predstavljaju svjedočanstvo mnogih, burnih istorijskih okolnosti, a sastavljani su (pa čak i muzički komponovani) tako da se mogu upotrebljavati u raznim prilikama, od svečanosti do sahrane, od svadbi do zatvorske ćelije i bolesničke postelje. Psalmi se, po nekom vremenskom određenju svog sadržaja, mogu prigodno čitati i ranom zorom u začetku dana, i tokom dnevne vreve, i prilikom zalaska sunca, pa čak i noću. Psalmi su ispovijest životnih pregnuća careva i pastira; vojnika i moreplovaca; sveštenika i umjetnika; pobjednika i poraženih; mladih i starih; progonjenih i oklevetenih, ali i uzvišenih i hvaljenih.
Psihološki profili pjesnika (a svakako ih je bilo više, iako se, po navici, u nekim od naslova svi pripisuju caru Davidu) koji su pisali ovu duhovnu poeziju, i moralna i duhovna stanja kroz koja su prolazili stvarajući ovo djelo, čini psalme bliskim svakome od nas. Jer, u njihovom tekstu se podjedanko mogu pronaći i prepoznati i oni ljudi koji beznadežno traže Boga i trenutno ga ne nalaze, kao i oni koji ga slave i vide u svakoj travci i leptiru. Poput njegoševskog egzistencijalizma izraženog u riječima „Što je čovjek, a mora bit čovjek? Tvarca jedna te je zemlja vara, a za njega, vidi, nije zemlja“, psalmopojac i sumnja, i ljuti se, i pita se, ali i vjeruje, i hvali Tvorca, i poziva na bratoljublje i čovjekoljublje.
Nemam dilemu da su djela najpismenijih Crnogoraca 18. i 19. vijeka bila nadahnuta, između ostalog, i psalamskim stihovima, i da je Njegošev zaključak o svijetu koji je „grdna mješavina“ nad kojim ipak „umna sila toržestvuje“ samo genijalni prepjev onoga što je u svojim kratkim godinama školovanja (u Cetinjskom manastiru, crkvi na Toploj i u manastiru Savini) i kasnijeg vladikovanja, svakodnevno mogao čuti i pročitati Petar II Petrović. Ovakvo moje uvjerenje krijepim unošenjem u sadržaj Psaltira, koji upravo prikazuje mješavinu kako ljudskih sudbina, tako i prirodnih, kosmičkih stihija, ali koji – od početka do kraja – u svemu tome vidi jasno prisustvo Božije volje i namjere.
Jednu od bezbroj zanimljivosti vezanih za psalme, predstavlja podatak da su oni promjenljivo numerisani, od pamtivijeka, u zavisnosti od toga kojoj od drevnih redakcija pripada izdanje koje čitate. Naime, sa prevodom izrailjske Biblije na grčki jezik, a sve to – nekoliko stoljeća prije Hrista, došlo je do raznih izmjena i prekompozicija u samom tekstu. U to spada i razdvajanje nekih dužih psalama na dva nova, kao i spajanje nekih kraćih psalama u jedan. To je dovelo do novih rednih brojeva u odnosu na raspored koji su psalmi imali hebrejskom izvorniku. Kao očigledan primjer te izmjene može nam poslužiti djelo Danila Kiša „Psalam 44“ posvećeno stradanjima Jevreja u nacističkom pogromu, a inspirisano stihovima psalma koji je u izrailjskom orginalu numerisan baš kao 44. Međutim, vjekovi biblijskog trajanja donijeli su izmjenu koja je najprije prihvaćena u grčkom prevodu Svetog pisma, a potom i u latinskom, i do danas, kanonizovana u rimokatoličkoj crkvi kao sveti poredak biblijskih knjiga. Elem, Daničić je (na čijem prevodu smo do danas štampali i čitali Bibliju ovdje kod nas), Stari Zavjet prevodio po „latinskom izdanju Tremeliusa“, što će reći – prema novijoj numeraciji psalama, dok se Kiš, naravno, držao jevrejskog biblijskog kanona. Tako da danas, ako hoćete da u domaćim izdanjima (pravoslavnim i rimokatoličkim) potražite psalam koji je Kiša inspirisao na roman, nećete ga naći pod tim brojem (kako stoji kod Jevreja, ili u protestantskim prevodima), nego pod brojem manje – psalam 43.
Kako su ga pisali najprije pripadnici polunomadskog plemena, neprestano okruženi negostoljubivom okolinom, a kasnije carevi, dvorjani i podanici države koja je uvijek bila na putu i udaru većih i jačih od sebe – Psaltir odiše antagonizmom između autora koji je ili progonjen ili se brani, i velikog broja progonitelja koji ga napadaju. U vremenu starozavjetne teologije takvo se neprijateljstvo podrazumijevalo s obzirom na pojmove izabranog Božijeg naroda na jednoj i inoplemenika, neznabožaca na drugoj strani. Novozavjetna Crkva je cio Stari zavjet prihvatila kao svoju knjigu koja najavljuje dolazak Mesije i koja je i hrišćane učila molitvi i izrazima hvale Bogu. Međutim, hrišćanstvo je stavilo akcenat na ono tumačenje psalamskih „neprijatelja“ koje se ne odnosi na druge ljude, ili na druge narode, nego na grijehe, ružne navike i zle sile podnebesja. Otuda je Psaltir postao omiljena knjiga monaha, podvižnika i pustinjaka, koji se u svom životu najmanje susreću sa drugim ljudima, a, opet, ratuju sa brojnim neprijatelja, i u tom ratu se ne uzdaju toliko u svoju silu, koliko u božiju pomoć.
Izvor: vijesti.me
