Piše: Branko Milanović
Pre nekoliko godina, dok sam ponovo čitao knjigu Lešeka Kolakovskog Glavni tokovi marksizma, zapanjio me je njegov nemilosrdan portret Lava Trockog. Kolakovski prema njemu nije imao nimalo obzira. Ali nije stvar u tome da je Kolakovski bio podjednako oštar prema svakom marksisti koji je došao posle Marksa, jer se u to vreme – posle 1968. godine, kada su Glavni tokovi pisani – on još uvek bio u procesu udaljavanja od komunizma svoje mladosti i kretanja ka onome što će kasnije u životu postati: konzervativac i religiozni fanatik. Zato su njegove ocene mnogih mislilaca o kojima piše u Glavnim tokovima (Lukač, Gramši, Plehanov, pa čak i Lenjin) daleko uravnoteženije i često prožete divljenjem. Ali Trocki je za Kolakovskog bio običan „pozer“. O potonjim trockistima piše:
„Nikada nije postojalo nešto što bi se moglo nazvati trockističkom teorijom – postojao je samo svrgnuti vođa koji je očajnički pokušavao da povrati svoju nekadašnju ulogu, koji nije mogao da shvati da su ti napori uzaludni i koji nije hteo da prihvati odgovornost za stanje stvari koje je smatrao čudnom degeneracijom.“ (Glavni tokovi marksizma, knj. 3, str. 219)
Pitanje koje sam sebi postavio bilo je: zašto? Pokušao sam da na njega odgovorim u tekstu koji sam napisao u avgustu 2021. godine, a koji sam juče ponovo podelio na svom Sabsteku – zato što ga je jedan čitalac pomenuo i pohvalio, i time me podsetio na njega. (Uzgred, taj tekst nije uvršten u moju knjigu Svet pod kapitalizmom, jer sam odlučio da u nju ne uključujem prikaze knjiga, a ovaj tekst spada, na izvestan način, u takve tekstove.)
Aleks Kalinikos, čiji rad veoma cenim, danas je objavio veoma kritički osvrt na ovaj moj esej (ovde). Ovaj kratki tekst koji sledi predstavlja moj pokušaj da Aleksu i drugima pojasnim neke teze iz svog razmišljanja – pogled na Trockog i trockizam koji oni smatraju pogrešnim, kako onako kako ga je izneo Kolakovski, tako i u načinu na koji sam ga ja protumačio.
Šta je, pitao sam se, navelo Kolakovskog na tako prezriv stav?
Moralo je, mislio sam, da postoji nešto duboko problematično u Trockom, uprkos mnogim njegovim izuzetnim vrlinama, koje sam nabrojao u svom prvobitnom tekstu: inteligenciji, hrabrosti, sposobnosti da rukovodi ljudima, armijama i diplomatskim pregovorima (od prvog Sovjeta 1905. godine, preko Crvene armije, do Brest-litovskih pregovora), izvanrednom književnom daru i širokoj opštoj kulturi. Sve te njegove vrline dolazile su do punog izražaja samo onda kada je bio u ulozi „čoveka broj dva“, uz nekoga koga je istinski poštovao. Taj neko bio je Lenjin.
Po mom mišljenju – koje nije naročito originalno – Trocki nikada nije istinski želeo da bude „broj jedan“, iako mu je ta uloga, posle Lenjinove smrti, po svemu pripadala. Dovoljno je podsetiti da su sale u kojima su se održavali boljševički sastanci gotovo uvek bile ukrašene samo sa dva portreta: Lenjinom i Trockim. I sama partija se u svakodnevnom govoru često nazivala „partijom Lenjina i Trockog“.
Lenjin i Trocki na proslavi druge godišnjice Oktobarske revolucije 1919.
Dok je bio uz Lenjina, Trocki je u punoj meri ispoljavao svoje izuzetne sposobnosti; bez Lenjina, međutim, u prvi plan su izbile njegove mane: nadmenost, netrpeljivost prema slabije obrazovanim boljševičkim kadrovima i izvesna oholost koju su zapažali gotovo svi njegovi savremenici. Toliko je bio nepopularan da je na glasanju Centralnog komiteta u maju 1924. godine, svega četiri meseca posle Lenjinove smrti, dobio drugi najmanji broj glasova.
Njegovi sukobi s partijom potom su se nastavili. Ponuđeno mu je mesto predsednika Sovnarkoma (Sovjeta narodnih komesara, tj. sovjetske vlade), ali ga je odbio; zatim je, prilično mlako i ne naročito uspešno, organizovao frakciju unutar Svesavezne komunističke partije (boljševika), kako se tada zvala, i borba je potrajala sve do 1927. godine.
Tada, povodom desetogodišnjice Oktobarske revolucije, trockisti su se poslednji put slobodno okupili i organizovali sopstvenu, alternativnu proslavu. Već godinu dana kasnije većina njih nalazila se u zatvoru, dok je Staljin, u naglom zaokretu, odlučio da krene u industrijalizaciju po svaku cenu – politiku koju su ranije zastupali Trocki i Preobraženski, a koju je Staljin u početku odbacivao.
Branko Milanović: Suvišan kapital, suvišan rad, suvišni ljudi
Zašto ulazim u sve ove pojedinosti? Zato što mislim da su važne za razumevanje onoga što je kasnije postao trockistički pokret. Uprkos izuzetnoj hrabrosti samog Trockog (koji je žrtvovao i sebe i čitavu svoju porodicu), kao i mnogih drugih pripadnika pokreta, njihov „praroditeljski greh“ ogledao se u nespremnosti da preuzmu vlast i odgovornost onda kada im se za to ukazala prilika.
Čini mi se da je u tom pokretu oduvek postojalo zrno defetizma: njegovi pripadnici su voleli da raspravljaju, polemišu, mudruju, da, kako kažu Francuzi, couper les cheveux en quatre („cepidlače“, doslovno: „dele dlaku na četvoro“), ali ne i da osvoje vlast i vladaju. To važi uprkos nesumnjivim ličnim kvalitetima njegovih pripadnika.
Navešću tri primera o kojima sam već pisao. Prvi je sam Trocki i njegova prvorazredna knjiga Izneverena revolucija o sovjetskom sistemu (prikaz je ovde); drugi je Viktor Serž, čovek koga su zatvarali gotovo svi režimi s kojima je došao u dodir, uključujući i staljinistički, i njegovi prelepi i mračne dnevnici (prikazani ovde); treći je Vang Fansi, briljantni kineski trockista, čovek velike topline i hrabrosti i ogromne erudicije (prikaz njegovih memoara je ovde).
Mogao bih da nabrajam i druge trockiste, podjednako izuzetne pojedince. Ali sam pokret, iako se proširio na pet kontinenata, nigde nije došao ni blizu osvajanja vlasti – i tu leži moja glavna teza – jer vlast Trocki nije ni želeo da osvoji. Čak ni u Kini, gde je imao snažno uporište u industrijskim oblastima, ali je potisnut Maovim insistiranjem na seljačkom ustanku kao glavnoj revolucionarnoj snazi.
Možda je jedinu zaista značajnu ulogu trockistički pokret odigrao u Španskom građanskom ratu, pa bi, da su republikanci pobedili, verovatno ozbiljno pokušao da se izbori za mesto u vlasti, suprotstavljajući se kako umerenijim socijalistima tako i staljinistima.
Svestan sam, naravno, da se moja tvrdnja kako trockističke partije nisu istinski želele da se bore za vlast može osporiti. One to nikada nisu izričito govorile – a bilo bi besmisleno da jesu. Moje uverenje ostaje, u krajnjoj liniji, samo utisak. Ipak, mislim da se ta nespremnost da se prihvati odgovornost za upravljanje državom, da se, kako se to kaže, „bik uhvati za rogove“, prvi put ispoljila kod Trockog, a kasnije se prelila i na druge delove komunističkog pokreta, čak i onda kada više nisu imali nikakve neposredne veze ni sa samim Trockim ni sa trockizmom.
Ne verujem da je naročito sporno tvrditi da je Italijanska komunistička partija (PCI) više volela da bude u opoziciji nego na vlasti, čak i kada je 1976. godine osvojila 35 odsto glasova i postala druga po snazi stranka u zemlji, samo četiri procentna poena zaostajući iza demohrišćana (DC). Istini za volju, Italijom nije bilo lako vladati, ne najmanje zato što je zemlja uživala samo „ograničeni suverenitet“ u odnosu na Sjedinjene Američke Države. Ali jedna borbena „lenjinistička“ partija ipak bi nastojala da osvoji vlast. Italijanski komunisti to nisu učinili.
Isto važi i za Francusku komunističku partiju (PCF) 1968. godine. Mnogi, uključujući Šarla de Gola i Remona Arona, mislili su da će francuski komunisti krenuti u odlučujući juriš na vlast. Imali su pod kontrolom industrijski proletarijat, dok je studentski pokret snažno uzdrmao vladajući tzv. „buržoaski blok“ (le bloc bourgeois).
Ali su i De Gol i Aron (iako politički potpuno različiti) ubrzo shvatili da je Francuska komunistička partija zapravo stranka stabilnosti: stranka koja neće remetiti postojeći poredak, već bi samo da izbori izvesne ustupke za radnike (što je i postigla), ali će, u krajnjoj liniji, „glasati“ za očuvanje kapitalističkog sistema.
Suština je, po mom mišljenju, u tome što su mnogi u radničkom pokretu prestali da veruju da je moguće prevazići ili srušiti kapitalizam. Povukli su se pred odgovornošću i delovanjem koje bi takvo uverenje neizbežno zahtevalo. Zato sam zaključio da je prvi koji je jasno odbio da preuzme odgovornost za upravljanje jednom socijalističkom državom, iako mu je ona bila ponuđena na tacni, bio upravo Lav Trocki. I verujem da je upravo ta njegova odluka otvorila put staljinizmu.
Izvor: Global Inequality and More 3.0
Prevod: RTS OKO
