Za portal Žurnal piše: Vojin Grubač
Takozvani Svesrpski sabor u organizaciji vrlo emocionalnog predsjednika Srbije je imao samo jednu funkciju: daljeg snaženja kulta ličnosti dotične persone. Međutim, sve te „saborske čarolije“ su izgledale kao neprilično igranje nad tragedijom koja se dogodila i sada se događa Srbima na Kosmetu, ljudima koji su isključeni iz smisla sopstvenog postojanja. Ta tragedija Srba na Kosmetu se desila isključivo katastrofalnom politikom zvaničnog Beograda, kojom su kosmetski Srbi izgubili sva politička prava a time i sva nacionalna i osnovna ljudska prava.
Svi učesnici Svevučićevskog sabora odlično znaju kako je Vučić „zaštitio“ interese Srba na Kosmetu i nepogrešivo su osjećali, i uvijek će osjećati da im se može desiti isto.
Vojin Grubač: Rezolucija i autodestrukcija
Uostalom, već im se dešavalo čudno „ponašanje“ zvaničnog Beograda! Sjetimo se afere državni udar u Crnoj Gori, kada je Vučić podržao konstrukcije Đukanovića da se radilo o spremanju nasilnog preuzimanje vlasti od strane DF, nalazeći po tragovima „inostrane uticaje iz Rusije“ u toj farsi!? Ili, opštih izbora u BiH 2022. godine kada je par dana uoči izbora: zvanična Srbija dala propagandnu podršku Jeleni Trivić, protivkanidatkinji Miloradu Dodiku za mjesto predsjednika Republike Srpske. Možemo se prisjetiti i sukoba Vučića i Mitropolita Amfilohija 2019. godine na Svetom arhijerejskom saboru SPC u Žiči gdje predsjedniku Srbije nije dozvoljeno učešće, ali se s vladikama sastao u crkvenom salonu.
Mitropolit Amfilohije je tada Vučića otvoreno optužio da je izdao Kosovo i da radi protiv interesa Srbije, kao i da je skupa sa crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem kreirao aferu državni udar i time „zaslužan“ što su lideri DF-a Knežević i Mandić osuđeni na po pet godina robije.
Vojin Grubač: Izbori u Andrijevici kao nova promjena političke scene
Vučić je tada zamjerio Mitropolitu Amfilohije zbog lošeg odnosa sa Đukanovićem!?! Interesantna zamjerka, zar ne? Znakovita! Iako je Đukanović oboren na izborima avgusta 2020. godine, reklo bi se da ga zvanični Beograd nikada nije prežalio. Nije, niti će. Sva politička dejstva zvaničnog Beograda poslije avgusta 2020. ali i danas idu u pravcu borbe da se DPS nekako vrati na scenu: kao manjinska podrška vlasti, što se desilo u vrijeme Vlade Abazovića, ili kao dio vlasti: moguće i sadašnje Vlade Spajića!? To bi Beogradu očito odgovaralo. Svesrpski sabor kao bučna predstava, interesantni markentiški balon samodršca će izdušiti za par nedelja, kada će nastupiti surova zbilja. A zbilja je da raspoloženje predsjednika Srbije ide između krajnosti: od euforije do političke depresije i veliko je pitanje kakve rezultate to može proizvesti. Ako je suditi po primjeru Kosmeta, negativan trend će se zakonomjerno nastaviti.
Dio građana, opčinjen zaglušujućom pompom i propagandnom mašinerijom srpskih medija vjeruje da se situacija sada prelomila. Da će biti bolje. Neka vjeruju. Bar će se neko vrijeme lijepo osjećati. Ipak, vjerovatnoća da će sve ići po negativnim scenariju ostaje kao jedina realna opcija ako se uzme u obzir da Vučić pod pritiscima Kvinte vrlo lako popušta: lomi se kao drvce od šibice.
Konstatujući potom da Srbija „ne sluša Zapad“, nikada „ne pada na koljena“ i da je iz teške bitke opet izašao kao „pobednik“. Usput, kritikujući sve one koji „slušaju Zapad“, pri čemu je najčešća meta: rukovodstvo Crne Gore. Apsurd? Da! Zbilja, zbog čega bi Zapad imao išta protiv toga da svako prihvatanje novog ultimatuma, predsjednik Srbije proglašava svojom pobjedom? Što bi bili protiv „Svesrpskog sabora“, kojim se „pegla“ sve do sada predato i poklonjeno? Još se to i proslavlja.
