Piše: Sveštenik Gojko Perović, paroh podgorički
Među onim stihovima koji se pjevaju uz note, jedna od najljepših srpskih pjesama je – ”Mrtvi” Đorđa Balaševića. U ovu sam konstataciju sigurniji nego u onu da dva i dva daju četiri. Jer, u matematičkim sabiranjima sve je jasno i utegnuto unutar ušuškanih granica razuma, pa od formule 2 + 2 = 4 ništa ne izgleda ubjedljivije. Ipak, kod oduzimanja stvari stoje drugačije. Minusi, nestanci i prestanci imaju, naravno, svoj aritmetički izraz, ali bivaju mnogo istinitiji kada se izraze stihom. Matematika nam, kod oduzimanja, ukazuje na umanjenje ili nestanak nečega ili nekoga, a to je ono čemu se srce i duša protive. Naime, čovjekovo srce i duša, jasno znaju da su svaki nedostatak i svaka nedohvatnost, svaki poraz i svaka smrt, samo uvod u novu, još veću i još stvarniju – stvarnost. Gubitak otvara vrata dobitka. Od prvog djetinjeg plača, preko nedohvatnog ”bršljana sa jednog zida visokog”, neuzvraćenih ”prvih ljubavi” i neuspjeha u mladalačkom nadmetanju, do gubitaka najbližih ljudi i velikih ideala, sve to može i treba da te – ojača. Sve te to čini zrelijim, iskusnijim, sposobnijim. Sve to naravno istovremeno može čovjeka ubiti i unazaditi, ali iskonska ljudska mudrost kaže da ne mora i ne smije. I ne samo da ne mora, nego ”vaskrsenja ne biva bez smrti” i samo ”preko trnja do zvijezda” možeš doći.
Zato vjerujem da Balaševićeva pjesma o mrtvima, donosi više istine o životu, od svake naučne procjene, čak i od racionalnog sabiranja, i svake druge moguće zemaljske računice. Ona sve drage i upečatljive likove prošlosti sabira i povezuje jednom neopisivom emocijom, ”divnom ludošću”, ”blaženošću” ”tragom poštenja i dobrote” koji ”kao oreol” stoje i svjedoče besmrtnost čovjeka, u srcu drugog čovjeka. Hrišćanskom poimanju života, utemeljenom u vjeri da Božija ljubav stanuje upravo tu, u ljudskim srcima, nije teško da se iz strofa ove pjesme vine u perspektivu besmrtnosti, iz koje nas gleda sami Tvorac. ”Nikad ništa ne može iščeznuti” kaže Robert Belah, a Balašević nam to sugeriše svojom proročkom pjesmom (”Kad odem”). On tu kaže da će da nas napusti, da ”ode”, onda kada ”zamumla vetar zimske očenaše” (nije bio ”novembar” – iz druge, ”Drvene pesme” – ali jeste ”izmaglica” februara). Smrt nije nestanak, nego prolazak kroz vrata ”u tom suvom zlatu”. Nagovještaj onostranog, duhovnog, jedinog mogućeg, razumjevanja tog i takvog odlaska, tog preminuća (a ”minuti” svakako prije i više znači proći, mimoići, nego sasvim nestati) jeste ”samo jedna svijeća za Svetog Jovana”, koja jedina može osvjetliti putanju onoga, nama dragog, koji je – preminuo. Ko je prošao kroz ta vrata, ukrcao se u ”čun otisnut u večnost”, ka ”nebeskim njivama”…
Prošle su tri godine od kada su novosadski ljekari konstatovali da Balaševićevo srce više ne kuca s ove strane stvarnosti. Nije se probudio. Prešao je ono ”naličje vremena” kom je bio ”tako blizu” dok je ovdje, među nama, sanjario. Međutim, ništa ubjedljivije ni bolje ne govori u prilog besmrtnosti njegove duše, njegovih treptaja, strahova, hrabrosti i pitanja – od ove tri godine njegovog fizičkog odsustva. Smrt se pred njegovim pjesmama doima tako neubjedljivom, tako jadnom i prolaznom. A život buja, na sve strane.
”Mlad je (prije sedamdesete kad neko umre, ovdje ljudi znaju reći ”mlad”, a o njegovom mladalačkom duhu da ne govorim) kažu bio kad je umro”…”Klonula mu samo glava, ko da, Bože prosti, spava”. Reklo bi se da je ”umro u snu”, ali ”ne znam šta je sumnjivo tu, jer u snu je i živeo”. I ne samo što je u snu živio, nego je iz svojih snova izatkao najljepše poetske misli na srpskom jeziku. I u tim snovima, koje nam je obilato prepjevavao, on je ”mlađi nego ja” (iz pjesme ”Mati”), mlađi nego svi mi, onakav kakvog bismo i htjeli da pamtimo.
O. Gojko Perović: Za kim zvono zvoni?
Nemoguće je i zamisliti, a kamoli opisati kolektivnu mrežu koju je među pojedinačnim ljudskim srcima i snovima izatkao ovaj ”rođeni moreplovac”. Zbilja je to jedan ”bezdan” i ”okean” ljubavi. Koliko je on lično vjerovao u besmrtnost naših veza, upravo u srcima i snovima, govori i slutnja da ”lica predraga” promiču ”od nemila do nedraga” upravo ”ka nekom tuđem snu u kom ćemo se sresti”.
Odavno su mudraci i filosofi ovog svijeta primjetili da su istine i dokazi prirodnih i racionalnih nauka neprimjenjivi na istine koje nam donosi umjetnost, slika, pjesma… U tom smisli želim da podvučem, kako u ovom svijetu duha, molitve i umjetnosti, u svijetu iščekivanja još jednog Vaksrsenja, nema ni jednog jedinog dokaza da je Đorđe Balašević mrtav, niti ima razloga da na tu temu pravimo neki ”tužni treći čin”, a toliko ih je u prilog tvrdnji da on stanuje, nikad življi, u našim srcima i snovima.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
