Piše: Duško Pevulja
Umjesto uobičajne najave za veče u kojom smo predstavljali novu knjigu Matije Bećkovića, pripremio sam jedan kratki zapis o našem pjesniku.
Umjesto uobičajne najave za veče u kojom smo predstavljali novu knjigu Matije Bećkovića, pripremio sam jedan kratki zapis o našem pjesniku.
Razmišljajući kako da ga najavim, na pameti mi je bila njegova knjiga „Mojih 100 portreta“, ali ja, razumije se, nemam to Matijino majstorstvo i sposobnost da čovjeka predstavim distihom, katrenom ili nevelikom pjesmom, kako on maestralno čini u pomenutoj knjizi.
Nekoliko puta sam bio u prilici da govorim o Matijinim knjigama ili da ga najavljujem, posljednji put u amfiteatru Elektrotehničkog fakulteta u Istočnom Sarajevu pred, čini mi se, više od hiljadu ljudi. Dobro je znano da žive klasike nije lako predstaviti. Kad sam bivao u sličnim prilikama, uvijek mi je bio na pameti onaj obrazaca koji je Ivo Andrić prepoznao u knjizi Ljube Nenadovića „Pisma iz Italije“, u kojoj su glavni junaci pomenuti autor i najveći srpski pjesnik Petar Petrović Njegoš. Nenadović je u znamenitoj knjizi, kaže Andrić, prikazao Njegoševu veličinu, a da nigdje sebe nije unizio. Za one srećnike koji još nisu pročitali jednu od najdivnijih knjiga napisanih na srpskom jeziku, treba naglasiti da Nenadović prikazuje Njegoša u njegovoj ljudskoj običnosti i baš zato portret ispada veličanstven!
Kuća Milanovića je 12. septembra obilježila godinu postojanja, a Matija Bećković je proteklog vikenda bio njen gost, evo, po treći put. Ta činjenica me neizmjerno raduje i predstavlja veliku važnost za rad ove ustanove koja se još utemeljuje i gradi svoj lik. Mnogi ljudi su me pitali, kako sam to uspio, a ja sam svima napominjao da je odgovor veoma jednostavan. Moje prijatelje i mene Matija jednostavno – voli. I mi njega volimo. Pride, za kratko vrijeme i nekoliko susreta zavolio nas je i Manjo Vukotić, kao, uostalom, i mi njega!
Na pitanje zašto nas Matija voli, odgovor je takođe veoma jednostavan: nismo se za ove skoro tri decenije koliko ga poznajemo – neko više neko manje – utrkivali da mu poturimo svoje knjige, što je provincijski skribomanski manir koji nikad neću moći shvatiti. Umjesto toga, uživali smo u ljepoti i neponovljivom šarmu Matijine poetske riječi. I nikad mu to nismo davali do znanja, on je to kao veliki posmatrač ljudi i njihovih naravi osjećao.
Nikad se nismo razmetali riječima pred Matijom, već ga pažljivo slušali i uživali. Pričati pred njim i dokazivati svoje retorske sposobnosti bilo bi isto što i izvoziti rižu u Hercegovinu, kako je rekao jedan takođe veliki pričalac, Matijin prijatelj i kum Momo Kapor. U tim neponovljivim večerima, prisjećao sam se onog čuvenog stiha jednog francuskog pjesnika, koji mnogo volim i često praktikujem: „Rodilo se sunce, gasite se zvezde!“
Jedan od najlucidnijih pričalaca, suprotno pjesmi „Đe reče Japan“, Matija je kao radoznalac najvišeg reda, vrlo pažljivo umio da sasluša i da ljudski toplo reaguje na zavodljivost riječi drugih ljudi. Za tu pažnju se trebalo izboriti nenametljivošću.
Umio je na svoj način da pohvali, diskretno, duhovitošću velikih mahera. Kada ga je jednom prilikom, prije skoro deset godina, najavljivao Ranko Popović, mnogo bolje nego ovo ja večeras, u Galeriji „Sreten Stojanović“ u Prijedoru, nakon te nezaboravne pjesničke gozbe, dobroćudni i djetinje razdragani domaćin, slikar Tiho Ilijašević, skoro je podskakivao pred Matijom, koga je inače obožavao, hvaleći Ranka. Matijin komentar, praćen izrazom lica, koji ja ne umijem imitirati, a koji daje punoću njegovim riječima glasio je: „Opasno se izvještio!“ Kad sam nakon zatvaranja izložbe Mome Kapora, za večerom koja je uslijedila, Matiji saopštio da sam predložio da u redovnom Kolu Srpske književne zadruge, u prepoznatljivim plavim koricama, bude objavljen izbor iz proze Đure Damjanovića, koji sam i sačinio, Matija je ustao, poljubio me i rekao: „Svaka čast, junače!“ A kada smo se posljednji put sreli, aprila mjeseca ove godine, odmah nakon pozdrava, na način kako se saopštavaju povjerljive stvari, kazao mi je: „Dobro je što si knjigu o Kočiću objavio u Plavom kolu Srpske književne zadruge!“
Nismo ni mi Matiji ostajali dužni! Čuvenu anegdotu o Gačaninu koji prodaje sir na Stradunu, neko od nas je ispričao Matiji, čini mi se Ranko Popović. Valja se njenog jezgra uvijek podsjetiti: Gospoja pita prodavca, kakav je sir, a on spremno odgovara: „Jebo bi mater svakom kajmaku!“ Na primjedbu da sir malo smrdi, vješti Gačanin, potvrđujući da bi mogao predavati marketing na Oksfordu, udaljavajući se od svoje skromne tezge na pristojnu razdaljinu, odgovara: „Ne, gospoja, ne smrdi sir, ja smrdim!“ Kad nam je Matija ponovio da zaista prvi put čuje za ovu priču, gotovo horski smo mu dobacili: „Ne možete, Matija, ni vi sve znati!“
Putovao sam sa Matijom po Evropetini, što bi rekao Stevan Raičković, od Pešte pa do Beča, Sentandreje, Ljubljane, Kranja… Njemu je to bilo po ko zna koji put i sve već poznato. Ali smo ga Mladenko Sadžak i ja, uz svakovrsnu pomoć generala Milana Popovića, odveli do Muzeja rakije na Avali, kod Miroslava Kuburića, sa kojim ćemo se kasnije sprijateljiti i koji će pomoći da objavimo odličnu knjigu Zdravka Miovčića „Metafizički podrum“. Kad smo se u sitne sate sa Avale spuštali ka Beogradu, a dobri Sadžo već polako tonuo u blaženi san Ćopićevog rođaka Save Damjanovića, poslije ćutnih minuta Matija nam zahvaljuje: „Hvala vam, sokolovi moji, ja ovdje do sada nisam bio!“
Hvala Matiji Bećkoviću što je neke od svojih najboljih besjeda nastalih u posljednjih desetak godina objavio u „Srpskom pregledu“. Pored ostalih i antologijsko slovo izgovoreno na pogrebu svoga prijatelja – mitropolita Amfilohija Radovića. Činio nam je veliku čast, a naš časopis nesebično podržavao.
Najzad, uvjeren sam da ovako intoniranom zapisu priliči i nekoliko sasvim ličnih detalja. Spletom okolnosti, Matija Bećković je postao važna figura i u životu moje porodice. Živo se sjećam kako je moja, tada petogodišnja kćerka trčkarala za Matijom i pomagala mu u odabiru i kupovini suvenira na starinskoj i šarmantnoj pijaci u Sentandreji. Bilo mi je veličanstveno gledati koliku joj pažnju Matija poklanja. Na nekolikim našim porodičnim susretima sa Matijom, upijala je priče o piscima. Kad je svojoj učiteljici pričala šta je od Matije čula o Ćopiću, ova je odgovorila, što bi učinila i svaka druga pametna učiteljica: „Ajde, Ivo, ne lupetaj, otkud ti sa Matijom!“ Kad se moja supruga teško razboljela, Matija joj je u Sremsku Kamenicu, gdje je ležala u bolnici, sa posvetom poslao knjigu „Najnajnija“. Kad je moja Danka otišla tamo gdje niko ne treba da ode u njenim godinama, u omiljenu torbu, kao jedinu poputbinu, stavio sam ovu Matijinu knjigu. Kad sam to nakon nekoliko mjeseci ispričao Matiji, očinski me je zagrlio, i kroz plač rekao: „Sokole moj, eto čemu sve čudo knjige može da posluži!“
Da ovaj zapis, ipak, završimo sa nekolikim zapažanjima o knjizi koju smo promovisali. Vidljivo je da naslov predstavlja parafrazu onih čuvenih Njegoševih stihova iz „Gorskog vijenca“. Malo koji srpski pjesnik se kao Matija tako uspješno dozivao sa velikim prethodnicima; rijetko ko ih je tako umješno dopjevavao kao naš pjesnik. Uvjeren sam da malo koji srpski pjesnik ima pravo na pjesnički dijalog sa Njegošem, a Matija to maestralno čini u knjizi „Pohvala prahu oca poezije“. Nijedan srpski pjesnik, pa ni Laza Kostić, nije uspijevao da u svom pjesničkom iskazu funkcionalizuje različite tipove govora kao Matija. Slobodan Jovanović je povodom Kostićeve „Knjige o Zmaju“ napisao da su to doskočice u sistem stavljene. Kod Matije su doskočice, žargonizmi, karikaturalne strane riječi, razni vidovi humora, opštih mjesta, lokalizmi, arhaizmi, frazeologizmi stavljeni u osobeni pjesnički poredak i tako dobili prvorazredni pjesnički smisao. Sadržinom brojnih svojih pjesama, naš pjesnik umije ono što je, veli Andrić, uspijevalo samo najboljima, da poznate stvari u novom zaokruženju učine novim i svježim. Uzmimo samo za primjer glagol ćerati i knjigu „Ćeraćemo se još“. E taj poznati sjaj poezije Matije Bećkovića na nov način donosi i ova knjiga pod naslovom „Nigde nikog, nemamo kud“.
Izvor: Glas Srpske
