Piše: Ranko Rajković
Naš narod istorija nije naučila da diše slobodno preko oba plućna krila kada se za to steknu uslovi. Nije nas istorija naučila ni da poštujemo svoj životni prostor, ni da se okrepljujemo i meditiramo u njemu ne ometajući druge. Nijesmo naučeni da razlikujemo važne od manje važnih stvari kako bi svoje vrijeme i svoje snage ekonomičnije koristili. Nas je istorija učila samo da “savlađujemo” iskušenja i tegobe, da se “borimo” protiv neprijatelja, da izdržimo i da “pobjeđujemo”.
Umjesto stvarnim mi se još uvijek divimo sanjanim slobodama. Gadljivo okrećemo glave od očiglednih događaja da bi se posvetili poželjnim, izmaštanim istorijskim sekvencama. Uporno tvrdimo da smo narod nepokolebljivog duha koji je kadar, uprkos svemu, sam sebi sudbinu skrojiti.
U zamišljenom krojačkom salonu naše istorijske sudbine mi na sebe navlačimo ono što nam se trenutno svidi ne obazirući se ni na vrijeme, ni na potrebe, ni na okolnosti koje ih diktiraju. Rukovođeni najčešće zabludama, inatima, gnjevom, pakostima, osvetama pretvaramo se u kostimirane glumce čije predstave unazađuju društvo na mnogim poljima. Naš mali narod lišen demokratskih kapaciteta i personalnih, slobodarskih tradicija, poslednjih decenija opsesivno se vezuje za političke kampanje, glasanja i izborne rezultate. Novija istorija nas neprestano tjera na nova i nova organizovanja političkih smotri takmičarskog i revijalnog tipa. Puni ambicija nanovo se oblačimo, preoblačimo, šminkamo i paradiramo političkom pistom.
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
Za nastup na političkoj reviji zakazanoj za 29. septembar 2024. godine u Podgorici potrebno je bilo sakupiti potpise 1153 birača. Trinaest stranaka je uspješno prošlo taj prvi test. Dobili su šansu da budu dio novozakazanog izbornog procesa. Pretpostavljam da će manje od polovine stranaka uzeti učešće u takmičarskom programu. Ostali će popuniti njegov revijalni dio. Kao što to pravila diktiraju prethodnih dana smo prisustvovali polit-paradiranjima i davno poznatim vrćenjima u krug. Po običaju od publike su stizali aplauzi, zvižduci, uvrede, prijetnje, klevete. O tome su nas do u detalje obavještavali revnosni mediji.
Naše izborne atmosfere već decenijama ostaju iste. Sa njima u doba glasanja, a to je otprilike svake dvije godine, mijenjamo se i mi, baš kao što se biljni i životinjski svijet mijenja u doba oplođivanja. Uspjenuša nam se krv. Postajemo učesnici kostimirane igre flertovanja i udvaranja. Možemo se istovremeno naći na više mjesta odjednom. Ne marimo što se na našim glasačkim spiskovima i dalje nalaze jedni pored drugih mrtvi i živi, stvarni i nepostojeći, raseljeni i oni koji ostaše ovdje.
Kada u izbornom danu otkuca dvanaesti sat (osam uveče), kada se zavjesa spusti a po glasačkim mjestima sa glasačkim kutijama razduže ljudi od partijskog povjerenja, kada odahnu politički manekeni i angažovani sakupljači glasova, uslijediće dostavljanje liste želja koje će postati prva i najvažnija obaveza novoizabranih vlasti. Revijalni učesnici programa i nezadovoljna publika uložiće žalbe, zatražiće ponavljanje izbora, zakazivanje novih izbora u što kraćem roku.
Tako je bilo. Tako će i ostati. Dokle? Dok se ne reducira i učini funkcionalnijim kolekcija odjeće u našem političkom plakaru garderoberu a tempo održavanja izbora učini razumnim.
