Piše: Miloš Gašović
Urbana sociologija prestonice je raznovrsna, bogata događajima i silnim karakterima. Tajming je ključan, kako kažu dobri ljudi: dvoje, kada se sretnu u pravo vrijeme i na predodređenom mjestu, sve radi u njihovu korist, kazaljke im se poklope i magija može da počne. Nešto slično desilo se i meni: ušao sam u pravi pab, tačno na vrijeme, ali ne radi ljubavisanja — ne, ne. Meni je dijalektika svakodnevnice namijenila druge planove te večeri.
Let’s cut the crap, što bi rekli drugovi Anglosaksonci, i pređimo na stvar. Te inkriminišuće večeri pozvao me je drug, u sada već čuvenu beogradsku pivnicu „Samo pivo“. „Pivo“ se nalazi u Balkanskoj 13 i, ušuškano u podzemnom prolazu, nosi nekakav zavjerenički šmek — ili je to samo moja impresija, a pošto sam ja ponekad i fantast, ne znam koliko je vjerodostojna moja percepcija nekog mjesta. Bilo kako bilo, plan je bio da prvo dođem u pivnicu, a onda odatle da se spustim do Cetinjske, gdje je drugarica imala svoju prvu izložbu slika.
Unutra smo sjedili za šankom, a svi znamo da ta drvena pregrada simbolizuje poziv na socijalizaciju i druženje. Drug me je dočekao sa još par likova. Naručio sam dobro, njemačko, pšenično pivo… so far so good, što bi opet rekli drugovi Anglosaksonci. I onda je počelo…
Jedan od momaka, cijenim, par minuta prije mog dolaska započeo je „predavanje“ o Svetom Savi. Upoznali smo se, pozdravili, on je nakratko prekinuo i onda je, je li Bog dao, nastavio. Pabove ne doživljavam kao mjesta gdje jedna osoba treba da se osjeća pozvanom da svima drži slovo. Sama atmosfera, zalivena pivom i dimom, golica svakome jezik, pa je nekako prirodno da svi hoćemo da ćavrljamo, makar se tu i tamo preklapali, kao u onim ludačkim, divnim dijalozima u filmovima Ludog (Vudija) Alena. Kako sam se zadnji pridružio, nije na meni da se odmah ubacujem i prekidam govornika — nije, sve do jednog momenta. A momenat je požurio da me susretne.
Monolog o Svetom Savi najmanje se ticao samog Save, a ubrzo se pretvorio u loše sročen pamflet u ime svetosavlja — da, da, istog onog svetosavlja skovanog tridesetih godina prošlog vijeka, od strane fašističkih bojovnika i mračnjaka, na čelu sa Dimitrijem Ljotićem, kao i samim tvorcem naziva, Dimitrijem Najdanovićem. Da sve bude još užasnije, pobrinuo se narator sam: tihi govor, valjda da poveća važnost onoga što priča, podignute oči, kratke stanke — dosadno do ludila i nazad.
Fascinantna je ljudska zloća ponekad — ili je to samo glupost, ne znam — kako drugačije da protumačim uporne pokušaje da se Rastko Nemanjić, koji je bio gotovo revolucionaran iz perspektive vremena u kojem je živio, i ne samo revolucionaran nego, Bože mi oprosti, i moderan, svede na najobičnijeg nacionalnog ideologa šovinističke provenijencije, na čijem se izvoru u nacionalnom smislu i Hitler napajao, kako je Nikolaj umišljao.
Elem, naš se govornik u jednom trenutku zaneo, a pravilno procjenjujući da ekipa za šankom ne zna puno o imenima i događajima, ali je spremna da „srbuje makar slamu jela“, uhvatio se Ljotića i Dragoša Kalajića u pozitivnom smislu — što je automatski podrazumijevalo da moram da ga prekinem. Šta ću, dinarska plahovitost.
Gore rečeni, famozni Anglosaksonci imaju još jedan dobar naziv kada je čovjek u vremenskom cajtnotu — što ja svakako jesam bio, pošto se vrijeme drugaričine izložbe neumitno približavalo. Oni, Saksonci, osmislili su termin elevator pitch, što bi u grubom prevodu značilo da morate u dva minuta da prodate svoj proizvod ili ideju. Shvatajući da sam „sirotan tužni bez iđe ikoga“, počeo sam brzo da pričam: da je Ljotić najobičniji kolaborant, da je pisao panegirike u čast Hitlera i Musolinija, da je Najdanović bio istaknuti nacistički saradnik, da apsolutno nikakve veze nemaju sa Svetim Savom. Pomenuo sam i termin svetosavlja; ekipa je počela da gugla na telefonima i da odobrava, a govornik — on me je strijeljao pogledom.
U jednom momentu, navlačeći jaknu i spreman da eksiram pivo i krenem, pitao sam ga: jesam li slagao nešto? Umjesto odgovora, poslije pauze od nekih desetak sekundi, upitao je on mene: znaš li šta je nebeska Srbija? Ne znam, gospodine, odgovorio sam pomalo provokatorski, trepćući u stilu zbunjene šiparice. Ne znaš, konstatovao je, onda ti i ja nemamo o čemu da pričamo! Kako je to izgovorio, eksirao sam pivo, nasmijao se i dobacio momcima da idem, a njih ostavljam u društvu nebeskog čovjeka, da se slože i obože. Ispratio me je smijeh, ali garantujem da sam stekao neprijatelja.
Bio sam slavodoban: raskrinkao sam pokušaj lokalnog fašizma. Par dana nakon toga, šetajući Dorćolom, zatekao sam se na uglu ulica Braće Baruh i Visokog Stevana. Refleksno sam, bez razloga, bacio pogled na tablu sa imenom ulice Braće Baruh. Bila je prelijepljena — i još uvijek jeste — a na mjestu imena ceri se naziv „Ulica Dragoša Kalajića“.
Ja sam slavodoban? Ja sam raskrinkao?
Ja sam samo naivni idiot.
