Piše: Vojin Grubač
Prošlo je nešto više od godinu dana od inauguracije Jakova Milatovića za predsjednika države a on je uspio, bez velikih problema: zatamniti i oskrnaviti tu veliku pobjedu građana nad diktatorom Đukanovićem. Počeo je praviti političko-ideološki slalom u kojem figurišu: opstrukcija, ucjenjivanje, dječačke ljutnje i porivi za osvetom Sam fakt što je jednim bizarnim retoričkim gestom podijelio Crnu Goru na „pristojnu“ i „nepristojnu“, gdje su u „nepristojne“ svrstani svi oni koji ga sada politički ne podržavaju: Jakov je u velikoj mjeri diskvalifikovao svoj predsjednički status i ruinirao buduću političku karijeru.
Ne u formalnom, on će biti predsjednik države do kraja svog mandata, već u suštinskom smislu. Izgleda da smo u procesu rušenja Đukanovića sa funkcije predsjednika Crne Gore, izabrali ličnost pogrešnog formata. Dobili smo čovjeka koji tumara po čudnim poljima egoizma.
Ne treba žaliti za tim, jer nismo imali velikog izbora pa smo birali bilo šta što je novo na političkoj sceni. Birali „na neviđeno“, pa šta bude! Ispalo je da smo izabrali: bilo šta! Na žalost. Ipak, u rukama Đukanovića je bila koncentrisana moć nadzemlja i podzemlja, vlasništvo nad životima ljudi, realna mogućnost da izazove građanski rat u svakom momentu. U rukama Jakova Milatovića nema takvih poluga moći. Po onome što je do sada pokazao, predsjednik države Jakov Milatović umije bez ikakvoga razloga uvrijediti partije i glasače koji su ga glasali i izglasali na dužnost koju sada pokriva, nazivajući ih: „nepristojnima, nacionalistima i populistima“, što znači da nije blagodaran. Sada to znamo, sa zakašnjenjem.
Vrlo loše je to što je te ružne kvalifikacije na račun vladajuće većine i naroda isticao tokom posjeta inostranstvu. Da se razumijemo, „prljavi veš države“, stvarni ili izmišljeni, se ne smije prezentovati inostranim krugovima jer je to znak loših manira. Klevetati, baš nikako! A Jakov to radi, što je nepojmljivo, nezrelo i štetno.
Koncept Jakovljeve „pobjedničke liste“ u podgoričkoj predizbornoj kampanji je lišen minimalnog političkog morala. Koliko vidimo, namjere su sljedeće: ukoliko lista Jakova Milatovića osvoji četvrto mjesto na podgoričkim izborima, bez razmišljanja će tražiti mjesto gradonačelnika za mlađanog Luku Rakčevića. Ultimativno! Naime, ako Luku kao „gradonačelnika“ ne podrže antiđukanovićevske partije koje osvoje više glasova od Jakovljeve liste, a koje predvode Saša Mujović i Jelena Borovinić Bojović, ići će se na varijantu da Luku podrži Đukanovićev bašibozuk? Čak i to. Tako bi se zaokružio koncept „pobjede po svaku cijenu“ Jakova, Dritana i Luke! Ili nije tako?! Ili to nije taj koncept? A koji je?
U takvoj shemi ne figurišu: moral, poštenje i principjelnost o kojima Jakov govori na predizbornim skupovima. Jakov nije shvatio da je cilj građana bio rušenje Đukanovića po svaku cijenu i dolazak na mjesto predsjednika adekvatnog političara.
On nije spoznao smisao toga momenta istorije, već je političku karijeru okrenuo u retrogradnom pravcu. Postao je cilj sam sebi! Da li je razlog tome: hiperegoizam, neproduktivni politički autizam, životna i politička nezrelost, nedostatak takta i mudrosti, više nije važno.
Na mjestu predsjednika države bi, svakako, morao biti čovjek nekog drugog: stabilnijeg formata koji koristi društvu i državi. Ovakav, sigurno ne! Svojim inaćenjima, rušenjem vlasti u Podgorici i konceptom koji teoretski predviđa postizbornu koaliciju sa DPS-om, koja je i dalje političko krilo mafije pod kontrolom Đukanovića, Jakov je dotakao dno svoje političke karijere u samom njenom začetku. Poništio glasove birača koji su ga izabrali na mjesto koje sada zauzima. I s takvim negativnim karakteristikama dočekuje podgorička izbore koje je bespotrebno izazvao, i na kojima ne može dobro proći. Po drugi put za Jakova greškom glasati, nema nikakvog smisla.
