Piše: Ranko Rajković
Mržnja je velika i vječna tema. Mržnja je najprisutnija u politici. Nije samo odlika našeg doba. Mržnja i rivalstva političkih protivnika zainteresovale su i Dantea. U deveti krug pakla Dante je smjestio duše grofa Ugolinija i nadbiskupa Ruđerija, čija je međusobna politička mržnja izazivala sukobe i previranja u Italiji 13. vijeka kada su se za prevlast borile dvije političke strane (Gvelfi i Gibelini).
U crnogorskoj politici 21. vijeka najprisutnija je mržnja između dvije politički sukobljene strane. Jednu čine identitetski Crnogorci, drugu identitetski Srbi. Njihove mržnje se ne zaustavljaju u okvirima istorije i politike. Šire se na univerzalne kategorije. U identitetskom crnogorstvu sve je više mrzitelja Slovenstva i Pravoslavlja.
Jedan od osvedočenih mrzitelja Slovena i Pravoslavlja je analitičar i kolumnista CDM-a koji umjesto ličnog imena za Novaka Đokovića koristi ime NoVac. Komentarišući zlatnu medalju u tenisu koju je Novak Đoković osvojio na Olimpijadi u Parizu kolumnista je spomenuo globalno bijelo hrišćanstvo koje sve manje krije rasizam koji mu je gorivo i doslovno napisao sledeće:
„Otuda i potenciranje krsta i krupni plan na njega. Otuda i poruka srpskog patrijarha da je NoVac zlatom iskupio Olimpijadu za ono “satanističko otvaranje”.“
Na koji način tretirati osobu koja je smatrala da Novaka Đokovića treba doživotno izbaciti iz tenisa a sada joj, poslije Đokovićevog planetarno pozdravljenog uspjeha na Olimpijadi u Parizu, smeta potenciranje krsta u prvom planu? Najblaže je reći da svoje bolesne frustracije kolumnista liječi napadom na „krst u prvom planu“. Opravdanije je shvatiti koja je teška kazna već dodijeljena ovoj osobi samo kroz mržnju koju u sebi nosi. Kada mržnja vri i klobuča u čovjekovom mozgu za života to predstavlja još težu kaznu od onih kazni koje je Dante Aligijeri propisivao mrziteljima u devetom krugu pakla.
Crnogorskim mrziteljima Slovenstva i Pravoslavlja teško je naći odgovarajući pandan na drugoj strani bez obzira što i ta strana obiluje mrziteljima identitetskog Crnogorstva. Zlatna Olimpijska medalja koju je Novak Đoković osvojio u Parizu najbolja je potvrda gore izrečene teze. Ta zlatna medalja orkestrirano je podigla Crnogorske mrzitelje na noge. Oglasili su se kolumnisti, kolumnistiknje, bivše ministarke i ministri u sjenci, političari, NVO …Problematizovali su, ne zlatni reket i tenisku lopticu Novaka Đokovića koji su ga učinili Olimpijskim herojem, već činjenicu da je Novak Đoković etnički Srbin, pravoslavac s krstom o vratu, antivakser, poštovalac svog predačkog i kulturnog nasleđa i kao takav opasan za Svijet u cjelini.
Talas mržnje prema Slovenstvu i Pravoslavlju dostigao je svoj vrhunac baš u trenutku kačenja zlatne Olimpijske medalje o vrat Novaku Đokoviću gdje se nalazio i krst.
Uspjeh u igri doživljen je kao veliki poraz u nacionalnoj istoriji iako je ovo prvo dokazivalo onom drugom da mu nije stranac već njegove gore list. Novak Đoković je porijeklom iz Crne Gore. S radošću i poštovanjem dolazi u Crnu Goru. Crnoj Gori plaća porez na ne baš malu imovinu. Iz Crne Gore je krenuo u pohod na zlatnu olimpijsku medalju. Novak Đoković je u Crnoj Gori organizovao svoje vjenčanje i svadbeno slavlje. Sve to pada u vodu činjenicom da je on Srbin, da je vjernik, da poštuje svoju crkvu, da pjeva srpske pjesme i igra srpsko kolo.
U kratkoj priči „Čekanje“ Horhe Luis Borhes spominje odjeljak iz Danteovog pakla s užasavajućom mržnjom između grofa Ugolinija i nadbiskupa Ruđerija s kojim započeh tekst „Mržnja i Čekanje“. Borhes u priči „Čekanje“ postavlja pitanje „Što je lakše, okončati jedan strašan doživljaj ili ga u mašti vječno preživljavati“
Strašan doživljaj u svijesti crnogorskih osvjedočenih mrzitelja je politički poraz DPS-a na avgustovskim izborima 2020-te godine. U paklenim mukama ga preživljaju nanovo i nanovo i nanovo, baš kao što i Borhesov junak nanovo i nanovo i nanovo proživljava svoju prošlost i svoju budućnost. Naši mrzitelji (kolumnisti, voditelji, bivši ministri, ministrice, voditeljice, zabludjeli pojedinci) s teškom mukom preživljavaju avgust 2020-te godine kad god se late pera, mikrofona ili priča o Crnoj Gori. Došli su čak dotle da im je za pad crnogorske despotije najveći krivac krst i to onaj krst u krupnom planu.
Ne bi me začudilo da se mrzitelji Slovenstva i Pravoslavlja još više fokusiraju na „krst u krupnom planu“ i razviju teoriju po kojoj su neke mračne sile u petom vijeku iscenirale nepravednu podjelu Rimskog carstva na Zapadno i Istočno s ciljem da što više naude formiranju Crnogorskog identiteta i odlože državnu nezavisnost Crne Gore.
Kao veliki obožavatelji mamutskog serijala DPS vladavine i njenih tajkunskih derivata nerealno je očekivati da će se mrzitelji Slovenstva i Prvoslavlja zaustaviti na omalovažavanju Crkve, vjere i „krsta u prvom planu“. Po uzoru na Sartrovog književnog junaka, rođaka Žila „koji je porodična i društvena nula koja se budi i reaguje samo na pomen Engleza koje toliko mrzi da mu ta mržnja postaje razlog postojanja“ odnosno primećivanja od strane sredine u kojoj živi, tako je i Crna Gora poodavno iznjedrila svog rođaka Žila oličenog u mnogobrojnim intelektualcima, kolumnistima, istoričarima, bivšim ministrima kojima je samo mržnja razlog političkog djelovanja i oglašavanja.
Crnogorski rođak Žil, odnosno domaći mrzitelji ostaju pospani i umrtvljeni sve dok ne čuju riječi Srbin, Srbi, Rusi, Rus, Pravoslavlje, Crkva, Krst, Liturgija, Molitva, Pričešće, Tamjan, Kandilo. Onda padaju u trans. Nastupa erupcija gnjeva. Pokulja mržnja iz koje se rađaju njihove kolumne i javni nastupi.
Zaista „Što je lakše, okončati jedan strašan doživljaj ili ga u mašti vječno preživljavati“ s pravom se pitao Borhesov junak iz priče „Čekanje“. Mi se pitamo to isto strpljivo čekajući da mrziteljima bol prozveden avgustovskim izborima 2020-te godine koliko toliko umine i da se crnogorska stvarnost malo po malo počne vraćati u stanje prihvatljive mržnje koja ostaje velika i vječna tema ljudskog roda.
