Preveo za Žurnal: Miloš M. Milojević
Ne kupuju samo gangsteri srpsko i bosansko naoružanje ovih dana
Teroristi i gangsteri uživali su zlatno doba obilja naoružanja nakon raspada Jugoslavije devedesetih godina 20. veka. Sada je red na zapadne vlade. Dok besni rat u Ukrajini one obleću region u potrazi za municijom i munobacačima. Proizvodnja oružja na Zapadnom Balkanu buja. Srpski izvoz oružja učetvorostručio se od 2020. godine; nekim osamsto miliona evra vredna municija dospela je u Ukrajinu od početka invazije. Bosanski izvoz tokom prva četiri meseca ove godine skoro se udvostručio u odnosu na isti period prošle godine. Njene fabrike municije rade u tri smene, kaže Jasmin Mujanović iz Nju lajns instituta za strategiju i politiku.
Tokom Hladnog rata, bezbednosno paranoična Jugoslavija imala je veliku vojsku čija je potpora bio rastući vojno-industrijski kompleks. Ostaci njene odbrambene industrije sada su koncentrisani u Bosni i Srbiji, koje obuhvataju preko 90 odsto vojnog izvoza sa Zapadnog Balkana. Od posebnog interesa za Ukrajinu i njene pristalice je sposobnost ove industrije da proizvedi municiju i opremu i sovjetskog tipa i one koje su u skladu sa NATO standardima. Tamošnji proizvodi su uglavnom prilično jeftini: bosanska granata može da ide za četvrtinu cene zapadnog proizvođača.
I u Bosni i Srbiji postoje zakoni koji ograničavaju izvoz naoružanja u zaraćena područja. Ali su pronašle zaobilazne putanje preko trećih entiteta. Amerika, na primer, je glavni kupac bosanskih metaka, koje preusmerava prema Ukrajini. Srbija, uprkos svom odbijanju da uvede sankcije Rusiji, isporučila je hiljade artiljerijskih granata preko Češke, Turske i šipražja fantomskih kompanija. Članice NATO sa Balkana – Hrvatska, Albanija, Crna Gora i Severna Makedonija – poslale su veliki deo svojih inventara stare sovjetske opreme. Nedavni izveštaji navode da bi Hrvatska mogla da remontuje zaribale kuvajtske tenkove M-84 (jugoslovensku verziju sovjetskih tenkova T-72) kako bi bili poslati Ukrajini.
Za neke regionalne vlade to je prilika da steknu politički kredit u odnosima sa Amerikom i Evropskom unijom. To posebno vaši za one koje teže da se priključe EU, kao što su Bosna i Albanija. Ukrajina se koristi tim sentimentom. U februaru, ukrajinski predsednik, Volodimir Zelenski, pozvao je na zajedničku proizvodnju oružja balkanske države kako bi se osigurao ukrajinski „opstanak“. Ekonomski motivi takođe igraju značajnu ulogu, ukazuje Katarina Đokić sa Međunarodnog instituta za mirovna istraživanja u Stokholmu, još jednog tink-tenka. Bosanske fabrike municije, koje su nekada bile blizu gašenja sada su u potpunosti popunjene radnicima.
Za Aleksandra Vučića, srpskog predsednika, prodaja naoružanja Ukrajini je deo delikatnog održavanja ravnoteže između Zapada i Rusije. Ali je takođe dobro za poslovanje. „Volim kada izvozimo naoružanje”, razmetao se jednom prilikom, „to je čist dotok deviza“. Srpsko oružje uobičajeno se pojavljuje u udaljenim sukobima. U julu, Amnesti Internešenel, međunarodna organizacija za posmatranje kršenja ljudskih prava, izvestila je o pronalaženju velikih količina oružja srpske proizvodnje u ratom razorenom Sudanu. Istraživanje koje je sproveo BIRN, mreža balkanskih istraživačkih izveštača, i izraelske novine Harec utvrdilo je skok otpremanja srpskog oružja u Izrael od napada iz oktobra 2023. godine.
Srpski izvoz naoružanja nije uvek po nacionalističkom ukusu. Milorad Dodik, lider Republike Srpske (dela Bosne kojim dominiraju Srbi) koji poziva na formiranje etničke srpske naddržave (superstate) kritikovao je prodaju naoružanja Ukrajini. Neki etnički Srbi otišli su da se bore na strani Rusije. Drugi u regionu strahuju zbog srpskog uvoza naoružanja, ne zbog njegovog izvoza: nedavno naručivanje borbenih aviona Rafal francuske proizvodnje odobrovoljilo je zapadne vlade, ali je ozlojedilo Hrvatsku i Kosovo. U svakom slučaju, decenijama nakon okončanja ratova koji su usledili nakon raspada Jugoslavije, balkanska trgovina oružjem i dalje dobro stoji.
Ispravka uneta 24. septembra 2024. godine: izvorna verzija ovog članka ukazuje na Makedoniju kao na državu članicu NATO. Mislili smo da napišemo Severna Makedonija. Izvinjavamo se zbog ove omaške.
Izvor: The Economist
