Piše: Aleksandar Živković
Diplomatske igre znaju da budu cinične. Amerika je ponudila Srbiji „pristupanje strateškom dijalogu“ (isto je ponuđeno i Kosovu); sa druge strane u sklopu sveobuhvatnih sankcija ruskih naftnih kompanija, našla se i Naftna industrija Srbije.
U čaršijskim pričama, oba ova čina shvataju se kao jedan – protjerivaranje ruskog uticaja iz Srbije.
Mnogi u cijeloj operaciji vide saučesništvo srpskih vlasti, koje je počelo potpisivanjem energetskog strateškog partnerstva sa SAD. Iako nemam običaj da branim srpskog vođu, očigledno je iz ovih globalnih sankcija ruskim naftašima, da je Srbija samo jedan kamičak u igri.
Za srpsku stranu ta „strateška partnerstva“ mučna su zbog cijene koju treba platiti. Rusi će se bez obzira na eventualnu isplatu koju dobiju za svoj udio u NIS-u, osjećati uskraćeno. Srpski budžet je već ionako preopterećen troškovima za rafale i EKSPO, vlada bi najradije da ruski dio preuzme neko drugi, ali Amerikanci to ne dopuštaju.
Ili će dopustiti nekoj svojoj kompaniji?
Trampova administracija, prepuna naftaša, može samo sa zadovoljstvom da nastavi posao prethodnika. Sa te strane ne bi trebalo gajiti iluzije o nekom Tramp – Putinovom dogovoru o interesnim sferama na Balkanu.
Srbiji ostaje ples sa jednim partnerom, Jenkijem, i to će biti to novo „strateško partnerstvo“. Alfa Vuk ne bi bio to što jeste kada u taj ples ne bi uključio svoje kadrove naviknutije na ruske taktove.
Ne vjerujem da će to mnogo da smeta Amerikancima, drugim riječima, ulazimo u meku fazu srećne nove 1948. godine. Kako će igranka da se završi teško je sada prognozirati. Na unutrašnjem planu osporen od studentskog pokreta, Alfa Vuk ima malo vremena da konsoliduje redove vlasti, najvjerovatnije nekim novim izborima. Ne bi bilo čudno da on na tim izborima bude američki favorit.
