Piše: Ranko Rajković
Od jednolične ishrane i nedostatka vitamina duše nam postaju nezdrave. Ozbiljno poboljevaju. Krenulo je to prije ekonomske stabilizacije, inflacije, sankcija, prelaska sa dinara na marku, pa sa marke na euro. Mentalne slabosti su nas ophrvale prije nego saznasmo što znači sadržaj prosječne potrošačke korpe. Mimoišlo nas je širenje svijesti o važnosti očuvanja fizičkog i mentalnog zdravlja upražnjavanjem različite israne.
Paradoksalno je ali istinito da uzroci naših oboljevanja leže u izgladnjivanju i prejedanju. Kod pojedinaca, prejedanja i izgladnjavanja mogu biti posledica stresa, naslijeđenih gena, neke sistemske bolesti. Kada se radi o kolektivu, odnosno narodu, onda su prejedanja i izgladnjivanja uglavnom uslovljena grubim socijalnim i ekonomskim raslojavanjima. Postoji i treća varijanta koja se odnosi na naš slučaj.
Iza naših prejedanja i izgladnjivanja stoje emotivni faktori, duhovno-asocijativna stanja, refleksi prošlosti ili nešto mnogo jednostavnije. U toj najjednostavnijoj varijanti kod nas se jedni prejedaju a drugi izgladnjuju iz razloga što pred sobom imaju jednoobrazni jelovnik. Jelovnik nam dolazi iz kuhinje gdje je sve odavno zakuvano i od malena nam u vidu obroka nametnuto. Na meniju naše kuhinje nalazi se samo jedno jelo. Kod nekih to jelo razvija osjećaj zavisnosti, pa ga troše sve više i više. Drugima to jelo proizvodi alergije zbog čega ga izbjegavaju. U ozračju domaće kuhinje i jednoobraznog jelovnika osmotrimo ishranu postreferendumske Crne Gore.
Poslije sticanja državnosti ukupnom društvu se nametala jednoobrazna ishrana sa crnogorstvom kao obaveznim i svakodnevnim obrokom. Nijedan dan nije mogao proći bez crnogorstva na meniju. I u svečanim, slavskim prilkama i tokom onih uobičajenih, čak i međuobroka, to jest užina, crnogorstvo je servirano kao nezaobilazan dio sveopšte, takoreći normativne ishrane. Onima koji su ga konzumirali u velikim količinama država je dodjeljivala stimulanse i nagrade. Onima koji su kasnili ili podozrivo gledali na trpezu gdje se crnogorstvo služilo pod obavezno i u izobilju, po starom porodičnom običaju državna porodica je prevrtala tanjire, a nekima se čak i prstom prijetilo da će se vlasti potruditi da taj i taj za njenom sofrom više nema što da traži. Narodski rečeno da ništa neće obidovat.
U postreferendumskoj Crnoj Gori nedostajali su nam razumni ljudi koji bi se dosjetili da je makar povremeno umjesno spremiti i servirati jelo koje je po ukusu i sadržaju bar malo različito od crnogorstva. Da smo imali takvih jela opšte zdravlje bi nam bilo mnogo bolje.
Jedan kotao, jedno jelo, jedan jelovnik učiniše da dio ljudi otpoče tražiti izvore drugačije ishrane. Tragali su za jelima skuvanim po starim receptima i ukusima. Nijesu pristali na nutricionističku dresuru tijela i duše. Ustvari te osobe su samo pribjegle i priklonile se onome što je uobičajeno u normalnom svijetu. Televizjske emisije na svim svjetskim kanalima potvrđuju njihov stav. Čitav svijet teži različitostima u ishrani, pronalazi ih kako u duhovnoj tako i u tjelesnoj sferi. Pokušavaju da ih primijene u sopstvenim kuhinjama svjesni da će im upravo to doprinijeti boljem imunitetu.
Po sličnom porivu osobe već iznijansiranog ukusa nijesu pristale da se u postreferendumskoj Crnoj Gori vrate na služenje vojnog roka, na rizi bizi ishranu, na ponovna vojnička ustajanja, podizanja i pozdravljanja državne zastave, na bratstvo i jedinstvo u novom ruhu, na obavezno gledanje televizijskog dnevnika u kome se redovno izvještavalo o neprijateljima novostečene državnosti i njenog nacionalno obavezujućeg jelovnika.
Mnogi od njih bijahu odslužili dug sličnoj ishrani i u staroj i u novoj Jugoslaviji. Nije im prijalo ponovno postrojavanje i hrana skuvana na veliko po starom multikulti nutricionističkom receptu. Nijesu se pomirili sa crnogorstvom kao obaveznim obrokom pogotovo što su vrlo brzo uočili kako se društvo izabarnih crnogoraca, iza paravana od državnih zastava, gosti kavijarom, šampanjacem i drugim đakonijama. Zapazili su da sastavljači domaćeg jelovnika često omaste sopstvene brke uvoznom, mladom prasetinom iako u javnosti propovijedaju da baš od nje dolazi najveća opasnost po naše nacionalno zdravlje. Preskočićemo priču o raskošnim službenim obrocima nacionalno izabranih, čijim se blagotrobijama ugađalo u ime i na račun budžeta države po raznim meridijanima. Nećemo spominjati ni ekskluzivne restorane unutar države gdje su obruči tjelohranitelja garantovali mirno varenje delikatesa u stomacima viđenih gostiju.
Sve u svemu sa državnom nezvisnošću ogromnom broju stanovnika ukinuta je zdrava ishrana. Forsirao se jedan recept sa istim sastojcima uz obilje nacionalnih preslačaka koji je svakodnevnu ishranu učinio štetnom kako onima kod kojih je razvio zavisnost od obroka, tako i onima kod kojih je proizveo alergiju na obrok. Zbog jednolične ishrane ugrožili smo zdravlje cijeloj državi. Mnoge je sustigla autoimuna bolest. Neki su joj uspjeli odoljeti.*
Kao konzumenti i uživaoci reklamnog, politički propagandnog jelovnika, postali smo trapavi i mlohavi, tromi u razmišljanju, osjetljivi na kritiku svega što nas je u to stanje dovelo. Nametanje jelovnika i kanona o obaveznoj ishrani dokazali su se kao odlični asistenti ideologiji i uniformnostima koje su iz nje proizilazile. Ukoliko se to nastavi primijenjivati na odrastanje novih generacija, ako ih od malih nogu budemo tjerali na jednoličnu ishranu, dobićemo kašasto-pastozne naraštaje koji će se slabo snalaziti izvan sebi prilagođenih boravišta.
Takve pojave odlično opisuju američke dokumentarsitičke serije pod naslovom „Živjeti sa 300 kilograma“. Kod nas bi se u slobodnom prevodu moglo reći: Živjeti u istoriji sa hiljadu godina (kilograma) državnosti. Šabloni bitisanja s ogromnom težinom podrazumijevaju razna pomagala odnosno smetala od sjedećih i ležećih položaja do položaja za hranjenje. Našim uživaocima GMO istorije i njome zadojene ishrane, ni poslije ovako edukativnih emisija, ne pada na pamet da koriguju ponuđeni jelovnik. Odbijaju da probaju nešto različito smatrajući ga štetnim samo zbog zemalja iz kojih to dolazi.
Modernom svijetu je prihvatljiv naš način ishrane. Čak im je na neki način i simpatičan. Iskazuju naklonost i podršku našim konzumacijama hrane ali ne u smislu veličanja izbora, kako je to naša doskorašnja politika predstavljala, već kao razumijevanje našeg fizičko mentalnog hendikepa koji se svojom poslušnošću, prilagođava savjetima i bez rezerve prihvata novu GMO ishranu. Mi o jednoličnosti ishrane koja nas je dovela u stanje tromosti i nefunkcionalnosti ćutimo. Kada se i oglasimo onda naši prejedeni optužuju naše izgladnjele.
No nije sve u prehrani. Mnogo toga je u duhu i kulturi. Tu smo prošli još gore.
Poslije sticanja državne nezavisnosti ono što je u kulturi i umjetnosti bilo ponajmanje vrijedno, a u nauci i obrazovanju blijedo i neubjedljivo, pohitalo je da na sebe navuče simbole nezavisnosti kako bi se pod njima šepurilo i ugrabilo prva mjesta za državnom trpezom.
I tu smo uspjeli da ugrozimo kulturno i duhovno nasleđe namećući mu jednoobraznost. Neobuzdane konzumente crnogorstva isticali smo u prvi plan na svakom planu. Njihove neumjerenosti i Garagantuovske apetite smo veličali i nagrađivali.
Zbog njih ni prema bojama nijesmo pokazali toleranciju. Osim reprezentativne crvene i žute sve ostale boje povukosmo iz opticaja. Nijesmo imali sluha za naučna istraživanja svjetski poznatih nutricionista koji su tvrdili da ishrana mora biti šarolika poput boja na bogatoj vitaminskoj pijaci. Ostali smo uporni. I dalje insistiramo na jednoobraznom jelovniku po kome se jedni prejedaju a drugi se zbog ponuđenog menija izgladnjuju.
Naši ljudi sve češće okreću leđa domaćem jelovniku. Odlaze zbog jednoličnosti domaće trpeze. Traže mjesta gdje će se moći okrijepiti i povratiti snagu zahvaljujući drugačijim ukusima. Kada ih pronađu neki od njih se počinju prejedati. Misle da će im to obezbijediti više sigurnosti koju u svojoj državi nijesu imali. Griješe. Naša je država unikatna u jednoličnoj ishrani i posledicama koje takva ishrana proizvodi.
—
*
Poslije trideset godina izbivanja po inostranstvu jedan naš sugrađanin dođe na Cetinje. Svi su se utrkivali da ga pozovu na ručak i ugoste. Više mu je bilo do druženja i razgovora nego do jela. Išao on tako s ručka na ručak, s večere na večeru do jedne ure. Tada, tek što se razdanilo, prije šest sati izjutra, pokuca na vrata domaćina. Ovi se iznenadiše jer su ručak planirali za oko dva sata popodne. On im se izvini i reče „Ako ćete kuvat ranštan s kastradinom ja vi ga neću dolazit“.
Nije njega promijenila bezdušna tuđina no metabolizam sopstvenog tijela. Današnjim jezikom kazano ispoštovao je metabolizam. Dao mu je prednost nad nacionalnim jelom. Tačno je da se kultna američka pjevačica Madona oduševila ranštanom kada je 2016. godine boravila u Bečićkom hotelu „Splendid“. Ne manje je tačno da se i naši ljudi s punim pravom mogu posvetiti sopstvenom zdravlju vodeći računa o sadejstvu tjelesnog i mentalnog uvažavajući pritom nesporno slavna dostignuća naše nacionalne kuhinje.
