Piše: Marko Nedić
Poštovani članovi porodice Dragiše Kalezića, uvaženi prijatelji i poštovaoci njegovog književnog dela, na ovom simboličnom mestu suočavanja s konačnim odlaskom iz života, rečima oproštaja od dugogodišnjeg prijatelja Dragiše Kalezića, časnog čoveka i izuzetnog književnika, koji je ceo život posvetio trajnoj zagonetki književne reči i umetničke vizije sveta, obraćam se s dubokim osećanjem neizmernog gubitka koji nas je ovde sve okupio. Dragišinim nepovratnim odlaskom savremena srpska književnost i kultura, i kultura njegovog zavičaja u Crnoj Gori, koje on nikad nije odvajao, izgubile su jednog od onih stvaralaca koji su se doživljaju književnosti kao umetnosti reči predavali kao važnoj duhovnoj misiji i sudbonosnom individualnom činu.
Za sve one koji za istinom o svetu tragaju u umetničkom stvaralaštvu nema teže obaveze nego što je opraštanje od prijatelja koji su čitavog života tu istinu takođe želeli da otkriju u umetnosti i njenim otvorenim i skrivenim značenjima. U trenutku kada Dragiša Kalezić, koji je individualnu misao i stav video kao najveću meru smisla života i najpouzdaniji znak čovekove posebnosti u njemu, iz fizičkog oblika postojanja odlazi u bezgranični mir budućnosti, reči ipak ostaju nemoćne da iskažu svu dramatičnu težinu tog odlaska. To može samo misao, može i duboka emocija, naknadno i sećanje.
Dragiša Kalezić je intelektualnom dubinom svojih pogleda na život i čovekovu ličnost, svojom etikom, svojim stabilnim, jasnim i nepotkupljivim stavom o književnosti, filozofiji, kulturi i umetnosti i njihovoj ulozi u formiranju ličnosti i društva, koje se nažalost danas, pod uticajima različitih interesa, sve više udaljava od istinske kulture, ulivao neizmerno poverenje u svoj odnos prema stvarnosti svima onima koji su cenili njegovu jasnu misao u razgovorima i skladan stil u njegovoj prozi. Vas, njegove prijatelje i rodbinu, ne treba podsećati da je on kao ličnost i kao književnik, iako je uvek tražio visoke stvaralačke standarde, bio otvoren prema samom fenomenu kulture, prema drami života, tradiciji, savremenosti i prema svim važnijim oblicima njihove stvaralačke slike, pritom uvek ostajući samostalan i svoj.
Dolaskom iz Danilovgrada i Podgorice u Beograd na studije svetske književnosti Dragiša se već na početku književnog rada oglasio kao izvrstan esejista. Njegova knjiga eseja Edenski vrt laži, kultna knjiga jedne književne generacije, izabranim temama i osobenim autorskim glasom istovremeno je nagoveštavala meditativan, eruditski i narativan pristup naslovnom paradoksu, da bi u svoj sadržaj uključila neke od velikih tema moderne književnosti i filozofije, kao što su samoća, krivica, doživljaj smrti, etičke norme ličnosti, sloboda izbora i sam smisao života. To su istovremeno bile i ključne teme njegove proze, romana Još sam ovde, Jama bez dna, Adresa beše moja, Dan i nešto od noći, Galerija Kirka i drugih, i pripovedaka Tolstoj i gušter, Ljudi senke, Graditelj, Stopala, kao i brojnih eseja. U tim knjigama takve teme su proizilazile iz izabranih životnih priča književnih junaka, iz njihove suočenosti sa osećanjem neželjene pripadnosti pragmatičnoj stvarnosti, prema čijim su složenim sadržajima najčešće imali ambivalentan i naglašeno skeptičan stav. Samim tim one su, po svemu sudeći, bile deo duhovnog profila samog Dragiše kao ličnosti, ali su u proznom kontekstu, time što su razvijane prema logici književnog teksta i njegovog stilskog oblika, istovremeno dobijale izrazito književno značenje. U svim knjigama proze on je zato kao pisac bio u mogućnosti da, pored meditativne, nagovesti i melanholičnu i poetsku intonaciju teksta.
Poštovaniprijatelji, napuštajući ovozemaljski život „star i sit života“, kako je sam govorio citirajući Sveto pismo, Dragiša Kalezić je u trajnoj žalosti ostavio svoju porodicu, kćerke Ivanu i Milenu, svoju braću Vojislava i Radisava i svoju brojnu rodbinu, i preselio se u vreme u kojem se istinoljubive duše smiruju u večnom predelu bez granica. Njegovi prijatelji, poznavaoci književnosti, čitaoci njegovih romana, pripovedaka i eseja, i svi oni koji, u ovom dobu agresivne svakodnevice, u književnosti, umetnosti, filozofiji i kulturi i dalje vide veliko i možda poslednje polje humanizacije života i čovekove ličnosti, kao što ga je video i samDragiša,osećaju da je njegovim odlaskom nestao jedan istinski oslonac njihovoj prirodnoj potrebi i želji za boljim, punijim, osmišljenijim i ostvarenijim životom. Tu prirodnu potrebu odsad će umesto njega ispunjavati njegove objavljene knjige i postojano sećanje porodice i njegovih savremenika na njegovu neponovljivu ličnost i ostvareno delo.
Zato, neka je večna slava i hvala mome dragom prijatelju i dobrom piscu Dragiši Kaleziću!
(Reč oproštaja izgovorena 21. septembra 2024, na Novom bežanijskom groblju)
Izvor: Nova Zora
