Piše: Radovan Zogović
Prethodna četri dijela možete pročitati ovdje, ovdje, ovdje i ovdje
Isidora Sekulić redigovala je za “Kulturu” prevod Tolstojeve Ane Karenjine i knjige pripovijedaka N. V. Gogolja. U vezi s tim došlo je do kontakta između nje i Vere Zogović. I Vera, koja je umjela da stekne prijateljstvo intelektualaca s kojima je preduzeće sarađivalo, što se na ovaj ili onaj način osobito pokazalo onda kad je morala da radi kao pomoćnik portira u hotelu “Balkan”, osvojila je i Isidorinu “veliku naklonost”. Isidora ju je pri susretima obasipala nježnostima (razlika u godinama bila je kao između majke i kćeri), prevodila je specijalno za nju pjesme Šelija i Kica i pisala joj dirljiva pisma, počinjući ih sa “Verka-Veverka” i si., a Vera je to poštovala, uzvraćajući diskretnom nježnošću i pažnjom, bez krupnih izjava i ikakvog “oglašavanja”. I jednog dana Vera je došla na ručak s viješću da je Isidora strahovito ljuta, da je gnjevna, da je uvrijeđena onim mojim objašnjenjem i obećanjem
– kad sam ono vozio skupa nju i Andrića. Vera mi je citirala Isidorine rečenice, uperene ne samo protiv mene nego i protiv Andrića – pričajući i citirajući, ona je, intonacijom, izražavala svoj odnos prema Isidorinom držanju i prema njenim izjavama (intonacije su jasno isticale Isidorinu osjetljivost i pretjerivanja). Ali Veri je bilo i neprijatno: ipak joj je bilo žao Isidore, i mene je ipak smatrala krivim — bio sam nespretan, ispalo je nepromišljeno i ružno. Na kraju je, kao svoj zaključak koji sve svodi na stvarnu mjeru, rekla:
– Isidora je odista uvrijeđena. U-u-u…
I ja sam jednoga dana pošao Isidori Sekulić – da se pravdam dobrim namjerama. Po svojoj prirodi, svojoj ličnoj potrebi, ja to sigurno ne bih učinio, pa bilo ovo što kažem dobro ili rđavo. Ali učinio sam, jer sam radio u agitpropu i u Savezu književnika, i jer sam htio da olakšam Veri kao direktoru izdavačkog preduzeća – mi smo, koliko smo najviše mogli i umjeli, svoje postupke i namjere mjerili prije svega ovim mjerilom.
Isidora Sekulić uvela me je u svoju prednju, dosta malu sobu, u kojoj su, na stolu i po svim stolicama, ležali neki, ne mnogo pažljivo stavljeni rukopisi. Desno su bila vrata druge, veće sobe, gdje smo onda sjedjeli Vučković i ja – ta vrata bila su zatvorena. Isidora se držala kao da među nama nije bilo nikakvog nesporazuma: odmah je počela da objašnjava kako popravlja tuđe prevode Šekspira – grdila je, svojim suzdržanim načinom, prevodioca koji zna samo njemački, a prevodi s engleskog, žalila je Šekspira kao nešto što je njoj povjereno na čuvanje ali ona ga, u ovim našim prilikama, ovoj vječitoj nekulturnosti i neodgovornosti, ne može uščuvati. Žalila se na mukotrpnost posla, prokletog posla dotjerivanja tuđih rukopisa:
– Uostalom, – rekla je – vi znate kakav je to rabadžijski posao…
Kad sam ja uzeo da objašnjavam zašto sam došao, ona me pustila da govorim, i slušala je kao da baš ne zna, kao da joj baš treba podataka i vremena da shvati o čemu je riječ. I kad sam ja rekao sve, ona me je prekinula kao da sam tek zaustio da govorim a ona razumjela na po riječi:
-Ah, molim vas, ostavite!
I ustala je – da potraži nešto u rukopisima na stolicama ili da te rukopise ponamjesti. Ali stvar ipak nije ostavila. Sačekavši da ja još nešto zaustim, ona je, zadižući i ponamještajući hrpu po hrpu rukopisa, počela da govori kako sam ja grub, kako sve ljude mjerim istim aršinom, kako sam sasvim suprotan svojoj divnoj ženi – pozvao bi na ručak, pozvaće na ručak, kao da se ona nudila. Na ručak! Ona je uvijek smatrala da postoji manuelni proletarijat i proletarijat duha; ona je uvijek smatrala ovaj drugi proletarijat – višim… I sjela je, uspravna, s rukom na krilu.
– Nikad ja, gospodine Zogoviću, nisam držala ni do čijih ručkova i nisam se nikom, gospodine, nudila na ručkove, najmanje na ručak s tim…
I sasvim je prešla na Andrića. Prekidala se, uzdržavala se, ali se, eto, nije mogla uzdržati. Šta će, rekla je, meni kao gost ona, kad imam gospodina Andrića, koji zna cijenu ručkovima…
– Sada on vama daje rukopise na čitanje – rekla je i ja se više ne sjećam otkud je znala taj podatak, možda sam joj ga čak ja rekao da bih joj objasnio zašto sam upravo vodio Andrića svojoj kući. – Daje, nastavila je, i po licu su joj izbile bjeličaste, nakostriješene malje – jer vas smatra vlašću, jer mu to može koristiti. A nekad je svoje rukopise donosio ovamo – ove su makaze (i tu se ljutito poluokrenula i lupnula šakom po kancelarijskim makazama na stolu) – ove su makaze skraćivale njegove rasplinute pripovijetke. I sad ih više ovamo ne donosi. Neće ih, gospodine, donositi ni vama, ako jednom ne budete više to što jeste. Neće, jer on je – jezuit.
Ali, iako je razgovor tako tekao i tako se okrenuo, ja sam, odlazeći, imao osjećanje da nesporazum nije likvidiran i da se Isidora nije odobrovoljila prema meni, mada je preda mnom govorila protiv Andrića. Pretpostavljao sam da se neće odobrovoljiti možda baš zato što je o Andriću tako govorila preda mnom, i što je po mom držanju, čak i po tom kako sam ćutao, mogla pogoditi da njene prijekore, njenu ocjenu Andrića smatram u najmanju ruku pretjeranim – ja sam bio odveć neuk da to, čak i da sam htio kriti, sakrijem, ona odveć vješta da bi joj takvo šta izmaklo iz vida.
A Andrić se meni, u vezi s knjigom novih pripovijedaka, obratio još jedared. Negdje početkom 1948, u Savezu književnika, kao obično, i, kao obično, pred moj odlazak poslije sjednice uprave, on mi je, ne udešavajući da to niko ne čuje, a tako da to, u sobi sa još desetak ljudi, odista niko ne čuje – rekao:
– Drugarica Vera je složila knjigu, a ja nemam naslova – biste li mi mogli pomoći?
Rekao sam mu da sam u tom pogledu osobito bespomoćan.
– Šta mislite – nastavio je on – bi li valjalo Ljudi i neljudi? time se ne kaže ništa pozitivno o samim pripovijetkama, nego se samo određuje odnos prema pojavama. Vaš naslov Prkosne strofe nije pretenciozan – kaže se samo da su strofe prkosne, ali se time ne kaže i da li su dobre ili loše. Ja takođe ne bih htio ništa pretenciozno…
Meni se naslov nije mnogo svidio. Ali nijesam bio kadar da pomognem, a učinilo mi se, kad je riječ o Andriću i momentu, da jedna ovakva “deklaracija” ne bi baš bila ni loša, pa sam rekao: “Može” (takvo “može” u Đorđa Jovanovića glasilo je: “Može kao materijal”). I Andrić je, učinilo mi se, pristao na to. Međutim, kad se knjiga pojavila, pojavila se pod drugim naslovom, koji je bio jasan dokaz daje pisac bježao od prethodnog, a da neki novi koji bi ga zadovoljio nije mogao naći. I stavio je prosto: Nove pripovetke. Da li je, pak, iz ovih ili onih razloga, na sličan način postupio i s mojim, u sveščiću zapisanim primjedbama o Zeku — tu zasad ne mogu reći ništa sigurno. Knjiga se pojavila godinu i više dana poslije našeg razgovora. Štaviše, pojavila se u vrijeme (kraj 1948) kad meni nije baš bilo do čitanja ovakve beletristike. I kad sam, poslije dvije ili tri godine, knjigu ipak pročitao (ja ne spadam u egzaltirane poklonike Andrićeve literature, čak ni pošto je dobila inostrani zaštitni žig, tzv. Nobelovu nagradu – meni se, prosto, mnogo sviđa nekoliko njegovih pripovijedaka, u koje ne spada Put Alije Đerzeleza, mnogo mi se sviđaju ili samo sviđaju djelovi drugih, djelovi Na Drini ćuprije, Travničke hronike i Gospođice) – kad sam je, ipak, pročitao, vidio sam da sam zaboravio sve manje, pojedinačne primjedbe na tekst Zeka i da ne mogu vidjeti kako je autor s njima postupio. Siguran sam samo (iako mi zaborav i tu smeta da tačnije i detaljnije vidim) da je autor tek donekle skratio i sažeo preopširnu “digresiju” o rijeci Savi.
Sporo je tekla 1948. godina.
Između Đilasa i mene već je bilo došlo do razmimoilaženja: ja sam, naime, vrlo obazrivo i deminutivno rekao da u pismima CK KP(b) ima i tačno uočenih naših grešaka koje bi valjalo iskreno priznati – i to je već bila prva od onih „stvari“ za koje je Đilas malo kasnije pred agitpropom rekao: „Zogović govori takve blasfemije od kojih se meni diže kosa na glavi“.
Dolazili su dani – jedan mučniji od drugog, svaljivali se događaji – jedan sudbonosniji od drugog; neslaganja između mene i Đilasa, što je praktično značilo između mene i CK (Đilas je redovno naglašavao: mi tako ne mislimo), množila su se i bivala sve oštrija. Đilas je tvrdio kako socijalističke zemlje ne treba da se razvijaju u pravcu slivanja u „svetsku republiku“ („Marksizam o tome ništa nije rekao“) nego valja da ostanu na vječita vremena kao nacionalne države koje će čak, vrlo vjerovatno, ratovati među sobom, a ja sam to nazvao nacionalizmom i nepoznavanjem osnovnih misli Marksa, Lenjina, teza Kominterne; on je došao do formulacije da jedna socijalistička zemlja nema nikakvih drugih internacionalnih obaveza, osim obaveze da tuče svoju buržoaziju i gradi socijalizam u svojoj zemlji: to i jesu sve njene internacionalne obaveze, a ja sam tu tezu nazvao čistim lasalijanstvom. Zabranjeno je štampanje moga otvorenog pisma listu Naprijed, organu KP Hrvatske, s kritikom naklonosti redakcije prema formalističkom periodu nekih slikara i s kritikom formalizma uopšte („Sad je momenat kad svi treba da se zbijemo, a ne da se zavađamo“). Počela je rad komisija za sastavljanje novog programa KPJ (Đilas, Boris Ziherl, Stefan Mitrović i ja): Mitrović i ja sukobili smo se s Đilasom u pitanju internacionalnih obaveza KPJ; nas dvojica tražili smo da se u programu reče da je narodna demokratija forma diktature proletarijata itd., a Đilas je bio i protiv unošenja i protiv same te misli. I ja sam napustio komisiju.
Đilasova bjesomučna mržnja prema SSSR rasla je iz dana u dan, i ja već nijesam fizički to mogao da podnosim. Prošao je i Peti kongres KPJ – ljudi kao Aleksandar Belić, s neobično oštrim njuhom i vječno podmazanim vjetrokazom „osjetili“ su u mom držanju i govoru na tom kongresu „prikriveni kominformizam“ (Belić je doslovno tako rekao mojoj ženi kad mu se, krajem 1949, istjerana s posla, obratila s molbom da joj da kakvu korekturu izdanja Srpske akademije nauka). U oktobru je Đilas, kao direktor teoretskog organa CK Komunist, odbacio Mitrovićev članak koji se meni, zamjeniku direktora, veoma svidio – i ja sam odbio da dalje radim u Komunistu, a Đilas mi je rekao da više ne dolazim na posao – tako sam zauvijek ostao bez zaposljenja. Na akademiji posvećenoj godišnjici Oktobarske revolucije, u Narodnom pozorištu, Vladimir Dedijer i još neki, vidjevši da su dobili mjesta pored mene i S. Mitrovića, demonstrativno su ustali i otišli – neće „da sjede pored izdajnika“.
Potom je došao „razgovor“: poslije Ziherla, zatim Mitrovića, pozvan sam i ja u Kardeljevu vilu – tamo su bili Kardelj, Ranković, Đilas, Krsto Popivoda i – ako se ne varam – Veljko Vlahović, koji se, valja napomenuti, dotad slagao s mnogim mojim stavovima. U tom razgovoru ja sam ostao pri svojim gledištima: ukratko, odbio sam Kardeljevu tezu da je košulja (naš proletarijat) bliža od kaputa (međunarodni proletarijat) a na Đilasovu primedbu kako sam se prepao od Crvene armije, rekao sam da Crvenu armiju smatram armijom radnih ljudi čitavog svijeta i da se ne mogu od nje prepasti – to je moja armija. Nekoliko dana iza toga stavljen sam pod bojkot – niko se od komunista nije više pozdravljao sa mnom, a Popivoda mi je saopštio da nigdje više ne mogu raditi – „Bavi se literaturom, pa će se dalje vidjeti.“
Povukao sam se u svoj stan – posjetio me još nekoliko puta samo Nikola Petrović, pa je i on prestao. Održan je plenum CK KPJ – ja, kandidat za člana CK, nijesam bio pozvan; održan je plenum CK KP Crne Gore – ja, član CK, nijesam pozvan ni na taj sastanak.
Na radio-stanici je zabranjeno čitanje mojih pjesama. U Narodnoj skupštini, na decembarskom zasijedanju 1928, posljednjem kome sam ja prisustvovao, pozdravili su se sa mnom još samo Dušan Brkić i – poizdalje – Đuro Pucar i Vladimir Bakarić, Rade Žigić, koji je na zajedničkom zasijedanju oba vijeća sjedio ispred mene, okrenuo se za vrijeme nekog prekida i upitao me: „Šta sam se tako smračio“. Telefon u mom stanu zamukao je, uprava za raspodjelu benzina odbila je da mi da mjesečne bonove za benzin, organizatori književnih večeri nijesu me više pozivali ni na kakva čitanja. Počelo je moje samotovanje koje traje, evo, već prepunih 14 godina.
Doznavši šta je sa mnom, Desanka Maksimović koja je dotad bila u mom stanu samo dva-tri puta i jednom ili dvaput kod mene u agitpropu, posjetila me je, otad me, uprkos svemu što je zbog toga pretrpjela, nije nikad napustila. Ivo Andrić nije me posjetio ni tada ni nikad više. Ali se na sjednicama uprave Saveza književnika, na koje su me još neko vrijeme pozivali, pozdravljao sa mnom kao i ranije, obraćao mi se, kao predsjedavajući, za mišljenje, kao i ranije – pri tome su mu se samo niz unutrašnju stranu naočara spuštali očni kapci, sivi i umorni, i boja lica postajala je jedva primjetno metalna.
Posljednjih sedmica ove godine u izdanju „Kulture“ kojom je još uvijek rukovodila moja žena, pojavile su se najzad Andrićeve Nove pripovetke. Ja sam računao da će mi Andrić, kao čovjeku kome je on dao na čitanje rukopis Zeka, knjigu sigurno poslati – čak možda s potpisom, pošto je i on od mene, na onoj nebogoj knjižici, potpis tražio. Ali nije mi je poslao ni s potpisom ni bez potpisa. A nije mi, i to valja reći, više slao ni rukopise na čitanje, iako sam sad imao mnogo više vremena nego ranije, a sposobnosti čitača, mislim, nijesam mogao izgubiti prekonoć, s gubitkom funkcija i titula.
Sredinom aprila 1949. godine, pošto sam dao traženu pismenu izjavu o svom gledanju na sukob s međunarodnim komunističkim pokretom, pozvan sam u centralni komitet. U sobi kud mi je rečeno da dođem sačekali su me Krsto Popivoda i Osman Karabegović – to je valjda bila komisija za isključenje. Poslije dva-tri njihova pitanja i moja odgovora, Popivoda je rekao kako su, razgovorom kod Kardelja, drugovi pokušali da meni, pokolebanom, pomognu. Ja sam, po običaju, planuo – riječ o kolebanju uzimao sam kao krajnje uvredljivu. A kako sam ja, zbog Đilasovih shvatanja i mojih sukoba s njim, negdje baš pred onaj razgovor, molio Kardelja za sastanak, rekao sam doslovno da sam ja razgovor kod Kardelja tražio i shvatio kao svoj pokušaj da se Đilas trgne od srljanja u nacionalizam i lasalijanstvo. Karabegović i Popivoda su se zapanjeni i indignirani pogledali, slegli su ramenima i rekli da mogu ići. Desetak dana iza toga isključen sam iz KPJ. Sjutradan po isključenju nijesam više dobio tzv. crveni bilten Tanjuga. Nekoliko dana kasnije direktor Diplomatskog magacina saopštio mi je da sam „skinut sa snabdijevanja“. U maju je na izlazu iz mog dvorišta postavljena javna straža.
Krajem juna ili početkom jula još jednom su me pozvali na sjednicu uprave Saveza književnika – to je bila posljednja sjednica kojoj sam prisustvovao, posljednji moj odlazak u Savez. Andrić je i na ovoj sjednici pokušao da bude običan, samo mu to, meni se čini, nije mnogo polazilo za rukom. Uostalom, ja sâm bio sam na toj sednici u takvom raspoloženju da ne znam koliko je u mom zapažanju o Andrićevu držanju bilo zapažanja objektivnog stanja, a koliko mog raspoloženja. Prije te sjednice na koju sam došao u stopu praćen od dva snažna, dobro odjevena i novinama snabdjevena mladića, drugi sekretar Saveza Jurković pozvao me je u drugu sobu i službeno mi saopštio da su iz zbornika Jugoslovenska poezija koji je već bio odštampan, naknadno izbačene sve moje pjesme osim pjesme o Titovoj biografiji. Meni, već revoltiranom, prosto je zatreperilo pred očima i rekao sam da protestiram i da kao autor tražim od Minderovića da izbaci i tu pjesmu koja je ostala, inače će ispasti da se ne radi o političkoj diskriminaciji nego o estetskom izboru. Poslije toga, na samoj sjednici, bio sam toliko ogorčen i uzbuđen da nijesam ni pratio ono što se govorilo i radilo. Jasno sam shvatio i zapamtio samo ono kad su saopštili da je Marko Vranješević isključen iz Saveza književnika, i kad je, opravdavajući to protivstatutarno isključenje, držeći se tajanstveno kao čovjek koji je obaviješten više no što može da kaže, obaviješten toliko da je čak nadebljao i zatura se od toga – Milan Bogdanović rekao:
– Radi se o velikoj špijunaži. Biće to monstrproces…
Ja na toj sjednici nijesam izdržao do kraja. A ustavši da pođem, ne rukujući se ni s kim, promrmljao sam svima nešto kao „do viđenja“. I kad sam se, oštro kao i svi uzbuđeni ljudi koje primoravaju da odu, okrenuo da zakoračim prema vratima, Andrić me pogledao, i meni se čak učinilo da je u njegovu pogledu bilo topline, razumijevanja za moj odlazak.
Drugi kongres Saveza književnika, koji je izabrao novu i smijenio staru upravu, dakle, i mene kao potpredsjednika, održan je tek sedam-osam mjeseci kasnije; osim toga ja sam, bar nominalno, bio član Saveza sve do proljeća 1952. godine. Pa ipak, nikad više ni na kakve kongrese, skupštine, sjednice, sastanke ili čitanja u Savezu ili Udruženju za Srbiju nijesam pozivan. I kad je Desanka Maksimović, čija savjest nije s tim mogla da se pomiri, negdje krajem 1949, rekla Andriću svoje mišljenje o ovom postupku, on joj je odgovorio:
– Bolje je i za njega i za nas da ne dolazi.
Preko ljeta 1949. godine počela je da nas posjećuje Isidora Sekulić, koja to ranije nikad nije činila. Posljednjih dana aprila, pošto se nije htjela razvesti od mene, Vera je otpuštena iz „Kulture“ i dat joj je posao u Grafičkoj direkciji (odatle je, odbivši direktorova „preklinjanja“ da prekine sa mnom, opet otpuštena poslije ciglo 7 mjeseci, u toku kojih je nekoliko puta degradirana). Isidora je prvi put došla k nama poslije nekog svog odlaska u „Kulturu“, gdje nije našla Veru i gdje su joj rekli da ona više nije direktor. Iza ovoga dolazila je u određenim razmacima – to je, najvjerovatnije, od nje bio gest, dužnost, teretna sigurno kako već takva dužnost takvom čovjeku može biti.
Ali Isidorini dolasci nijesu, moram priznati, bili sasvim laki ni mnogo zanimljivi ni meni. Isidora i ja nismo imali dodirnih tačaka ni u filozofiji ni u politici, ni u knjiženim simpatijama i shvatanjima – ona je bila idealist, pretežno subjektivni obožavalac engleske „demokratije“ i štampe, poklonik engleske književnosti, mističar u shvatanju Njegoša, u odnosu na domaću vlast i na njene postupke poslije 1948, takođe smo bili bez kontakta – ja tu nijesam htio da tražim u njoj saveznika, a ona je to vidjela i bila je uzdržljiva. Pored toga, Isidora se kao valjda većina samoljubivih ljudi, jako ponavljala – na drugoj posjeti pričala je isto što i na prvoj, na trećoj što na drugoj: engleska književnost, engleska štampa, smetnje koje joj se čine u nabavljanju te štampe, kontakt s Engleskom čitaonicom u Beogradu i predusretljivost i galantnost te čitaonice, Šekspir, nemogući naši prevodi Šekspira, nesrećni Masuka koji prevodi s engleskog zato što zna njemački, suvi Nedić kome ne pomaže dobro poznavanje engleskog, proizvoljnosti i besmislice prevoda Laze Kostića (Lazu je, djevojčicom, vidjela na Fruškoj gori: glavurda, kosurina!), citati originala i prevoda, njene ispravke – uzdržano, nenaglašeno, ali ipak: ja, ja, ja. Da bude još zamornija, ona je ipak više voljela da gotovo neprekidno govori nego da pita i sasluša. Barem tada.
Za druge posjete (prva je uglavnom bila posvećena Veri i maloj Mirki), obavijestivši se – više pogledom i pogađanjem nego razgovorom – o daljem razvitku moje „situacije“, Isidora me zapitala da li mi, ipak, dolazi ko od prijatelja i kolega. Rekao sam joj kako je bilo: niko, a ona je sasvim obično, s jedva, jedva ulovljivim suvim prizvukom u glasu – kao od turpije za drvo – upitala:
– Ni gospodin Andrić?
– Ni on.
Tada je ona uzela da osuđuje postupak vlasti prema meni – dobro, ne daju vam više da se bavite politikom, ali literatura? Bojkot, ćutanje – vi ste još mlad čovjek, kako ćete vi to, na šta će to da iziđe? U Engleskoj se to nikad ne bi moglo desiti. I onda je počela da me tješi, pokazujući pri tome veliko neznanje i neshvatanje politike i odnosa u svijetu. Engleska i Rusija sporazumjeće se o statusu Jugoslavije, i moje će se pitanje brzo riješiti kako valja – ona je u ovo čak bila uvjerena. I savjetovala me, na toj i na drugim posjetama: radite, učite neki strani jezik. Ponudila se čak da mi u tome pomaže: pozivala me k sebi u posjetu.
Pripremajući se za prevod poeme V. Majakovskog Iz svega glasa, ja sam zapeo pri određivanju pravog smisla nekih stihova, na prvi pogled sasvim jasnih. Uzevši francuski prevod te poeme, pošao sam Isidori, ne bi li mi pomogla preko tog prevoda.
Isidoru sam opet našao među nekakvim rukopisima. Dižući jednu hrpu s jedne od stolica kako bi mi načinila mjesto da sjednem, Isidora je rekla kako je morala da rediguje za „Prosvetu“ rukopis – nešto kao roman – nekog mladog čovjeka, partizana čije je ime… prišla je drugoj stolici, složila rukopis na rukopis koji je tamo već bio, našla naslovnu stranu i pročitala:
– Dobrica Ćosić.
I noseći prema stolu rukopis koji je držala uz grudi rekla je – kao uzgredno i s notom samosažaljenja:
– Ja sam bila jedanaesti redaktor tog rukopisa. A ipak sam se namučila – robijaški posao.
Kad sam je zapitao za određenije mišljenje o rukopisu i šta će dalje s njim biti, ona je mrzovoljno odgovorila:
– Ja sam mnogo šta izmenila, skratila, doterala. I dala sam mišljenje da bi se moglo štampati – kod nas se i onako svašta štampa.
Riječ po riječ, izbila je na Andrićevu Ćupriju – njenu „grubost“, „surovost“ nije mogla da podnosi. A onda je počela da se raspituje idem li još na sjednice uprave Saveza i da me prekorijeva što ne idem.
– Idite, – rekla je inadžijski, lupnuvši čak malenom, suvonjavom pesnicom o sto – idite, ne čekajte da vas zovu. Što se povlačite i onde gde ne morate – neka vas vide!
I to je ispalo kao produženje onoga o piscu Na drini ćuprije.
Posljednja Isidorina posjeta bila je početkom jeseni – Stefan Mitrović s kojim sam se još jedino dotad viđao, bio je uhapšen, a na mojim dvorišnim vratima stajala su, dan i noć, po dva mladića u civilu. Pola časa pošto je izašla od nas, ona se javila telefonom, uzbuđeno, gotovo usplahireno.
– Mene su, gospodine – rekla je povišenim glasom – na vašoj kapiji pretresli, legitimisali, pitali me o cilju posete i o sadržini razgovora. Na kraju su me upisali u crnu knjigu. I ja sam – žurila je da iskaže sve što mora – odlučila da više k vama ne dolazim. Ja to, bez ikakva uvijanja – ne smem. Ali ja imam hrabrosti da vam otvoreno rečem da to ne smem. Zbogom, gospodine!
I više je nikad nijesam vidio, a nije, mislim, ni Vera. Nije se nikad više javila ni telefonom, nije više Veri pisala nikakva pisma ni za nju prevodila Kica i Šelija, nije je čak ni pozdravljala po ljudima koji su viđali Veru i nju niti se kod njih o njoj raspitivala. Jedanput samo, kad ju je Desanka Maksimović izričito podsjetila na nas, Isidora je kratko upitala: „A kako su gospođa i gospodin Zogović?“ i dobivši tačan odgovor, rekla je, bezobzirna i surova prema Desanki isto onoliko koliko nije bila u pravu:
– Lako je vama da posjećujete Zogovića, vi ste dobro stajali sa svakom vlašću. A ja niti sam kad stajala niti stojim dobro, i ne smem…
Istina je, međutim, bila obrnuto: i kod stare i kod nove vlasti, naročito poslije 1948, i naročito pošto je nadrealističko-konzervativna dekadenta uzela sve ključne administrativno-finansijske pozicije beogradskog kulturnog života u svoje ruke i stekla veliki politički uticaj, Isidora Sekulić je u svakom pogledu stajala neuporedivo bolje od Desanke Maksimović.
Pa ipak ja, kad god se zapitam o razlozima i suštini Isidorine nježnosti prema Veri, njene rogobatne naklonosti prema meni, moram Isidoru da odvojim od tolikih drugih – njeno držanje ne može se svesti bez ostatka na paljenje svijeće đavolu i njegovoj ženi (dakle, opet đavolu!) ni na gest ni na zabludu o brzoj normalizaciji mog položaja. Jer Isidora Sekulić je meni prije rata, kad sam objavio esej San Vuka Mandušića, napisala vrlo prijateljsko pismo, s puno lijepih reči o eseju; ona je, kad sam bio uhapšen u proljeće 1940, intervenisala kod policije u moju korist, a u ljeto iste godine tražila je, pismom u Topolšicu gdje sam se tada liječio, moju saglasnost da me predloži za Rakićevu nagradu za poeziju, naglašavajući pri tome da je – što ona zna iz ličnog dodira – „sam Rakić“ mene „za života zapazio“. Pa i sam način kako je prekinula s nama, i sama ona grubost prema Desanki Maksimović, koja nas je ipak posjećivala, kažu ponešto u ovom smislu. Bar kad se radi o ženi kakva je bila Isidora Sekulić – ponositoj i sujetnoj, čija je glava i čija je savjest radila i onda kad bi ih, uz inat prema sebi i drugima, tutnula u pijesak.
Nataviće se…
Izvor: Jergovic.com
