Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Od kada je Milo Đ. mrzio „šah radi šahovnice“ nije bilo povoda da dovedemo u vezu ovu drevnu igru sa hrvatskom politikom. Međutim, najnovija inicijativa predsjednika Hrvatske g. Plenkovića, prilikom susreta sa našim predsjednikom, da njegova država očekuje „ovo“, traži „ono“, podsjetila me je na ona šahovska otvaranja koja počinju brutalnim napadom. To je ona prijetnja šah-matom koja protivniku ne da oči da otvori, nego od samog početka brine samo kako da se odbrani. Naravno, to se dešava neiskusnom protivniku koji ne zna za te stare cake šahovskih majstora. Oni koji znaju, takve inicijative protivnika sasjeku još pri prvim potezima.
Naš predsjednik Milatović mi liči na takvog neiskusnog šahistu, koji je dopustio da mu se, pri prvom zvaničnom susretu Plenković raširi po „šahovskoj“ tabli kao da je Bobi Fišer. Te da se plati ratna odšteta Hrvatima, te da se procesuiraju zločini nad Hrvatima, te da se riješi granični problem (takođe „nad Hrvatima“)!? Očekivao sam nešto poput blagog kontra-napada, radi komšijske ravnoteže i dobrosusjedskih odnosa. Jer, ako (se) ovako budemo igrali, Plenković neće stati do Skadarskog jezera…
Ima političke i pravne logike da se Hrvati upitaju za zločine nad pripadnicima JNA, koji su branili cjelovitost i integritet svoje SFRJ, a koji se nikada nijesu vratili svojim kućama u Crnoj Gori. Postoji legitiman ugao da se na protekli rat gleda kao na opšte sr*nje za koje smo krivi makar podjednako, pa da, u tom smislu izmerimo greške obostrano. To bi bila mnogo zanimljivija partija šaha. Samo, ona podrazumijeva i Milatovićevo otvaranje koje će biti osmišljeno i sa jasnim ciljem.
Do čitanja u narednom broju…
