U strogom centru Cetinja, između Muzičke akademije i reda starih kuća, od kojih su neke napuštene i u jako lošem stanju, nalazi se nevelika ulica koja je dobila ime po našem proslavljenom slikaru Petru Lubardi.
Tom ulicom obavezno prođem, kada oko 10 sati naveče iz škole krenem ka bogoslovskom internatu. U ovim lijepim , majskim večerima tu srećem i neke zanimljive ljude. Tako sam se i ove noći uputio ka internatu, ne mijenjajući svoju rutinu.
Najprije sam u parku, primijetio grupu razdraganih mladića koji su slušali preko bežičnog zvučnika popularnu muziku, a koji nisu mogli imati više od osamnaest ili devetnaest godina.
Sjedjeli su na klupi koja se nalazi svega nekoliko koraka od kapije iza koje počinje ulica Petra Lubarde. Kada su vidjeli čovjeka u mantiji, utišali su muziku. U tom trenutku jedan od njih je glasno , kako bih i ja to čuo, rekao to da neće biti dozvoljeno Joanikiju da ukine pravo na abortus, čime je aludirao na mitropolitovu izjavu vezanu za slučaj koji je ovih dana aktuelan pred američkim sudovima. Nakon tih riječi su opet pojačali muziku i nastavili druženje u parku.
Negdje na sredini ulice sreo sam dvije mlade žene. Začudo su i one debatovale o aktuelnoj temi. Tako je jedna od njih izrazila čuđenje i nevjericu da se u jednoj mediteranskoj i evropskoj zemlji, uopšte i raspravlja o tome, pa se još u televizijskim emisijama dovode sveštena lica da i ona kažu svoje mišljenje . Očito je mislila na gostovanje sveštenika Gojka Perovića na televiziji, koje se dogodilo noć prije. Druga žena je bila još decidnija i odlučnija, pa je glasno izrekla sledeće:
„Moje tijelo je samo moje i tu nekakav pop ne može baš ništa da promijeni“!
Dok sam se približavao internatu, prošavši Muzičku akademiju, još uvijek sam, doduše ne toliko razgovjetno, mogao čuti njihove glasove dok razgovaraju o ovoj za njih očito nasušnoj temi.
Kasnije te noći nisam toliko razmišljao o argumentima onih žena u korist prava na abortus, budući da sam ih nebrojeno puta već čuo. Oni koji ih papagajski ponavljaju su i sami svjesni njihove neubjedljivosti. To je i razlog zbog kojih se i ti argumenti u poslednje vrijeme sve češće, u okviru raznih performansa i protesta, zamijenjuju prostim uvredama na račun Crkve i sveštenika koji se usudi da nešto kaže na tu temu.
Više sam te noći razmišljao o tome kako mora biti da oni mladići koje sam sreo u parku , baš kao i žene pored kojih sam prošao u ulici Petra Lubarde, imaju bezbrižne i ušuškane živote, u kojima ih čeka svijetla budućnost, dok im je jedini problem to što sveštena lica javno iznose svoje stavove o bioetičkim temama.
Razmišljao sam i o Lubardinom „Sumraku Lovćena“ i simbolici crnog bika na crvenoj pozadini te slike. Kao da je veliki slikar već tada predosjetio kakve će po nas posledice ostaviti pojedina kretanja u društvu.
Piše: đakon Pavle Lješković/ETOS
