Povodom upokojenja dr Zorana Lakića, istaknutog istoričara i člana CANU, donosimo, jedan njegov karakterističan prilog, zalaganje za veće i pažljivije bavljenjem doprinosa istaknutih pojedinaca istoriji, posebno zavičajnoj.

Nekada je neko rekao – istorija je biografija velikih ljudi. Mislio je na istorijske ličnosti. To je značilo ponovo otvaranje za raspravu – starog pitanja o ulozi ličnosti kroz istoriju. Teza koja je uvijek imala svoje pristaše i žestoke oponente.
Taj njen polemički dio ću za trenutak zanemariti, jer želim, da skrenem pažnju na jednu drugu pojavu u savremenoj istoriografiji. Govoriću na temu – personalizaccja istorije i evidentno depersonalizovana istorigrafija.
Naša istorija je, pretežno, istorija slobodara i ratovanja. Nismo je birali. Ne prihvatamo zato tezu da smo ratnički narod, iako dobro znamo da smo imali brojne junake, koji su odigrali značajnu ulogu u oslobodilačkoj borbi. U istoriografiji su, međutim, nekako potisnuti; mnogo toga je pripisano gospodarima Crne Gore. Oni su prigrabili za sebe čak i ono zašto su zaslužne ličnosti koje pripadaju zavičajnoj istoriji.
Ni Pljevlja nisu izuzetak — u pozitivnom smislu.
Osmotrimo pažljivo samo protekli 20. vijek. Pljevlja su u njemu narasla do grada srednje veličine, ali sa bogatim sadržajima urbane sredine. Pri tome ne mislim samo na broj stanovnika i njegovu strukturu, niti na prethodnu bogatu administrativnu funkciju grada, već na sveukupni rast – privredni, graditeljski, prosvjetno-kulturni, duhovni, sportski – jednom riječju urbani razvitak. Tom usponu Pljevalja doprinijeli su ljudi- stvaraoci i graditelji, čijih se imena već u narednoj generaciji prosto ne sjećamo. Potisnuti su u zaborav. A bez njih nema ni istorije ovoga kraja, one zavičajne istorije, kojoj se generacije sa ljubavlju vraćaju – baš kao što se vraćaju zavičaju.
Vratimo se za trenutak u tu nedavnu prošlost i zapitajmo se šta sve od nje danas poznajemo. Podsjetiću vas.
Prema podacima dr Slavenka Terzića (Glasnik Zavičajnog muzeja – Pljevlja, br. 2/2001), Pljevlja su na početku 19. vijeka – imala do 6.000 stanovnika, a sto godina kasnije – 7.940 stanovnika (str. 153). U istom tekstu naveo je istaknute muslimanske i pravoslavne prvake: Selmanoviće, Bajroviće, Ćinare, Hadžiatlagiće, Drnde, Trhulje, odnosno – Bajiće, Đenisijeviće, Janićijeviće, Živkoviće, Grujičiće, Rabrene, Todoriće, Radoviće, Đuraškoviće (isto, 155). U oblasti duhovnosti pomenuti su pljevaljski muftija Mehmed Vehbi efendija Šemsikadić, Salih Sabri efendija, Mehmed Šakir, Kurtćehijić, zatim Mihailo Bajić, Marko Popović, Tanasije i Risto Pejatović, Stevan Samardžić, Uroš i Gojko Ružičić, i naravno Petar Rosić – kasniji patrijarh Srpske pravoslavane crkve – Varnava. Neki od njih i mnogi drugi pomenuti su u nedavno objavljenoj spomenici Pljevaljske gimnazije 1901-2001 (Pljevlja, 2001, str. 525), kao i u knjizi Radovana Vujadinovića Olovka i puška, objavljenoj, takođe, u Pljevljima 2001. godine.
Poznati su i objekti kulturno-istorijske prošlosti koji govore o istoriji grada i kraja. Oni daju onaj kolorit što ga svako istorijsko mjesto ima. Neki od njih su stari vjekovima. Da pomenem manastir Sv. Trojicu iz 16. vijeka, u kome je vođen i čuveni Vrhobreznički ljetopis nedavno promovisan ovdje, zatim Husein-Pašinu džamiju iz 16. vijeka za koju je rečeno da predstavlja remek-djelo islamske arhitekture.
Rast Pljevalja nastavljen je i u međuratnoj Jugoslaviji, iako su prethodni ratovi ostavili pravu pustoš, grad je po broju stanovnika bio prepolovljen. Prema statističkim podacima za 1931. godinu broj stanovnika u Srezu bio je 33.196, a u samom gradskom naselju 6.100. Period Kraljevine Jugoslavije predstavlja zaokruženu cjelinu. Zato se valja podsjetiti institucionalne infrastrukture Pljevalja, koje je i dalje bilo bogato kadrvima. Uočljivo je, takođe, da su počele sa radom i neke institucije kojih do tada nije bilo. To je uticalo i na odliv stručnih kadrova, uglavnom, u razvijene sredine.
Slijedeći hronološki princip ovoga pregleda, samo ću pomenuti vrijeme rata 1941-1945. godine jer se tada više rušilo nego stvaralo.
Pljevlja su i tada imala ličnosti koje su bitno uticale na istorijske procese širih razmjera. Jedno vrijeme su Pljevlja bila centar partizanske autonomije Sandžaka, kojem događaju sam posvetio jednu od mojih knjiga.
U poratnom periodu koji je i najduži – u prošlom vijeku – Pljevlja su narasla na grad od oko 20.000 stanovnika, uglavnom sa odgovarajućom gradskom infrastrukturom. Prepoznatljivo je po već pominjanim kulturno-istorijskim spomenicima, ali i novim kao što je velelepni Spomenik Pljevaljskoj bici 1941. godine, zatim Međurepubličkoj zajednici za kulturno-istorijsku djelatnost, koja je objedinjavala rad preko 20 opština tadašnje Jugoslavije. Navedeni i drugi objekti, po mnogo čemu, uvećavaju značaj Pljevalja. Isto bi se moglo reći i za neke privredne objekte – rudnik uglja, termoelektrana, zatim obogaćena mreža zdravstvenih institucija, kulturno-prosvjetnih i elitnih sportskih institucija.
U svakom slučaju – svaka generacija je davala doprinos tako da je grad dobijao novi lik, ali je sačuvao i svoj kolorit. Kadrovi su bili nosioci toga razvoja. Oni su danas osnovni kapital — pogotovo malih sredina. Za njih se svi otimaju. Naš odnos je i dalje problematičan. Anegdota o sinu „onog milicionara iz Lješkoplja“, koji je postao važna poluga sistema u Hjustonu.
Zapitajmo se ko su neimari razvoja Pljevalja – koji je mogao biti brži ili sporiji – zavisi od mnogo čega i posebno od stručnih kadrova. Uz rijetke izuzetke – ostali su neopravdano zaboravljeni. Malo je njihovih imena ostalo da živi kroz nazive ulica, objekata, institucija. To je prava šteta – ne zbog njih mrtvih, već radi živih, koji sa njima ili bez njih nijesu ili jesu – ono što su.
Pljevljaci izvan Pljevalja takođe nisu tuđinci. Ima ih dosta u Crnoj Gori i van nje. U Beogradu ih je više nego u samim Pljevljima. Svuda su oni stvarali kao Pljevljaci i doživljavani kao vaši sugrađani. Uvijek su bili okrenuti Pljevljima. I danas -takođe.
Neki će, možda, reći – pojedinci nisu važni. Ponikli su iz naroda i narodu sve pripada, pa i oni i njihov individualni stvaralački rad. Ali ni sa tom tezom nije baš sve u redu. Izgleda da se još ne zna da li smo Srbi, Crnogorci, Muslimani ili neko drugi. Sigurno je, međutim, da su svi Pljevljaci – ma koje vjere bili. O tome sam govorio na jednom od prethodnih susreta.
Mislim da ima puno razloga da jedno od naših sljedećih okupljanja bude posvećeno ovim pitanjima. Da pokrenemo akciju prikupljanja građe o njima; ona je uslov da se, potom, obrade njihovi portreti. Tako ćemo odužiti dug prema istoriji – vraćajući joj ličnosti koje su prepoznatljive u zavičaju, ali i šire od njega.
Personalizovana istorija će tako upozoriti na greške depersonalizovane istoriografije. Jer, da parafraziram poznatu misao – radi njihove slave nije ništa potrebno, ali radi naše slave – potrebni su baš oni i njihovo djelo – onakvo kakvo je u suštini bilo.
Pljevlja, 18-19. XI 2002.
„Glasnik Zavičajnog muzeja“, Pljevlja, knj. V (2006), str. 257– 260.