Do sada smo valjda raskrstili s tim da nema te teme koje se u međusobnom prepucavanju, optuživanju i pljuvanju neće latiti srbistanska vlast i opozicija. Pa ipak, postoji jedan događaj o kome već sedamnaest godina gromoglasno ćute i jedni i drugi, mada on do tančina oslikava institucionalni glib u kome se decenijama batrga srbistansko društvo.
Doduše, pomenu ga oni tu i tamo, ali onako stidljivo i sa pola glasa, tek koliko da nam stave do znanja kako pomenuti događaj nisu zaboravili i pruže nam lažnu nadu da srbistanske institucije ipak nisu urušene do temelja.
Mnoge vlasti i vlastodršci najrazličitijih ideoloških profila su se tokom proteklih sedamnaest godina smijenile na ovim srbistanskim prostorima obećavajući narodu sve i svašta. Pa ipak, uprkos njihovoj odlučnosti, ispostavilo se verbalnoj, da se uhvate ukoštac i riješe sve naslijeđene probleme i brljotine, porodice Jakovljević i Milovanović ne znaju ko je i zbog čega ubio njihove sinove. Donekle je razumljivo, ako uopšte može i smije da bude, da o tome ćuti dio srbistanske opozicije koja je u vrijeme kada su gardisti Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović ubijeni u prijestoničkoj kasarni Topčider bili dio savezne i republičke vlasti. Biće da ih je stid, ako političari uopšte u svom genetskom kodu posjeduju pigment za crvenilo. Naprosto, uprkos obećanjima ovaj događaj ne samo da nije riješen, već su se u jednom momentu zvanični istražni organi brutalno i bestidno tvrdnjama da su se vojnici međusobno poubijali poigravali sa zdravim razumom unesrećenih porodica i čitave javnosti.
Samo, šta je sa beskompromisnim borcima protiv kriminala i korupcije predvođenih svemogućim i sveznajućim gospodarem Vučićem?
Pet godina je prošlo od kada je ondašnji premijer Srbistana, a danas njegov neprikosnoveni gospodar primio unesrećene porodice Jakovljević i Milovanović obećavši im da će povodom ubistva dvojice gardista biti formirana komisija koja će istražiti i riješiti ovaj slučaj. Nije valjda da se, budući da niko poslije pet godina ne pominje obećanu komisiju a kamoli neke konkretne rezultate njenog rada, sve ponovo svelo na ono o obećanju i radovanju.
U posljednje vrijeme dežurne srBske patriJote i dobrovoljni davaoci tuđe krvi najavljuju uvođenje obaveznog služenja vojnog roka, a da nijednog trenutka nisu pomenuli kada će i da li će uopšte roditelji Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića doživjeti da saznaju ko je i zbog čega ubio njihove sinove dok su služili narodu.
Odnosno, da li će iko tom istom narodu kome su služila ova dva mladića objasniti sedamnaestogodišnju zavjeru ćutanja koja obavija ovaj slučaj, a koje se očigledno pridržavaju i vlast i opozicija.
Aleksandar Arsenijević
Izvor: ozonpress.net
