Bio sam vrlo obradovan kada sam nedavno dobio poziv glavnog beranskog imama, efendije Rahima Muratovića, za današnji prijem povodom Kurban-bajrama u Vakufskoj kući, “iznad česama”. Odmah sam pomislio, u Vakufsku kuću konačno se vraća život. Ona postaje ono što treba da bude i što je nekada bila – sjedište, odnosno rezidencija beranskog imama.
U toj kući, u trenutku kada nije bilo džamije u gradu, efendija Muratović je prije četrdeset godina započeo službovanje i svoju misiju. Po prirodi stvari, doći će prije ili kasnije neko mlađi, ali ostvariti u najtežim vremenima sve ono što je imam Rahim uspio, teško da će moći.
Jedan od njegovih najvećih uspjeha je to što je doprinio očuvanju i unapređenju multikonfesionalnog sklada u Beranama i dobrog suživota sa komšijama pravoslavcima. Tome je davao lični primjer i pečat. Uvijek ga je bilo lijepo vidjeti kako glavnom gradskom ulicom korzira sa svojim prijateljem, protojerejom Draganom Ristićem.
Sjećam se da su, dok je još postojao kafe “Laguna”, tamo redovno sjedjeli i ispijali kafu. Možda je neznavenima i slijepima, sa jedne i sa druge strane, to svjetlo bilo prejako za oči, ali je za opšte dobro, njihovo javno druženje bilo melemno.Vakufska kuća, u više navrata sam imao priliku da pišem o tome, stara je koliko i grad Berane, a podaci o tome razlikuju se za deceniju. Varoš je nikla 1862. godine, a ova kuća, kako neki pričaju, napravljena je godinu kasnije. Na tarihu na njoj upisana je, međutim, hiljadu tristota godina po hidžri, odnosno 1883. Biće, ipak, da je ovaj drugi drugi datum tačniji. To bi značilo da je ove godine tačno vijek i četiri decenije od njene izgradnje.
Kuća je vakuf, odnosno zadužbina Ahmed-hamdi paše, koji je posvetio svom rano preminulom sinu, jedincu. Objekat je sagrađen zbog česama i česme su, zapravo, značajnije i od same zgrade. I natpis na njoj, na staroturskom pismu, kaže – »Česma Ahmed-hamdi paše 1300-te«. I zgradu i česme poznati paša je kasnije poklonio Islamskoj zajednici. Da je od nekadašnjih mnogobrojnih izvora i česama u Beranama, odavno uništenih i zatrpanih, ovaj bio najbolji i za grad najvažaniji, pričao mi je svojevremeno prvi farmaceut u Gornjem Polimlju, staroberanac, Vasilije Labudović. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Italijani, kojih je bilo koliko i stanovnika, ako ne i više, uzimali su vodu samo sa ovih česama.
Njihovi stručnjaci su redovno, svjedočio je Vaso, ispitivali ispravnost, a zatim su dolazili, punili vodu u drvenu burad, i nosili. Mještanke su tu dolazile da peru veš. Bilo je to vrijeme takozvanih ‘perača’ kojima se tkanina, koja je prana, udarala. Postojala su specijalna kamena postolja za to, a kod ovih česama se čekalo na red. Tada nije bilo vodovoda, i čika Vaso, koji odavno nije među živima, dolazio je ujutru da napuni i kući odnese boce vode za piće. U prizemlju Vakufske kuće, i to je zapamćeno, bila je jedno vrijeme smještena i pošta, pa čak i proizvođač prvog industrijskog soka, takozvanog klakera.Čika Vaso mi je pričao kako vjeruje da je to bio prirodni izvor, baš na tom mjestu, i da nije voda dovođena cijevima. Ali odatle jeste cijevima odvođena nekoliko stotina metara do šadrvana koji se nalazio na dnu sadašnje glavne ulice, i koji se može vidjeti još samo na starim razglednica.
Česme, sa klupama okolo i prvim svetiljkama u varoši, okupljalište mladeži od davnina, dugo su odolijevale i gasile žeđ putnika namjernika, iz lončića sa lancima privezanim za zid. Sve do u novije vrijeme. Odjednom su negdje sedamdesetih godina presahle, bez objašnejnja. Vjeruje se da je urbanizacijom, izgradnjom stambenih zgrada, u okolini Vakufske kuće, negdje prekinuta izvorišna ‘žila’. Ova kuća, koju su nazivali i džamija, što ona i jeste bila u jednom dugom periodu, kada nije bilo druge džamije u Beranama, odigrala je za muslimanske vjernike u ovom gradu presudan značaj u pogledu očuvanja vjere.
Poslije urušavanja zbog neodržavanja stare džamije u naselju Hareme, i nakon rušenja druge džamije, one na dnu glavne ulice, što je 1947. godine učinila takozvana »napredna« muslimanska omladina, Vakufska kuća je ostala jedino obilježje vjere. Grad tada nije ostao samo bez džamije, nego i bez imama. I bio je bez imama naredne skoro četiri decenije, sve dok u Berane, početkom osamdesetih godina, nije stigao na službovanje mladi vjeroučitelj i vjerski starješina Rahim Muratović. Upravo u ovoj kući on je obavljao sve vjerske poslove, ne bi li ponovo uspostavio i organizovao silom prekinuti vjerski život. Pričao mi je da ga sjećanje na to vrijeme najviše veže za Vakufsku kuću. Tada je ona bila još i u dobrom stanju.
Ali onda je, bez ulaganja i popravki, vrijeme počelo da čini svoje. Na njeno propadanje sa žalošću su gledale i porodice koje su nekada, nakon Drugog svjetskog rata, u njoj stanovale, kako muslimanske, tako i pravoslavne. Ova kuća pamti rađanja, dječiji plač i smijeh. Davno, dok nije prepuštena zaboravu i nehatu. Kriviti za to nekoga , danas nema više smisla. U peridu u kojem je vjera bila zaboravljena, a muslimanska omladina učestvovala čak u rušenju džamije, koga je bilo briga za Vakufsku kuću i žubor česama? Voda je, uostalom, stigla u svako domaćinstvo. Pa ipak, ostalo je do danas pitanje bez odgovora, kako se sa zgrade izgubila tabla na kojoj je neko vrijeme pisalo – zakonom zaštićeno.
Moglo bi se reći, zaštićeno do potpunog propadanja. Efendija Rahim se 1998. godine preselio u novoizgrađenu džamiju na Jasikovcu, a Vakufska kuća je toliko propala, da je bilo žalosno pogledati. Još mi negdje u kompjuterskoj arhivi stoji fotografija neposredno prije rušenja, sa polomljenim prozorima i zavjesama koje vijori promaja.Taj tekst sam napisao godinu prije rušenja, kada je već bilo najavljeno da će Vakufska kuća biti rekonstruisana.
Mislim da je to bilo 2005-te. Godinu kasnije rekonstrukcija je zaista počela, a projekat je povjeren iskusnom restauratoru, arhitekti Rifatu Alihodžiću. Alihodžić je neposredno prije toga uspješno restaurirao znamenitu petnjičku džamiju iz 16. vijeka, jedinu troetažnu na širim prostorima Balkana.Nije bilo nikakve sumnje da će i Vakufsku kuću restaurirati na najbolji način. Projekat je tako i rađen da ne odudara ni po čemu od starog izgleda, ali su se tokom izvođenja umiješale neznalice, nadziđujući i dograđujući po sopstvenom nahođenju, sprat više i sobu više. Kada sam jednom prilikom od profesora Alihodžića zatražio komentar, bez dvoumljenja mi je rekao da to više ne predstavlja njegovo autorsko djelo.Ali tu nije moglo ništa da se uradi. Novoizgrađena kuća je zbog nesuglasica ostala, potom, dugo neuseljena, sve dok se nije shvatilo da učinjenom poslu mane nema.
U skorije vrijeme iznutra je opremljena, starinski i lijepo. Ima veliki salon, gdje su već ranije održavane manifestacije. Na spratu iznad rezidencijalnog salona, nalazi se bogata biblioteka, kao i prostorija za molitvu – mesdžid, što je naziv za džamiju bez minareta.Da će se tu organizovati bajramski prijemi, efendija Muratović mi je rekao prije dva mjeseca, kada sam se interesovao i objavio jedan tekst o ovom u Beranama rijetkom spomeniku orijentalne kulture. Razumijem i one koji su potpuno ogorčeni zbog toga što nije ispoštovan projekat kako je trebalo, i koji ne priznaju da je to ona ista, stara, Vakufska kuća. Srdžba ničemu ne vodi, rekao bi efendija Rahim.
Česme su obnovljene i iznad njih vraćen znameniti tarih. Već primjećujem u ovim ljetnjim noćima da se neka nova omladina, na klupi pored tih česama, ponovo okuplja. Naravno da to nije isto kao nekada. Sopstevenu mladost još niko nije uspio da prizove. Sjećam se i kako su se prije, biće tome skoro i tri godine, nakon lažne vijesti da je Vakufska kuća kamenovana, pravoslavci okupili da je brane, da to stvarno neko ne učini.Današnji prijem povodom Kurbanskog bajrama, prvi takve vrste koji organizuje Madžlis IZ u Beranama, treba da bude praznik zajedništva. Pozvani su svi značajni predstavnici društvenog, političkog, kulturnog i vjerskog života u gradu. Biće to još jedan doprinos imama Muratovića skladnom suživotu pravoslavaca i muslimana. Svaka čast efendijo.
Tufik Softić
Izvor: RTCG
