Nekoliko dana je trajala medijska frka oko sada već čuvene rečenice koju je izgovorio srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik na sastanku sa američkim izaslanikom za Zapadni Balkan, Gabrijelom Eskobarom – ”j**e mi se za sankcije”, i to pošto je Eskobar Dodiku poručio da već postoje pripremljene sankcije protiv njega.
Motivi za medijsku frku svakako nijesu bili jedinstveni. Za neke je ta rečenica, izgovorena od jednog političkog lidera, sama po sebi vijest koja privlači pažnju publike. Za druge je to skandalozno kršenje uobičajenog protokola diplomatske komunikacije. Za treće, senzacija da je neko imao petlju da se na takav način suprotstavi nekom američkom diplomati. Za četvrte, samo – najnoviji povod za osudu i napad na Dodika, u nedostatku boljih. Za pete, strah od mogućih posljedica, odnosno reakcije velikog prekookeanskog brata, ne samo po Srpsku već i po Srbiju.
Sigurno ih ima još. U svakom slučaju, mediji su svakako profitirali a javnost imala o čemu da raspravlja. U prilog tome, evo još jednog pogleda.
Naime, s obzirom na dosadašnje američko ponašanje ne samo na našim prostorima već širom svijeta, Dodikova rečenica bi se čak mogla smatrati i preblagom. Evo i zašto.
Na prvom mjestu, čini se da se ogromna većina – ne samo javnosti već i kreatora javnosti – odavno pomirila sa time da Amerikanci nekako imaju prirodno pravo da nameću sankcije drugima, da uslovljavaju, prijete, osuđuju itd. Da nije tako, glavna vijest ne bi bila Dodikova reakcija, već činjenica da je neki strani diplomata imao tu drskost da prijeti sankcijama političkom lideru strane zemlje, i to u vezi njegovog pogleda na funkcionisanje te iste zemlje, u kojoj je inače rođen i ima ko zna koliko duboke korijene.
Rusija i Kina su više puta ukazivale da su jednostrane sankcije, nametnute mimo rezolucija Savjeta bezbjednosti, nelegalne i nelegitimne. One su praktično instrument rata vođenog drugim sredstvima, jedna od najgorih zaostavština jednopolarnog svijeta, kada su zapadne države, na čelu SAD, ne samo smatrale da imaju moralno pravo da presuđuju ko je ”dobar” a ko ”loš” momak na međunarodnoj sceni, već imale skoro nesputanu moć da nameću svoju volju širom planete, ne samo u obliku sankcija već i smjena vlasti, ”humanitarnih” bombardovanja, kidnapovanja i ubijanja ljudi bez suda i presude.
Eskobar se, na sastanku sa Dodikom, ponašao kao da taj jednopolarni momenat i dalje traje, i kao da njegova zemlja ima puno pravo da tek tako prijeti sankcijama nekoj drugoj zemlji.
Lijepo mu je Dodik odgovorio: ”Nije ovo ona Bosna u kojoj ste bili prije 20 godina.” A, da dodamo – niti je to ta Amerika, niti je to taj svijet. Neko bi Eskobara, odnosno njegove šefove trebalo da obavijesti. Mada, iskreno, to bi bilo kao govoriti zidu.
Ne samo da su jednostrane sankcije nelegalne i nelegitimne, one su oružje koje najviše pogađa obične ljude, one najslabije i najsiromašnije. Dakle, one su vrlo okrutno oružje, i samo je masovna hipnotisanost moći kojima su raspolagali pobjednici u Hladnom ratu – uz, naravno, vrlo vješto plasiranu propagandu o zapadnim silama kao vječito ”dobrim momcima” – sprečavala da u široj javnosti bahate i zločinačke zapadne sankcije budu viđene za ono što stvarno jesu i nazvane pravim imenom.
Koliko je samo ljudi umrlo ili ostalo trajno osiromašeno ili na drugi način oštećeno zbog okrutnih američkih i, uopšte, zapadnih sankcija širom svijeta – od Kube do Jemena, od Irana do Sirije…
Sjetimo se samo još okrutnije, zapravo čudovišne konstatacije Medlin Olbrajt da je smrt pola miliona iračke djece zbog američkih sankcija ”vredjela”. A, ne zaboravimo i to da je Eskobar, na sastanku sa Dodikom, bukvalno prijetio građanima Republike Srpske ”izolacijom” i ”ekonomskim očajem”.
Nije li to praktično prijetnja nekom novom agresijom protiv Srba u BiH, nekim novim pomorom, nekim novim nevinim smrtima?
Ne zaboravimo, Amerikanci nisu htjeli da ukinu svoje nelegalne i neljudske sankcije protiv Irana i Kube čak ni za vrijeme pandemije, za koju je opravdano sumnjati da je potekla iz njihovih laboratorija – na prvom mjestu zato što oni uporno odbijaju da ih otvore za nezavisne međunarodne inspekcije. Zato je legitimno tvrditi da je Dodikov odgovor bio više nego uzdržan i diplomatski.
Ali, čak i da ostavimo na stranu sankcije i prijetnje njima, hajde da postavimo sljedeće pitanje: koja je to zemlja koju je američki, odnosno zapadni intervencionizam učinio boljom od kraja Hladnog rata? Sirija? Libija? Iran? Irak? Avganistan? Prostor bivše SFRJ? Gdje je uopšte pokriće za tu aroganciju da se stranim zemljama nude razna ”spasonosna” rješenja ili ”dobre usluge” posredovanja? Ili, da ostavimo po strani i razne pokušaje nasilne ”demokratizacije” – koji su to tačno fenomenalni rezultati gromoglasno najavljenog američkog rata protiv terorizma poslije 11. septembra?
Skoro milion ljudi širom svijeta je ubijeno u međuvremenu, stvoreni su milioni novih izbjeglica, terorističke organizacije su, ako išta, procvjetale, proizvodnja droge i njena međunarodna trgovina višestruko povećane.
Da ne govorimo o uvođenju preko noći sistema totalnog nadzora gdje god je bilo moguće – na prvom mjestu u samim SAD.
Snouden je otkrio razmjere te skoro nevidljive hobotnice, novog Matriksa – i zbog toga ne može da se vrati u sopstvenu zemlju – nekadašnju ”zemlju slobodnih i dom hrabrih”, bar po riječima himne.
Na kraju, pisac ovih redova je i sam prevalio po neku glasnu psovku na sličnim neprijatnim sastancima sa zapadnim diplomatama u Republici Srpskoj 1996-97. – dakle u zenitu jednopolarnog momenta – tako da ne propagiram ono što ni sam nisam spreman da učinim.
Da dodam još nešto, na temu raznih zgražavanja nad spontanim (sigurno da nije bilo planirano) psovanjem u ovakvim trenucima.
Licemjerje takvog stanovišta, u svijetlu gore-opisanih rezultata američke i zapadne politike (bar) u posljednjih tridesetak godina, podsjeća na jednu od mnogih upečatljivih scena iz Kopolinog klasika ”Apokalipsa danas”, odnosno na riječi odmetnutog pukovnika Kurca, koga su nadređeni optuživali za ratne zločine u Vijetnamu – oni isti nadređeni koji su upravljali agresijom na tu suverenu zemlju:
”Obučavamo mlade ljude da sipaju vatru na ljude, ali im njihovi komandanti ne dozvoljavaju da napišu ”j.b.te” na njihovim avionima zato što je skaradno…”
Da li, dakle, treba da govorimo više o psovki koja se omakla nekom političaru zato što se usprotivio novoj američkoj agresiji i prijetnjama – ili o ponašanju koje je tu psovku izazvalo?
Mislim: o ovom drugom.
Aleksandar Pavić
Izvor: sveosrpskoj.com
