Postoje sudbine koje djeluju preliterarno, kao da ih je smislio pisac pretjerano opsednut simbolikom. U Drugom svjetskom ratu, u Jugoslaviji, takva je sudbina Ivana Gorana Kovačića (1913-1943). Pjesnik „Jame“, pjesnik koji se skoro metafizički uživio sa usudom nevinih žrtava ustaških krvnika, sam će izgubiti život od četničkog noža. Imao je trideset godina. Rodio se godinu dana uoči jednog rata da pogine u trećoj godini drugog.
Milan Milišić (1941-1991), pjesnik čija sudbina savršeno personifikuje tragediju ratnog raspada Jugoslavije, onako kako Kovačićeva sudbina otjelovljuje tragediju krvavog bratoubilačkog sukoba unutar širih globalnih kulisa Drugog svjetskog rata, rodio se u julu mesecu 1941. godine, u Dubrovniku, koji je tada pripadao tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Živio je pedeset godina, najviše u Dubrovniku, Londonu i Beogradu. Poginuo je u kući u kojoj se i rodio, petog oktobra 1991, od jedne od prvih granata ispaljenih na staro gradsko jezgro Dubrovnika. Rodio se u prvoj godini jednog, da pogine u prvoj godini drugog rata.
U prvom ratu je nastala federalna Jugoslavija, u drugoj je nestala, kao što je nestala i svaka realna politička ideja o bratstvu Srba i Hrvata. Vjerovatno nijedan grad nije toliko bio simbol tog bratstva kao Dubrovnik, vjerovatno nijedan grad nije dao toliko pjesnika koji legitimno pripadaju i srpskoj i hrvatskoj književnosti kao Dubrovnik. Vjerovatno nijedan moderni pjesnik nije toliko bio srpskohrvatski kao Milišić.
Odlukom Gradskog vijeća Dubrovnika, na njegovoj rodnoj kući, upravo ovih dana, o tridesetoj godišnjici njegove smrti postavljena je spomen ploča na kojoj stoji: „U ovoj kući se rodio i u napadu srpsko-crnogorskih agresora na Dubrovnik 05. 10. 1991. poginuo Milan Milišić.“
Koga nema
Milišićeva književna baština je tako velika i toliko raznolika da može djelovati kao da ju je stvaralo petoro veoma različitih ljudi. Naravno, najprije tu je pjesnik Milišić: od „Volele su me dve sestre, skupa“ do „Treperenja“. Tu je zatim dječiji pjesnik Milišić: od „Tumarala“ do „Nastrane vrane“. Postoji i Milišić fenomenalni književni prevodilac: od Tolkinovog „Hobita“ do izabranih pesama Roberta Frosta. Pa Milišić romansijer, Milišić putopisac, Milišić iz književnih anegdota, i tako dalje, i tako dalje…
Nije pogrešno reći da svi Milišići izviru iz Milišića-pjesnika. A opet, ni Milišić pjesnik (čak i ako izuzmemo dječiju poeziju) nije pjesnik jednog registra i tona. U svojoj prvoj knjizi, „Voljele su me dvije sestre, skupa“, koju su 1970. objavili „Vidici“, Milišić pjeva: „Devojke Osake/ pijte vaš sake“ i nagovještava jednu od svojih opsesivnih tehnika: potenciranje dubljih duhovitih poenti kroz zvučne igre riječi. Valjda i dvadesetak godina kasnije, napisaće onu pjesmu gdje famozni holivudski glumac iz „Prohujalo sa vihorom“ postaje „Klark Gebels“.
Samo dvije godine kasnije, knjiga „Koga nema“ u izdanju „Prosvete“ predstavlja vidno zrelijeg Milišića. U toj knjizi već možemo tragati za pjesmama koje naknadno zvuče proročanski. Jedan naslov odmah privlači pažnju: „Mi i oni“. U toj je pjesmi prvi stih: „Iz istog uspaljenog topa“. Godinama kasnije, Milišić piše pjesmu „Nešto na brzinu“ koju nam valja citirati u cjelini:
Porođaj, pobačaj, preporod
Projektilom srušen
Rekord
Prijetnja u snack-baru
Hidraulična dizalica koja podiže džinovski
kargo u džinovski avion
Koga nema
Koga nije – bez njega se može
I suzdržanost – čija je veća?
Prah se odsustva njegovog taloži
U tih stalaktit il’ u stećak
Koga nema – brišu mu se stope
Prazni minuti njegov prostor pune
Ko pahuljice sniježne, tople
Prozor napuštene sobe
Koga nema – gdje sad korača
Nad kojom sporom vodom snatri
Lice njegovo – promijenjeno lice spavača
I u imenu mu slova saplet
Gdje mu tragovi prestaju – ne zna se
Tako ni rose stisak grani
A poređuje ga ko ne umije
Od nazočnosti njegove da se brani.
Pa onda ona pjesma gdje je igra riječi višejezična, pjesma pod naslovom „Ljetna ponuda“ u kojoj se fetivi Dubrovčanin narugao turističkom bontonu Grada u kojem su i kultni kulturni festivali samo pozadina za banalnije i svakodnevnije ugostiteljske užitke:
Hamburger
Ham sandwich
Hamlet.
Napisao je Milišić pred kraj života i jedan nenaslovljen katren koji završava stihom „Trudim se ne smetati životu pred sobom“. Ima u tom stihu nečeg od Milišićeve poetike, jednako životne kao i književne.
Kao prvo, budi drvo
Kao što se zna desiti, Milišić se dječijoj poziciji okreće zbog vlastite djece, zbog sinova Olega i Romana. Ima neke čudne simbolike i u njihovim sudbinama. Oleg je bio dugogodišnji portparol sarajevskog Ureda visokog predstavnika (OHR), dok se u Romanovim biografijama često potencira njegova saradnja sa Lejdi Gagom.
Meni lično najdraža dječija Milišićeva pesma mi je takođe i jedna od najdražih pesama uopšte. Teško mi je pronaći bolju i kraću varijantu Ars Poetike, primjenjive praktično svuda. Zove se „Kako da narasteš velik kao veliko stablo“ i ide ovako:
Kao prvo
Budi drvo
Kao drugo
Čekaj dugo
Kao treće
Imaj sreće.
Prvo je, dakle, nužan talenat. (Da budeš stablo, moraš biti drvo). Zatim upornost, ono što Beket zove fail better. I naposletku, naravno, sreća. Bez sreće nema ničega.
Milišića romansijera nam je otkrila „Geopoetika“ kad je 2011. objavila „Oficirevu kći“. Ovih dana, deset godina kasnije, „Geopoetika“ objavljuje i „Otoke“, putopisnu zbirku koju je još 1997. premijerno objavila (u međuvremenu ugašena) sarajevska izdavačka kuća „Bosanska knjiga“. U njoj se, nakon tekstova o jadranskim otocima, o Lastovu, Hvaru, Visu, Lopudu, nalazi i tekst o Menhetnu. Ovim putopisom knjiga završava, a sam putopis završava Milišićevim opisom jedne svoje posete Josifu Brodskom. Predivan je taj opis jedne partije šaha između Milišića i Brodskog i prepun je finih literarnih opservacija. Milišić, recimo, kaže: „Odjeven je (Brodski) ležerno u jeans od somota i džemper. Vrlo često naslanja laktove na koljena; radi to dok igra šah, razgovara, telefonira, čita, tako da je somot na koljenima iskrzan.“ Ovaj esej napisan je pre prvog objavljivanja „Vodenog žiga“ (koji svakako izlazi tek nakon Milišićeve smrti) te u tom kontekstu gotovo da ispada pomalo proročanski. Milišić će, naime, jedanput primijetiti da je Venecija grad iz kojeg Brodski nastupa prema Evropi, iz kojeg misli Evropu.
Prevodilac Milišić je sjajno preveo, primjera radi, Roberta Frosta, pa i onu pjesmu koja spada među najvažnije američke literarne artefakte dvadesetog vijeka:
Priroda zeleno zlati,
Nemoćna to zadržati.
Njen rani list je cvat;
Al i to samo sat.
Tad list preko lista klone.
Tako Raj u muku tone,
Od osvita dan nastaje.
Ništa zlatno ne opstaje.
Takođe, upravo je Milišić Srbima i ostalim Južnim Slovenima otkrio Tolkina prevodom „Hobita“, knjigom koja je objavljena kao prva u tada novopokrenutoj Nolitovoj bibilioteci „Raspust“.
Kiš i Slamnig
Kad je o Milišiću iz anegdota riječ, zanimljivi su tekstovi, primera radi, Predraga Čudića i Marka Vešovića. Obojica, kao i mnogi drugi, potenciraju Milišićevo prijateljstvo sa Danilom Kišom. Jedva dvije godine uoči sopstvene smrti, Milišić je pisao nekrolog Kišu. Tekst je počinjao ovako:
Fašizam
Brijem brkove na onom mjestu
Gdje ih je Hitler puštao.
Čuvam se fašističkih misli o čistoći bilo kakvoj.
Izbjegavam ideje koje bi mogle povući mase.
Izbjegavam tanku dosljednost pouzdanih.
Neću se dobro provesti znam.
Nadam se samo da ću biti loš sapun.
„U književnom životu sreo sam dvojicu čije su norme obavezivale i strašile, čije je ludilo bilo opojan program i lijek duši; zračili su skromnost i djetinjsku vedrinu; ali i gordost, nekakvu mračnu brigu za tekst koja u njih bješe uvijek nešto više od brige za literaturu; obojica su me grdili i nasmijavali ostavljajući mi da sam tumačim nježnost grdnje i grkost smijeha. Obojica sa istim imenom starozavjetnog proroka; ne pomišljam da će ovaj, koji je sad mrtav, ubuduće biti manje sa mnom.“
Jedan je, naravno, Danilo Kiš, a drugi Danijel Dragojević. Oko jednog drugog hrvatskog pesnika, između Milišića i Kiša je postojao trajni nesporazum. Ivana Slamniga je Milišić smatrao „velikim meštrom“, dok Kiš nije delio njegovo oduševljenje. Ipak, taj nesporazum je bio nadahnuće na jednu sjajnu Kišovu pesmu, kojom on skoro nehotice odaje priznanje i Slamnigovom majstorstvu:
Natura morte
Za Milana M
A l’horizon jedna ptica,
a u tanjuru hladna pizza.
Sunce zalazi, sjedim u shadow,
takvoj se sreći nisam nado;
takvoj se nisam nadao sreći
(evo stiže i batak pileći)
Uskoro ću, Herren und Damen,
prileći
zauvijek
pod ciklame(n).
Amen.
Jean Slamni
Čudić se volio prisjetiti načina na koji je upoznao pjesnika: „Milišića sam upoznao na jednoj studentskoj ekskurziji, u vozu koji je tutnjao divljom ibarskom dolinom, stajali smo kraj prozora, pušio je držeći svoju luksuznu, za ono vreme nepojmljivo luksuznu cigaretu marke rothmans na njegov karakterističan način, pri samom korenu kažiprsta i velikog prsta, zgrčene šake, kao da se plaši da će mu je neko ukrasti ili da će ga neko zateći kako puši (opreznost ta, možda, beše đačka). I onda mi je iznenada rekao: Hajde, da popijemo nešto u bifeu. Taj poziv sam shvatio kao izraz njegove posebne naklonosti, jer u njegovim gestovima ništa nije bilo formalno, on je sve činio iz dubine svoje neobično složene prirode.“
Vešović je pamtio Milišićevo kibicovanje šahovskih partija sarajevskih pjesnika, uz opasku da je Milišić jedan od rijetkih za koje se bez zazora može reći da je posjedovao ono što je Valter Benjamin nazivao mikrofilološkim čulom.
Župskom ulicom
Katalogizacija Narodne biblioteke Srbije tvrdi da su posthumno objavljene Milišićeve knjige pisane hrvatskim jezikom. Jednoj od svojih poslednjih pjesama, Milišić je dao naslov „(Nacija)“. Ona ide ovako:
Opijeni
Dubokim nerazumijevanjem
Svojih mrtvih pjesnika
Gordi na mrak u svom podrumu.
Nije on tu mislio na bilo koju konkretnu naciju, mada je poneka uvek gordija od drugih zbog sopstvenog podrumskog mraka.
Milišić je bio dubrovački trubadur, trubadur u smislu starostavnom. Dok su se ostali pesnici obraćali samo svojoj naciji i duhu svoje nacije, on je govorio urbi et orbi, gradu i svetu.
Ima nečeg starinskog u tome da se čovek rodi i umre u istoj kući, ali Milišić nije samo umro, umro prirodnom smrću, sa onih starozavetnih sedamdeset godina ili više, nego je ubijen na pragu zrelog doba. I tu se vraćamo na tekst sa spomen ploče na njegovoj rodnoj kući: „U ovoj kući se rodio i u napadu srpsko-crnogorskih agresora na Dubrovnik 05. 10. 1991. poginuo Milan Milišić“.
Ovi „srpsko-crnogorski agresori“ su me vratili u rane devedesete podsjetivši me na zvanični ondašnji medijski jezik iz Zagreba i Sarajeva, mada je, barem mi se čini, u Sarajevu preferirana verzija „srbo-crnogorski agresor“. Od silnog ponavljanja fraza je izgubila svaki sadržaj te smo je mi, ondašnji tinejdžeri, podrugljivo skraćivali u SCA.
Šta ovde zapravo tačno znači „srpsko-crnogorski agresori“, šta to govori putniku namjerniku koji prođe Župskom ulicom? Nekom neutralnom i neupućenom to bi najprije konotisalo tzv. „bjelaše“, potomke pristalica bezuslovnog ujedinjenja Srbije i Crne Gore, odnosno ljudi koji su regionalno Crnogorci, a etnički se smatraju Srbima. Među onima koji su napadali Dubrovnik sigurno je bilo i takvih, ali sumnjam da su sastavljači teksta mislili na to. Ideja je, naravno, da su Srbija i Crna Gora kao nezavisne države izvršile agresiju na Hrvatsku kao nezavisnu državu.
Ulica koja će se zvati mojim imenom
Ulica koja će se zvati mojim imenom
Neka bude strma
Neosvjetljena –
Gospoda da u njoj slobodno prnu
Pijanci da puste glasa, mačke
Da se prče u veljači
Kiša da je dere
Studen u studenom
Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju
I ti, još dijete
Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.
(1977)
U oktobru 1991, međutim, Hrvatsku kao nezavisnu državu nije priznavala apsolutno nijedna druga nezavisna država. Prvo takvo priznanje je priznanje Ukrajine koje je stiglo 11. decembra, dok tek osam dana kasnije na scenu stupaju Genšer i Danke Dojčland. Istorijski mnogo tačnije, a simbolički mnogo tragičnije, bilo bi napisati istinu: Milišić je ubijen u napadu Jugoslovenske narodne armije na Dubrovnik. Kao što uostalom ni sarajevsku Narodnu i univerzitetsku biblioteku nisu spalili „srpski zločinci“, nego je izgorela nakon što je granatirana sa položaja Vojske Republike Srpske.
Vlasti socijalističke Jugoslavije Milišiću su uzimale pasoš, a nakon što mu je pasoš vraćen napisao je jednu od svojih najlepših pesama. Milišić je nakon završenog fakulteta završio u Londonu ponajviše jer je bježao od obaveznog služenja vojnog roka. U zemlji u kojoj se nije govorilo da se mora samo umijjreti i platiti porez, nego da se mora samo umreti i otići u vojsku, Milišić je usieo da izbegne odlazak u vojsku. Nekadašnjeg optuženika pred splitskim Vojnim sudom, ubila je ista ta JNA, koja u tom trenutku nije bila isto ono što je bila proke, koja je bila u procesu raspada i transformacije kao i cijela Jugoslavija, ali je još uvijek postojala i još uvijek je bila to što je bila.
Da je ovakva spomen ploča podignuta 1991, odmah nakon Milišićeve smrti, pa čak i 1996, o petoj godišnjici, možda i 2001, o desetoj, to bi i imalo nekog smisla jer bi takav tekst bio spomenik i Milišiću i vremenu u kojem mu je odavana počast. Danas, trideset godina kasnije, to se radi da bi se od njega napravio pesnik koji nikad nije napisao: „Trudim se ne smetati životu pred sobom“, pesnik koji nikad nije napisao „Stihove za pomirenje“ te da bi se jednom polusloženicom („srpsko-crnogorski“) izbrisala činjenica da je Milišić pisao jezikom koji tobože ne postoji i tobože nije ni postojao, jezikom koji se zove (i) polusloženicom („srpsko-hrvatski“).
Da se trideset godina poslije njegove smrti još jednom potvrdi da su mrtvi i kultura i književnost kojima je pripadao.
Stihovi za pomirenje
Jedni su bili na jednoj strani
Drugi su bili na drugoj strani
Jedni su, zdvojni, dizali ruku do čela
Drugi su, u grču, upravljali ruke u nebo
Jedni su, u groznici, vikali
Drugi su samo izvršavali naređenja
Nije li vrijeme da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje?
Jedni su poslije zurili u svoj potpis ne prepoznajući ga
Drugi su doznali da iz tuševa ne teče voda
Jednima su prsti otpadali od studeni
Drugi su skupljali prste i stavljali ih u džep
Jednima će se zauvijek činiti da su zamalo uspjeli
Drugi će sve pogaziti da budu u pravu
Na nama je samo da prignemo koljeno
Da kažemo stihove za pomirenje.
Jedni su molili, drugi su bili neumoljivi
Ruke na prsima, ruke sastavljene, na grlu
Jedni su jednu volju imali, i silu
Drugi su gazili, u kaci, vino srdnje i gnjeva
Jedni su napisali posljednju poruku
Drugi su je sakrili, nije pisalo ništa važno
Ima li snage da se prigne koljeno
Da se izgovore stihovi za pomirenje?
Jedni su imali razjapljena usta
Drugi su imali zlatne zube
Jedni su plakali jer su vrata bila zaključana
Drugi su nastojali zaboraviti viđene prizore
Jedni su ostali ležati otvorenih očiju, na leđima
Drugi ničice pali, što im oteše san –
Zar je tako teško prignuti koljeno
Izgovoriti stihove za pomirenje?
Jedni su nastojali prigušiti krikove
Drugi su sklanjali pogled ispred nepoznate djece
Jedni su se luđački smiješili s planovima u glavi
Drugi su opominjali da je hrana otrovana
Jedne je kazna dopala na početku
Druge je dočekala na kraju
Hoćemo li, konačno, prignuti koljeno
Hoćemo li izgovoriti stihove za pomirenje?
Jedni su govorili, da bi se što manje doznalo
Drugi još šute, slomljeni šutnjom
S ulice su dopirali zvukovi parade
I frcao mlad grašak uskršnjih zvona
Mame su kuhale između dva zločina
Muškarci su čekali da budu još jednom viđeni
Možemo li prignuti skrutnuto koljeno
I protisnuti stihove za pomirenje?
Jedni trče i trče niz beskrajni peron
Drugima ruže cvatu u tijelu
Jedni podižu klobuk i plotun odjekuje
Drugi spuštaju nož i gledaju krv u tanjuru
Jedni izdvajaju riječi kao kamenčiće iz leće
Drugi ih proždiru u nerazboritoj hitnji
Nama dostaje da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje.
Iskazi su svi od jada, i ludila
Krv se od njih uzburka, i bjesni, i udara, usred noći
Dok unutra krepavamo od šutnje, prepunjeni šutnjom
Kao fekalijama kontejner otetog aviona
Jedni proklinju druge, drugi negdanju pouzdanost
Jedni bi da se svete, drugi iscrpljuju nadu
Ima li boljeg časa da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje?
Jedni su potpisali sva ljudska djela
Drugi ne nalaze gdje bi se dalo mirno sklopiti oči
Jedni su znali da je drugo isto
Drugi da je tomu zauvijek kraj
Javlja se konačno ova gladna zora
Koja svjedoči da bi moglo biti drukčije:
Da ne budemo više jedni nego drugi
Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje.
Milan Milišić
Autor: Muharem Bazdulj
Izvor: RTS (OKO)
