Prizren – Lijep dan, stari kameni most na Bistrici, centar Prizrena. Odatle se, za nekoliko stotina metara, može stići u sve najvažnije što ovaj grad danas ima. Ipak, pitanje je kako stići do svega što je ovaj grad „primjernog zajedništva” imao na današnji dan prije samo osamnaest godina. Ni jedan jedini objekat, spomenik, crkva, kuća, nijedan čovek nije ostao nedirnut u etničkoj stihiji u kojoj je praktično nestalo sve što je pripadalo Srbima. Sa ovog mosta ih je najlakše tražiti. Niz rijeku, pa lijevo je Bogorodica Ljeviška, ugroženo Unesko blago čovečanstva, ispred kućica kosovske policije koja čuva i otključava hram. Unutra polumrak, hladnoća, jedan dio fresaka obnovljen, drugi još u crnim mrljama od vatrene stihije. Ljepota, gotovo dvije decenije, čeka da bude otkrivena. Uostalom, ova umjetnost zna da čeka, bila je vjekovima prekrivena malterom, jer je hram kralja Milutina u otomanskom periodu pretvoren u džamiju. Kada smo nekoliko dana posle pogroma 17. marta 2004. ušli u Ljevišku sve je bilo spaljeno, unesena burad nafte i sve što je moglo gorjeti pretvorili su ovaj dom duha i ljepote u crnu mrlju. U priprati se, kao i danas, jedva nazirao stih persijskog pesnika Hafiza: „Zenica oka mog, gnijezdo je ljepote tvoje.” Inspirisan ljepotom neki uticajni čovjek je na arapskom ostavio svoj pečat na ovim freskama. Sada, u toj crkvi među istorijskim ranama i savremenim strahovima živi sveštenik Vladan Vukomanović spreman da se osmijehne posjetiocu i da posvedoči kako se život, uprkos svemu, održava.
Ako se sa prizrenskog mosta potraži život, ili ako probate da nađete nekoga ko je uspeo da se u potpunosti oporavi od pogroma, naći ćete se pred velikim izazovom. Prizrenska Bogoslovija je tu odmah pored, može se čuti školsko zvono koje poziva na časove, može se čuti njihovo lepo pojanje, mogu se čuti kosovske pesme tih mladića koji se spremaju da budu sveštenici. Sa mosta se vidi dom majstora filigrana.
Saše Cvetkovića, vide se terase nekoliko prizrenskih staraca. Ipak, u osnovi, život je sveden do mjere u kojoj nema rađanja, nema pravog povratka. Pogrom je učinio ovaj život paralisanim, na isti način u Prištini, Gnjilanu, Lipljanu, Kosovu Polju, Peći ili Istoku. Etnička stihija nije ostavila nijedan dio života nedirnutim. U istom onom obilasku, odmah posle pogroma, na prizrenskom mostu pitali smo prolaznike: „Zašto je ubijen grad, zašto su ubili grad?” Odgovori su bili različiti: „Nisam ja odavde, nisu to uradili gradski ljudi, to je neko drugi, mladi ljudi nemaju šta da rade pa moraju da kradu!”
Kako se osjeća autor i emiter vesti koji je upalio etnički fitilj i optužio Srbe da su utopili dvoje albanske djece? To je bio okidač za pripremljeni haos. Ko je istinski odgovarao za zločine koji se kreću u rasponu od spaljenog Zlatibora Trajkovića u Kosovu Polju do sprženih fresaka u Bogorodici Ljeviškoj? Odgovarali su neki izolovani pojedinci, ali je sistem ostao netaknut i nekoliko godina kasnije biva nagrađen priznanjem nezavisnosti od najmoćnijih zapadnih država. Naizgled, paradoksalno pogrom iz 2004. godine ubrzao je kosovsku nezavisnost, a razorna stihija je ugrađena u sadržaj svih institucija koje kontinuirano dovršavaju svoj etnički obračun.
Na ličnom planu nema nikog ko je bez ožiljaka i ko pogrom ne vidi kao pečat mržnje. Na opštem planu jedna zrela civilizacija završila je u plamenu najvećeg mirnodopskog zločina nakon Drugog svetskog rata. Između svega toga ostao je čovjek nalik ovom mostu, da preko njega prolaze sukobljene etničke, kulturološke, vjerske i ostale svjetske sile. Šta je od njega ostalo? Ostao je kosovski Srbin, sposoban da čuva svoje nasleđe i čeka, da pažljivo čita svoje strahove i živi svoje neosvetoljubivo trpljenje.
(Izvor: politika.rs)
