Sjećate li se vi, draga djeco, kad je Federacija Bosne i Hercegovine tek ustrojena pa se nekakvi kantoni pojavili a u njima čitav buljuk nekakvih ministarstava te je svaki referent pa čak i šofer u tim kantonalnim ministarstvima u svom selu bio tituliran kao ministar, napola u šali a napola stoga što prosti puk vjeruje da uslijed same fizičke bliskosti s ministrima nešto od njihove moći prelazi i na osobu koja im se u blizini nalazi. Plebsizacija postjugoslovenskog političkog prostora učinila je da te pojave ne ostanu pošteđeni ni drugi društveno-politički okviri, pa ste impresivan broj takvih ministara mogli pronaći u mnogim zabitima i vukojebinama u koje je stigla demokratija koja ovdje nikad nije shvaćena drugačije doli kao ministrovanje i kao čas Kurtinih a čas Murtinih pet minuta.
No s jezikom se ne valja poigravati i olako ga doživljavati te se tako ta riječ, koja je u početku bila dobrodušno i bezazleno ćeranje šege uskoro ugnijezdi u samu ontološku supstancu svakog od tih referenata i šofera i oni malo pomalo počeše hodati i govoriti i uopšte uzevši ponašati se kao pravi ministri i uskoro sebe nikako drugačije nisu mogli doživjeti doli kao prave pravcate ministre kojima pripadaju mnoge službene privilegije i mnoge društvene počasti. Mi smo se u taj vakat znali zajebavati, da ne kažem šaliti, tako što pri ulasku u kafanu prepunu čeljadi odmah s vrata viknemo – hoooj ministre! ko biva da nekog poznatog zovemo, pa se onda do suza smijemo brojeći glave koje su se okrenule na taj povik misleći da je baš njima upućen.
Tada je sve to nama izgledalo kao dječja bolest koja se nužno mora preležati da bi novouspostavljene institucije ojačale i stekle imunitet pa nas povele u društvo cvjetajuće demokratije i legalizma, ali ja vam prav stojim da smo mi tada bili u golemoj zabludi i da to nisu bile nikakve bolesti već je to bilo doba nevinosti i bezazlenosti te doba poleta i zanosa i zato se ja počesto s tugom i nekako melanholično sjetim svih tih referenata i šofera koji su se odazivali na riječ ministar i koji ni kravatu nisu znali svezati a da sebi ne ugroze funkcije respiratornog trakta a neki su i različite čarape znali obući protiv uroka ne bi li tako što više nalikovali stvarnim ministrima i zamislim ih kako vode današnja ministarstva i druga tijela javne uprave umjesto ovih što ih ko biva vode a ustvari ih potpliću i spotiču pa ministarstva i druga tijela javne uprave potucaju i šantaju kao šepava i bangava kljusad, ali ne prepuštam se baš dugo tom sjećanju već brzo odmahnem rukom uz rezignaciju i sebi u njedra promrmljam – plač neće vratiti odbjegle kamile.
Džaba nam je sad tugovati kad nismo znali cijeniti ono što imamo već smo se tome izrugivali pa smo za kaznu dobili ove što im se ni narugati ne možemo jer većina njih uopšte ne bi mogla shvatiti da im se rugamo a kamoli da shvate kakav složeniji segment stvarnosti koja im je povjerena na upravu i staranje. Ipak se, draga djeco, nećemo prepuštati malodušju i beznađu jer sadašnje stanje uopšte nije tako strašno, već ćemo se potruditi da upamtimo lica, kretnje i mumlanje današnjih ministara kako bismo ih se u budućnosti mogli sjećati s nostalgijom i melanholijom i rezignirano govoriti – eh, da su nam sad oni stari ministri koji su barem znali pronaći zgradu u kojoj im se ministarstvo nalazi, a ne ovi što ih rezervni sastav milicije mora voditi na posao da usput ne zalutaju i ne izgube se.
Sve će to u nekoj dalekoj budućnosti dovesti do toga da riječ ministar bude smatrana za najgrđu i najpoganiju uvredu pa će se čak i pištolji i čakije potezati kad neko nekom podvikne – hoooj ministre! mada ja lično ne znam što bismo uopšte morali čekati tu budućnost kad već sad postoji kao granit čvrsto uporište za kategorisanje te riječi među uvrede i psovke koje pristojna čeljad ne uzima u usta a ponosna i dostojanstvena čeljad i nasilju pribjegava ako im neko tu ružnu riječ uputi.
Elis Bektaš
