Piše: Patrik Lorens
Kada je devetnaestog aprila, sud u donjem Menhetnu završio sa izborom žirija za saslušavanje farsičnog slučaja „ćutanje za novac“ protiv Donalda Trampa, tridesetsedmogodišnji Floriđanin po imenu Maks Azarelo se zapalio preko puta zgrade suda. Po kasnijim izveštajima, Azarelo je bio miroljubiv čovek, dobar komšija veoma zainteresovan za pitanja socijalne pravde. Takođe, nije zaostajao na akademskoj strani: Azarelo je imao diplomu iz antropologije sa Univerziteta u Sjevernoj Karolini i master iz urbanog planiranja sa Ratgersa. Sudeći po izvještajima vodećih medija, čini se da se u Azarelu nešto slomilo nakon što mu je prije dvije godine umrla majka. Međutim nije nikako umjesno, osim njegovim najbližim, dublje se upuštati u psihijatrijski profil ovog čoveka.
Maks Azarelo je, međutim, imao šta da kaže dok je stajao u parku preko puta suda na Central stritu. Trenutak prije nego što se zapalio, držao je plakat na kojem je velikim slovima pisalo: „TRAMP JE SA BAJDENOM I UPRAVO NAM PRIPREMAJU FAŠISTIČKI UDAR.“
Trebali bismo obratiti pažnju na ovo. Očigledno sposoban čovjek, po svim izvještajima saosećajan, umro je u strahu od predstojećeg fašističkog preuzimanja Amerike. To me vrlo ljuti.. Da odmah pređem na stvar: Ljudski život je propao zbog smijšne, paranoične ideje koja se već izvjesno vreme širi među nama, bilo iz gluposti ili najciničnijih političkih motiva. Bio sam veoma tužan kada sam saznao za samospaljivanje Arona Bušnela ispred ambasade Izraela u Vašingtonu, 25. februara. Bilo mi je tužno i čitati o posljednjem činu Maksa Azarela, ali na drugačiji način. Bušnel je umro zbog „onoga što ljudi u Palestini trpe od ruku svojih kolonizatora“, kako je rekao u svojim poslednjim trenucima. Kao pripadnik Vazduhoplovstva, Bušnel je izjavio da „više ne može biti saučesnik u genocidu.“ Njegove poslednje riječi su bile „Sloboda Palestini!“ Radije bismo da je Bušnel i dalje sa nama, ali njegova smrt bila je časna.
Azarelo je umro u stanju zablude i zamućenosti uma i do tog zaključka dolazim na osnovu poruke na njegovom plakatu. Njegova smrt nije odala počast nikome. Usuđujem se reći da mnogi među nama nedostojno nose odgovornost za nju. Čitaoci mojih kolumni mogli su primijetiti da insistiram na pravilnom imenovanju stvari. Pravilno imenovanje stvari je suštinsko za naše razumijevanje. Omogućava nam da djelujemo, ako smo tome skloni, jer nam u našim umovima postaje jasno šta treba učiniti.
Nepravilno imenovanje stvari izaziva svakojake probleme. Ostavlja nas zbunjenim i pomućenim, kao u slučaju Maksa Azarela. Može nas paralizovati. Ili ako odlučimo da djelujemo, vjerovatno ćemo djelovati pogrešno. Kao u slučaju Maksa Azarela. Usred panike na našem tonućem brodu među nama je toliko pogrešnih imenovanja stvari da ponekad postanemo umorni od jezika uopšte. Rusija je agresor, Kina je imperijalistička sila, Izrael je demokratija, i tako dalje kroz orvelijanski rječnik: Rat je mir, itd. Kod kuće ništa bolje. Protesti 6. januara 2021. godine u Kapitolu bili su pokušaj državnog udara. Ili pobune. Imamo Donalda Trampa kao tiranina. Imamo Donalda Trampa kao diktatora — „Kralj Tramp“, kako čitam u „Njujork tajmsu“. I čitamo da Amerika, po mišljenju pokojnog Maksa Azarela i brojnih drugih koji rezonuju slično njemu, živi predvečerje fašističkog preuzimanja vlasti.
Veliki dio tog, nazovimo ga zagađenjem javnog diskursa, dolazi od liberalnih autoritarista. Rejčel Madou, da navedemoo jedan od žalosnijih slučajeva, želi da nas uvjeri da će diktator Tramp ukinuti izbore i sudove i Kongres učiniti beznačajnim. Komentatorka MSNBC-a je to zaista rekla u eteru. Vladavina jednog čovjeka je tema, ako slušate Rejčel Madou. Očigledna namjera je da se Donald Tramp prikaže u najstrašnijem mogućem svjetlu, jer postaje jasno da bi Tramp mogao odlučno pobijediti predsjednika Bajdena na izborima 5. novembra.
Ove postupke možemo sigurno opisati i kao grubu političku igru u izbornoj godini. Nije to ništa novo. Ali to nije poenta. Postoji direktna veza između ovog neumoljivog, politički motivisanog širenja straha i mišljenja da nam predstoji fašizam u nekom američkom obliku — direktna veza, to jest, od naše Rejčel Madou do samospaljivanja Maksa Azarela. To je poenta. Nisam u stanju da u potpunosti razumijem šta ljudi misle kada govore o fašizmu u sadašnjim okolnostima. Koliko mogu zaključiti, mnogi koji koriste taj izraz, a možda i većina, takođe ne znaju šta misle pod tim. Fašizam je kao politički fenomen nastao nakon Prvog svjetskog rata, i dugo vremena je postojalo više njegovih verzija nego što se može izbrojati. Bilo je Hitlerovog, naravno, i varijanta u Austriji. Hrvati su imali Ustaše, Portugalci pod Salazarom imali su svoj Estado Novo, a Španija je imala svoje Falangiste. Bilo je fašističkih pokreta u Francuskoj, Skandinaviji, Latinskoj Americi. Oni su dijelili zajedničku ideologiju, ali je od jednog do drugog bilo razlika koliko i sličnosti.. Zato „fašizam“ dobija malo „f“ ako mislimo na raširenu međuratnu pojavu.
Fašistički pokreti su bez izuzetka bili žestoko antimarksistički. Smatrali su parlamentarnu demokratiju gubljenjem vremena. U svima njima jr postojao reakcionarni aspekt. Razmišljali su u terminima totalitarnih mobilizacija stanovništva. Liberalizam dvadesetog vijeka nije dolazio u obzir.
Ali razlike su često bile izražene. Neki fašistički pokreti bili su svjetovni, neki su stavljali religiju u središte ideologije. Antonio de Oliveira Salazar, portugalski diktator od tridesetih do većine šezdesetih, nije podnosio bezbožnost nacizma (iako je pozajmio dosta od Rajha). Neki fašisti su mislili da je Prosvjetiteljstvo bila greška, dok su drugi bili veoma racionalni dok su služili svojim zajednicama. Neki su bili populisti, drugi kapitalisti. Nacisti su tvrdili da su socijalisti, ali su zavisili od velikih nemačkih industrijalaca. Prva fašistička vlada bila je Benita Musolinijeva, koja je došla na vlast 1922. godine. Dobija veliko „F“ jer je Il Duče svoju partiju nazvao Nacionalni fašisti. Kada pročitate „Doktrinu fašizma“, Musolinijev traktat iz 1932, jasno je da je njegovo razmišljanje bilo u duhu mode „novog čovjeka“ koja je u to vrijeme bila vrlo popularna. „Kao sve zdrave političke koncepcije, fašizam je akcija i misao“, piše Musolini i dodaje:
„Fašizam želi da čovjek bude aktivan i da se uključi u akciju sa svim svojim energijama; želi da bude muški svjestan teškoća koje ga opsjedaju i spreman da se s njima suoči. Zamišlja život kao borbu u kojoj čovjeku priliči da za sebe osvoji zaista dostojno mjesto, prvo tako što će se (fizički, moralno, intelektualno) osposobiti da postane alat potreban za osvajanje. Kao za pojedinca, tako za naciju, i za čovječanstvo.“ Musolinijev fašizam je, kako sam oktrio, vrlo kompleksna stvar. „Fašizam bi trebao biti nazvan korporativizam jer je spajanje državne i korporativne moći“, jednom je rekao. Da li je mislio na korporatizaciju ekonomije kako danas koristimo ovaj izraz?
Po teoriji ne, po praksi da, rekao bih. Korporativizam se odnosi na sistem u kojem su ljudi zastupljeni u politici prema svojim interesima ili funkcijama — farmeri, industrijski radnici, vlasnici preduzeća i tako dalje. Ima nešto zajedničko sa srednjovjekovnim sistemom cehova — na koji se Musolini pozvao u svojoj Doktrini. Ali do sredine tridesetih godina, namjera Il Dučea na ekonomskoj strani bila je da izbriše razliku između političke i korporativne moći upravo putem spajanja o kojem je govorio. Državni sektor je, do tada, bio veoma velik. Da li u ovom olovkom nacrtanom skicom stoljetne ideologije ima nečega što bi trebalo da nas plaši? Sa ovom istorijom na umu, kratkom i neakademskom kakva jeste, šta mislimo o plakatu koji je Maks Azarelo držao na donjem Menhetnu neposredno prije nego što je počinio samoubistvo? Pretpostavljam da bi moglo učiniti američku višestranu krizu — političku, ekonomsku, društvenu — razumljivijom ako je imenujemo tako da sugeriše da ima zastrašujućeg prethodnika. Ali to je duboko kontraproduktivno. Sve dok neki od nas nastavljaju sami sebe uvjeravati da se suočavamo sa prijetnjom fašizma ili Fašizma, bilo kojeg, to znači da jednostavno zamagljujemo ono s čim se zaista suočavamo.
Pogrešno ga imenujemo, da se vratim na moju raniju tvrdnju. Ne vidim fašizam u bilo kojem obliku bilo gdje na američkom horizontu. Nazivati ga tako čini nas nesposobnim da djelujemo efikasno.
Čini mi se da ono s čim se suočavamo nema presedana u našoj istoriji. To je potpuno dekadentni oblik demokratije — elitna, Hamiltonova demokratija naspram popularne, Džefersonove demokratije. Tu nema ništa egzotično. De Tokvil nas je prije skoro dva vijeka upozorio na „nježni despotizam“, podrazumijevajući liberalni autoritarizam koji nam sada prethodi. Ja ovu pojavu nazivam „autoritarizmom načinjenim od pite od jabuka“ jer je to posebno, čak jedinstveno američka pojava — što je bila pronicljiva poenta francuskog putnika. Martin Vulf, kolumnista „Fajnenšal Tajmsa“, objavio prije nekoliko nedelja tekst pod naslovom „Fašizam se promijenio, ali nije mrtav“. Vulf je citirao Umberta Eka, italijanskog pisca, koji je, zauzvrat, objavio dugačak esej pod nazivom „Vječni fašizam“ u „Njujork Rivju of Buks“ prije mnogo godina. Socijalna frustracija, slijepa odanost liderima, sumnjičavost prema različitostima, neprijateljstvo prema bahatom bogatstvu, populističko vjerovanje u suverenitet naroda: Ovo su zabrinjavajući znaci navodnog povratka fašizmu dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka, pkako nas uvjeravaju ova dvojica. (I pretpostavljam da je Eko mislio na Musolinijev fašizam, veliko „F“, pošto je služio u nekoj vrsti fašističke omladinske brigade.)
O čemu Vulf piše, oslanjajući se na Eka? Ovo su subjektivne karakteristike koje opisuju ko zna koliko društava u bilo kom trenutku. Da odgovorim na svoje pitanje, Vulf koristi Ekov precizan pregled ličnih sjećanja na Musolinija da bi predstavio Donalda Trampa kao fašističku prijetnju — svojevrsni izlet u maniru Rejčel Madou.
O strukturnim karakteristikama fašizma ili Fašizma, Vulf, a pre njega Eko, izgleda da imaju malo toga da kažu. Zašto je to tako? Vulf bi mogao da se bavi, na primjer, ekstremnom korporatizacijom američke političke ekonomije i skoro nemogućnošću da se utvrdi gde se završava Fortune 500 i počinje američka vlada. Ali to bi otkrilo umiješanost kako liberala tako i konzervativaca u nježni despotizam koji, uistinu, muči Sjedinjene Države. Razmatrajući još jednom plakat Maksa Azarela — „Tramp je sa Bajdenom“ — izgleda da je to dobro shvatio. Kako je tužno što je pogrešno protumačio ono što je mislio da je fašizam. Inače bi još uvek bio sa nama.
Patrik Lorens, dugogodišnji dopisnik iz inostranstva, pre svega za International Herald Tribune, je kolumnista, esejista, predavač i autor, najnovije knjige „Džurnalisti i njihove senke“, dostupne u Clarity Press ili preko Amazona. Ostale knjige uključuju „Vrijeme koje to nije: Amerikanci posle američkog veka“. Njegov Tviter nalog, @thefloutist, je trajno cenzurisan.
