Piše: Aleksandar Pavlović
Ljudski život na našim prostorima ne vredi mnogo, te su svi ti obeshrabreni, namučeni, poniženi, izgubljeni, bolesni, obespravljeni, ranjeni, uplašeni, optuženi ljudi, kojima je jasno da od zemaljskih vladara ne mogu očekivati nikakvo dobro, stali u red i svoj pogled upravili ka Nebu.
Nedavno je uz najviše crkvene i državne počasti iz Beograda ispraćen pojas Presvete Bogorodice, jedna od najvećih relikvija čitavog hrišćanskog sveta. Ispraćen je kao što bi bila ispraćena sama Bogorodica, blaga, voljena, širokogruda, milostiva, požrtvovana carica, utešiteljka, hraniteljka, veza između zemlje i neba, čoveka i Boga. Iz ovih Njenih epiteta proizilaze i mnogobrojne predstave Njenog lika na ikonama stvaranim tokom duge istorije hrišćanstva: Umiljenije, Utješenije, Trojeručica, Mlekopitateljnica, Šira od nebesa, Svih žalosnih radost… O važnosti Bogorodičinog kulta svedoči i veliki broj crkvenih praznika koji su joj posvećeni, a bogati etnografski materijal govori o Njenoj omiljenosti u narodu. Njena veza sa rađanjem i posledično, sa porodicom, učinila ju je zaštitnicom žena i dece, a mnogi narodno-crkveni sabori, vašari i okupljanja održavani su upravo u vreme Njenih praznika. U odnosu na Boga, koji je često doživljavan kao strogi sudija, Bogorodica je bila bliža srcu i umu običnog čoveka.
Pojas je njen materijalni, zemaljski reprezent, jer, ono što je jednom bilo u dodiru, ostaje uvek u dodiru. To je jedan od principa magijskog, prelogičkog mišljenja utkan u religijski i metafizički odnos prema stvarnosti – ili, preciznije – to je princip koji vlada onim delom stvarnosti koji se ne može objasniti racionalnim kategorijama – barem ne onim koje nam je u nasleđe ostavio Dekart. Njegova racionalistička paradigma je svu mistiku i tajnovitost ljudskog postojanja proglasila iracionalnom doprinevši postepenom raščaravanju sveta. Ipak, uprkos upornom radu na rasklapanju predanja i arhetipskih simboličkih obrazaca na kojima počivaju, tajna čovekovog stvaranja, trajanja i nestajanja i dalje postoji i oblikuje onaj deo stvarnosti koji se otima banalnosti materijalističkog determinizma. U ovom paralelnom svetu i dan-danas vlada neprekinuta veza između saznatog i nesaznatljivog, opipljivog i nevidljivog, između materijalnog i duhovnog. Taj svet počiva na intuitivnom znanju, nazovimo ga i verom, o smislenoj, logičnoj, LOGOSnoj povezanosti svih stvari i čitave stvorene prirode i na poverenju da nad njom bdi ljubavno oko Stvoritelja.
Medijska neman
Dakle, ono što je jednom bilo u dodiru ostaje uvek u dodiru. To objašnjava odluku meštana jednog sela u istočnoj Srbiji, koji su, u nemogućnosti da dođu u Beograd i poklone se svetinji, organizovali moleban ispred ikone koja je bila osvećena na kivotu u kojem pojas stoji. A to objašnjava i kilometarske redove poklonika koji su, tokom prethodnih dana bili spremni da dugo, strpljivo i posvećeno čekaju na nesvakidašnji susret.
I dok su oni stajali i čekali, mediji su nastojali da „objasne”, a mnogo ređe i da razumeju, ovaj, kako su ga sami proglasili, „iznenađujuće” masovni događaj. Ko su ljudi koji stoje u redu? Da li su oni uopšte vernici? U šta veruju? Za koga glasaju? Da li podržavaju studente ili vlast? Da li su fetišisti i idolopoklonici ili hrišćani? Zašto ne rade nešto korisnije? Ko će profitirati od ovog događaja? Red omalovažavanja poklonika, red odbrane, mnogo mržnje, vrlo malo suštine. Ideologije, a pre svega arogancija, onesposobljavaju objektivnu spoznaju.
Nezasita medijska neman neumorno je proizvodila senzacionalistički sadržaj ne dovodeći ni u jednom trenutku u pitanje svoju ulogu u kreiranju događaja. Da li bi poklonjenje bilo tako masovno da nije bilo takve medijske pokrivenosti? Dolazak čestice Bogorodičinog pojasa u Pokrovsku crkvu u Petrovaradinu u oktobru 2025. godine prošlo je gotovo nezapaženo. U senci aktuelnog medijskog spektakla je ostala i izložba posvećena Sv. Savi u Galeriji SANU, na kojoj su izložene značajne pravoslavne relikvije.
U senci je ostala i činjenica da se na svakoj liturgiji srećemo sa samim Bogom – silaskom Svetoga duha osvećuju se hleb i vino i postaju krv i telo Isusa Hrista. Ali za ovu senku ne treba kriviti medije.
Istini za volju, intenzitetu događaja doprinela je i činjenica da je boravak pojasa u Beogradu bio vremenski veoma ograničen. Nameće se pitanje, zašto je to tako? Ne pripada li on čitavoj hrišćanskoj vaseljeni i zar ne bi bilo logično da je češće obilazi? No, po analogiji sa liturgijom, to možda nije potrebno. Vatopedski monasi se nad njime svakodnevno mole za spasenje celog sveta.
Ali, dobro. Mošti, ikone i druge svetinje, kao i poklonički pohodi oduvek su služili da kroz svojevrsnu askezu, a višesatno stajanje u redu za celivanje jeste bilo askeza, obnove i pojačaju veru i ukrepe duh poklonika.
A među poklonicima je bilo vernika različitih vrsta. Bilo je i tradicionalnih i ucrkovljenih i onih koji odlaze u crkvu samo da bi upalili sveću i… da ne nabrajam koje su sve vrste vernika prepoznate u antropološkim i sociološkim istraživanjima sprovedenim tokom poslednjih nekoliko decenija otkad je religija ponovo postala važan društveni i kulturi sastojak. O tome kako su oni doživeli sve što se desilo mogli bismo da zaključimo samo nakon temeljnog istraživanja i analize njihovih narativa i svih dimenzija fenomena. Nedavno istraživanje Etnografskog instituta SANU sprovedeno među crkvenim vernicima pokazalo je da čak i među njima postoji takva raznovrsnost stavova i o crkvenom i o vancrkvenom životu, da se otimaju jednoznačnom naučnom zaključivanju. Tim pre bi se to moglo očekivati među poklonicima pojasu. Međutim, ono što ih nesumnjivo ujedinjuje i što otkriva dublje razloge čitave pojave jeste činjenica da se građani Srbije već decenijama (vekovima?) nalaze u stanju kolektivne traume: ratovi, stradanja, siromaštvo, sankcije, siva ekonomija, bombardovanje, nasilje, masakri, nesigurnost, urušavanje države i svega onoga što ona treba da bude za svoje građane. Ljudski život na ovim našim prostorima ne vredi mnogo, te su svi ti obeshrabreni, namučeni, poniženi, izgubljeni, bolesni, obespravljeni, ranjeni, uplašeni, optuženi ljudi, kojima je jasno da od zemaljskih vladara ne mogu očekivati nikakvo dobro, stali u red i svoj pogled upravili ka Nebu.
Rat za preobražaj
Iako je ključna reč javnog govora bila „iznenađenje”, iznenađenja zapravo nije bilo. Na to nas podsećaju svakodnevni masovni pohodi u manastire Tumane i Ostrog, kao i ispraćaj i sahrana patrijarha Pavla 2009. godine. Nije bilo iznenađujuće ni političko okorišćavanje o svetinju. Političke vođe su vazda šurovale sa Crkvom i njenim simboličkim kapitalom, a Crkva je na to pristajala, uvek na svoju štetu. Donekle iznenađuje količina prezira prema poklonicima koja je dolazila od pojedinaca iz redova tzv. intelektualne elite. Međutim, Piter Berger piše da je ona (intelektualna elita) jedini stvarno sekularizovani (no, ne i fašisoidni!) sloj savremenog društva. Dakle, kako bi rekao Sveti vladika Nikolaj: „Ništa novo pod kapom nebeskom, osim vaskrsloga Hrista.”
A Bogorodica?
Pa, postoji još jedan princip magijskog ili mističnog mišljenja – a to je da slično proizvodi slično. Pojas služi da opaše i učvrsti bedra, da onoga ko ga nosi učini jačim, stamenijim i otpornijim. Opasuje se vojnik koji ide u rat. Pojas Presvete Bogorodice sugeriše da je vreme da se opašemo i najzad krenemo u rat – ne fizički rat, puškama i pištoljima, nego u jedan mnogo važniji –duhovni rat protiv i za sebe – rat protiv srebroljublja, zavisti, sebeljublja, gordosti, pohlepe, surovosti. Rat protiv zla koje je u nama i rat za istinski preobražaj kojim ćemo se pokazati dostojnim Lika po kom smo stvoreni.
Izvor: Politika Onlajn
